Vezak vezla moja
dilber Zlata,
do po dana na sred
đulistana.
Na šiljtetu, u debelu
hladu,
pod grančicom mavi
jorgovana.
Čistom srmom i žutijem
zlatom
na jagluku milo ime
piše.
Koje ona žarom srca
ljubi
i vjeruje da za njega
diše.
Vezak veze, a uz to
popijeva:
„Rumen-ružo, ako Boga
znadeš, 6. i 7. septembar 1992.
kada Mirza u đulistan dođe,
da mu selam od mene
predadeš.
Još mu kaži da sam ga
čekala,
od sabaha taman do po
dana.
Čekajući jagluk mu
navezla,
u debelu hladu
jorgovana.
Ah, još molim ovaj
cjelov žarki
što ostavljam na
listiću tvome,
da ga predaš, kada amo
dođe,
srcu, duši – ašikliji
mome!“
/Safvet-beg Bašagić/
Jučerašnji
dan je bio jedan od onih za koje bi rekli da nisu ni morali biti. Naravno, niko
ne bi htio ili znao reći otkud mu takav osjećaj.
Bili
smo na položaju, ali bez volje da radimo kao ranije. Ne može biti da je tako
samo zbog uvjerenja kako već dovoljno znamo, mora biti primjese nečeg što se
predosjeća. Ili se nešto desilo, ili će se desiti. Koje god je, moralo bi biti
najpoznatije Sutku. Tako mi se bar čini, sve je počelo njegovim vidljivim lošim
raspoloženjem, nekad bi se za to reklo da je „ustao na lijevu nogu“. Sad mi se
to činilo preblagim poređenjem.
Je
li Sutko na Trebovoj saznao nešto, a ne želi još o tome da govori, je li drugi
osjećaju tako, nisam kadar dokučiti. No, kako niko drugi nije jeziku davao
napolje to sam i ja soj čvrsto držao uz zube.
Čak
ni razgovori nisu bili kao ranije. Izgledalo je kao da se svi ponašamo da nešto
znamo a od drugih krijemo, ili da osjećamo kako to nešto drugi od nas kriju a
mi nemamo hrabrosti pitati.
Sličan
je bio pokušaj s traženjem nečeg novog za učenje. Naveo sam sve druge - da
diskutujemo o „najvažnijem artiljerijskom pravilu“, po kojem je vrijeme najveći
dušmanin artiljercima. To je trebalo da podstakne makar Oksa i Admina da rade
na bržem računanju, ali se nisu mogli izdvojiti iz sumornog okruženja. Na kraju
je za dan kao ovaj dovoljno i to da su shvatili namjeru mojih riječi, pošto se
sam pojam vremena vezivao jedino za svoju prolaznost.
I
naš je povratak došao kao logičan slijed. Bez nekog drugog razloga, opet smo se
vratili ranije.
Koliko
da od svega - uzmem makar malo. Za silazak u donji dio sela, kućama Kuka i
Enesa, akšam je jedino i primjeren.
***
Otići
u drugi dio sela nije naredba, te tu i ne postoji uloga komandira. Kuće su
njihove i logično je da idu naprijed, a u ratu smo pa nije bilo potrebe
ukazivati da trebamo biti tihi.
Oni
su išli mirno, ja iza njih u razmišljanjima. Nije to osjećaj straha, već
neprijatnosti. Sličan onom kada čovjek bilo kakvu tišinu gazi sam, svojstven
situacijama kada i u društvu ide kroz nepoznato. Količina neprijatnosti ovisna
je o raspoloženju.
Da
je dan inače odisao drugačije i ja bih bio takav. Ovako su me pritiskale
sumnje, slutnje. Iako sam ostao čvrst na dato obećanje. To obećanje da ću im
praviti društvo uspijevalo se nositi sa sumnjama, brzo dođoh do osjećaja kako
ću kad stignemo kućama izaći iz ove lebdjeće tjeskobe.
Bio
sam u pravu. Osjećaj me nije izdao, mada nisam kadar objasniti ga. Ništa nisam
očekivao vidjeti, a opet ne mogoh ni ostati ravnodušan. U nedostatku boljeg
objašnjenja rekoh sebi da u dnevnik zapišem kratko: ono što nas je dočekalo
zavrjeđivalo je naše dosta bolje raspoloženje.
Ne
mogu reći da su njihove kuće bile ljepše od onih u kojima smo stanovali, također
su dvije i jednako su izolovane, ali mislim da bolji trenutak za njihovo
upoznavanje nisam mogao izabrati. Pokušavao sam se ponašati kao njih dvojica,
kao da mi je sve poznato i normalno, ali olakšanje duši nisam mogao uskratiti.
Da je to imalo i malo smisla, tražio bih da tu ostanemo noćiti.
Kuko
je našao potrebu i da nešto kao poradi, dok je Enes bio manje zainteresiran,
ali mu je, svejedno, u svemu pravio društvo. Osim rodbinskog, primjećujem i
odnos iskrenog poštovanja mlađeg prema starijem, ono što u ovim vremenima i
nije često za sresti. Već sam stigao upoznati Enesovu mlađahnu nadobudnost, ali
se ona očito mogla na sve odnositi sem na Kuka. Mislim da ne postoji ništa što
bi taj zatražio a da ovaj ne bi bio kadar za njega uraditi. I to bez i jednog
pokušaja isticanja svoga mišljenja. Donekle bih volio da sam tu bio u društvu
samo jednog od njih, ili sam. Da uživam u toj jednostavnoj i skromnoj ljepoti,
onako kako to ona i zavrjeđuje.
Ovako,
od svega ću ponijeti dva tespiha, kao poklone od obojice, očito da toga kod
njih nije manjkalo, pri čemu ću jedan dati Mufu. Posebnu ću zahvalnost osjećati
zbog pronađenog zlatnožutog konca, kakav nisam našao u čitavim Basarićima. Nije
to jedini razlog što sam želio sebi obećati još koji dolazak tu, ako konca ne
bude dovoljno, niti što sam znao da u kući ostaje još suhih šljiva, meda, i još
ponečeg u ovim vremenima vrjednijeg nego ikad.
Vjerovao
sam kako je ostalo još puno ljepote, nedokučive u trenutcima promjenjivog
raspoloženja, po koju se vrijedi povratiti. Sudbina je na sve mislila, ne bih
je ni mogao razabrati od sjaja taspiha i konca boje zlatnih ljiljana.
Ubjeđivao sam sebe kako će mi ljepše jutro svanuti.
