Ne bi, sada, misli
tjerale me grijehu.
Ne bi mi se, vječno, ruke
grčile se prazne.
Ne bi, često, blijede oči
pogled gubile u nebu.
Ne bi srce, svake noći,
guralo se s jetrom.
Ne bih, s buđenjem svakim, ispuštao duše
više nego li je ostalo.
Zbog osmjeha njenog.
Bože, hvala Ti što dade da je sretnem.
Misli će me, kad god poželim,
vraćati unatrag.
Nijesu li ruke
čistije kad daju?
A oči bistrije
kad u njima tuđi osmjeh blista?
I srce je srce, samo
kad pred svetim, kuca i drhti.
Bar će duša lahko
dženneta da vidi -
spustiće je osmjeh njen.
