Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
„Nažalost, mnogima nisam podoban“, pisao je 29. novembra Jovo Divjak
Seferu Haliloviću. Još 19. novembra Vehbija Karić je informisao Sefera „da 102
(Divjakov tajni naziv, op. Š.H.) doživljava neprestanu neprijatnost u ovoj
regiji i da HVO uslovljava da ne želi stupiti u zajedničku komandu u kojoj se
nalazi 102, iako isti savjesno obavlja svoje dužnosti.“ Karić je predložio
Seferu da Divjaka rasporedi u Zenicu ili Sarajevo, „gdje bi imao mnogo manje
neprijatnosti“.
Sefer je 21. novembra naredio Divjaku da „što prije dođe u Sarajevo na
dodatne konsultacije“. Ali, Divjak se još izvjesno vrijeme zadržao u Konjicu, a
krajem mjeseca otišao među borce Glavatičeva i Bjelimića, gdje se zadržao
nekoliko dana. Jer, sa tog pravca trebalo je glavnim snagama udariti na Boračko
jezero u operaciji „Borci“. Inače, Divjak je u Konjicu, kako piše u svom
izvještaju, radio na pripremi ove operacije. U selu Grušča kod Glavatičeva
posjetio je porodicu Žarka Cuce, jednog od nekoliko preostali Srba koji na početku
rata nisu napustili ovaj kraj.
Divjak se vratio u Konjic dan nako Delalićevog bjekstva u Beč. Radio je
nekoliko dana u njegovoj kući. Prvu neprijatnost je doživio 30. novembra u
konjičkom motelu gdje je imao kancelariju. Radnu sobu mu je obio i stvari i
dokumenta uzeo jedan od konjičkih komandanata Mitke Pirkić, inače komandant
glavnog pravca iz Glavatičeva u operaciji „Borci“. Kad je Divjak tražio
objašnjenje od Pirkića što je to uradio, Pirkić je, prema Divjakovom
izvještaju, „izvadio pištolj i prijetio da će me ubiti, jer sam naredio da se
povuku jedinice Armije sa položaja u Glavatičevu i Bjelimićima“. Divjak piše da
se taj incident desio u prisustvu Mede Haznadara, ali niko iz Op ŠO nije
reagovao.
Istog dana i Vehbija Karić je informisao Sefera Halilovića o ovom
incidentu. „Večeras me je Medo H. referirao“, pisao je Karić, „da danas u
komandi Konjic zamalo nije došlo do fizičkog napada na Jovu Divjaka, jer je
nedavno, obilazeći položaje u Bjelimićima, rekao borcima: „Ako za dva dana ne
bude napada, vi se vratite u Konjic“, što su borci i učinili. Jovi treba
poslati ponovo depešu da se javi u Sarajevo inače će biti ubijen.“
To veče i Arif Pašalić je poslao depešu Seferu Haliloviću u kojoj se
spominje Divjak. Pašalić je pisao:
„U Konjicu vlada neraspoloženje zato što puk. Divjak obilazi prve linije
i govori borcima da će se čekati nekakvo političko rješenje, nakon čega odlazi
na ručak u kuću krajnje sumnjivog Srbina Cuca Žarka u s. Grušči.“
Halilović je 1. decembra poslao preko IKM-a ŠVK u Konjicu depešu Jovi
Divjaku. U zaglavlju depeše je pisalo „Urgent!“ sa čitavim redom uskličnika, i:
„Uručiti odmah po prijemu lično Divjaku!“ U depeši je pisalo: „Odmah po
dobijanju ovog naređenja najkraćim putem se vrati u Sarajevo.“
Halilović je uporedo obavijestio i Pašalića da je Jovanu Divjaku
naređeno da se vrati u Sarajevo, te da „njegovi stavovi nisu stavovi Štaba
Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH.“
Divjaka je 2. decembra 1992. godine, po naređenju Arifa Pašalića,
uhapsila Vojna policija brigade Neretvica i odvela u komandu u Parsoviće.
Komandant brigade Haso Hakalović mu je objasnio da su ga „sklonili jer mu se
prijeti ubistvom“. Pojavio se i Arif Pašalić i rekao isto.
Dva dana je Divjak proveo u iščekivanju, a onda zatražio da ga vrate u
ARK u Konjicu. A ako to ne urade da će „izvijestiti sredstva informisanja i
stupiti u štrajk glađu“. Divjak je u izvještaju od 14. januara 93. godine
zabilježio: „Komandant me je upoznao da me neće vratiti u Konjic, jer sam
zatvoren (!), da su TV i radio već objavili da sam zatvoren i ne preporučuje mi
štrajk glađu.“
Halilović je tražio objašnjenje od Arifa Pašalića šta se to zbilo sa
Divjakom. „Prema našim saznanjima, neka neformalna grupa uhapsila je u Konjicu
zamjenika načelnika Štaba VK gospodina Jovana Divjaka“, pisao je Sefer.
„Neophodno je da hitno ispitate ove navode i da me o tome izvijestite.“
Odgovorio je Pašalićev zamjenik Sulejman Budaković koji je izvijestio da „o
navedenom hapšenju gosp. Jove Divjaka nemamo nikakvih saznanja osim objave na
Radio-televiziji.“
I načelnik SJB Konjic Jasmin Guska obavijestio je MUP RBiH o hapšenju
Jove Divjaka. On se pozvao na informacije koje je dobio od konjičke vojne
bezbjednosti da je Divjak „sklonjen na sigurno“ kako bi se zaštitio od
maltretiranja i agresivnosti pojedinaca koji su tražili i „fizičku
likvidaciju“.
Istražni sudija obavio je sa Divjakom razgovor 4. decembra. Divjak je u
izvještaju naveo pitanja koja mu je postavio istražni sudija, čije ime ne
spominje. Pitao ga je po čijoj je odluci izašao u Konjic, ali i „da možda niste
žrtvovani od štaba“. Zatim o odlasku Zejnila Delalića, o prodaji oružja i da li
je za to primao novac, pa o zamjerkama da je nagovarao Muslimane da ratuju
protiv Hrvata u Prozoru. Direktno ga je pitao je li održavao vezu sa četnicima,
ali i da li zna za dvadesetak ubijenih u zatvoru Čelebići i je li o tome
obavijestio Glavni štab. Dao mu je do znanja kako se govori da je on krivac što
„ne ide deblokada Sarajeva“. Pitao ga je i zašto načelnik Glavnog štaba nije
izašao na Igman, iako je to bilo dogovoreno, pa i kakav ugled ima Sefer u
Armiji.
Istražni sudija mu je saopštio da nije pritvoren, nego da je tu zbog
lične sigurnosti i da se može slobodno kretati. Divjak je trebalo 12. decembra,
kad je ponovo saslušan, da otputuje u Sarajevo. Ali, kako mu niko nije mogao
garantovati bezbjednost, zadržao se u Parsovićima do 28. decembra. Za to
vrijeme, kako je naveo u izvještaju, mogao se slobodno kretati i niko ga nije
maltretirao. „Najveći dio starješina se prema meni ponašao sa uvažavanjem i
poštovanjem“, napisao je on.
Sefer Halilović je 23. decembra naredio Arifu Pašaliću da mu hitno
dostavi podatke vezano za „slučaj Jovana Divjaka“ i da svim sredstvima nastoji
da ga prebaci u Sarajevo.
Arif Pašalić je 25. decembra 92. godine informisao Sefera Halilovića o
razlozima hapšenja. On je naveo da je Divjak uhapšen zbog „pretpostavke da je
bio u sprezi sa licima koja su na teritoriji opštine Konjic izvršili više
krivičnih djela, odnosno da je gospodin Divjak učestvovao u izdavanju naredbi
koje su imale za cilj stvaranje netrpeljivosti i sukoba između muslimanskog i
hrvatskog naroda na terenu“. Ali, nakon istrage, pisao je Pašalić, „utvrđeno je
da ne postoji osnov sumnje da je gosp. Divjak izvršio bilo kakvo krivično
djelo.“
Divjak se 29. decembra 1992. godine, pred ponoć, preko piste, sa sinom
Vehbije Karića, vratio u Sarajevo.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
