Još je veliki Napoleon davno istakao „historija je ono
što se dogovorimo da se desilo“.
Nerijetko mi padne na um događaj koji je pričao jedan od
najbližih Tuđmanovih saradnika. Naime, Tuđman je imao neki plan koji je htio držati
u najvećoj tajnosti, te je na sastanak pozvao samo njih trojicu, sebi
najbližih. Ipak, i s takvog sastanka su informacije procurile.
I prekrajanje historije, i petokolonaštvo itekako se
osjeti u današnjim opservacijama operacije Koverat
A književnik Ivo Andrić jednom kaza da nije glup onaj
koji ne zna čitati, već onaj koji misli da je istina sve što pročita.
Krenimo redom.
Šefko u svojoj analizi dosta vremena posvećuje samoj
pripremi. Uzmimo da je želja za deblokadom Sarajeva stara koliko i sama blokada,
tako da s te strane ovo možemo uzeti kao istinu. Međutim, znamo li da je
početak rata proticao u samom organizovanju Armije, nastojanjima njenoga
ustrojstva, a u samome gradu prioritetno se branilo, onda ćemo se složiti kako
ozbiljnije pripreme deblokade i dolaze tek neposredno pred početak operacije. A
ono što se ranije dešavalo samo je poslužilo petokolonašima (koje Šefko fino
opisuje kroz izjave nekih sudionika „znali smo da nas četnici prisluškuju“).
Pominju se tri pravca napada (haman svi mogući), što
također ne bi bilo sporno da se pokazalo kako vojske ima i za jedan. Dva pravca
su išla preko naseljenih mjesta (Hadžića i Ilidže, odnosno Ilijaša i Vogošće),
dok je jedan išao preko Jahorine i Trebevića, a pored Pala. Logika ovaj treći i
izdvaja kao najrealniji.
Igman je bilo pogodno mjesto za okupljanje vojske, no
odatle su krenuli i glavni izvori problema. Svi ističu Juku kao onog koji nije
želio učestvovati, njega se i okrivljuje, dok se preko neučestvovanja drugih
prelazi.
Treba se osvrnuti i na dio koji govori o uslovljavanju
Jaganjca. Bespotrebno je istraživati koliko je istine u tome, kasnije ćemo se
naći u više prilika gdje su se nedvojbeno dešavale slične stvari. Suzdržati se
možemo od komentara kako je i ova operacija trebala da posluži da se neko
proslavi. Iz razloga što ne znamo ni koliko se ozbiljno pripremala!
Jedno je apsolutno neosporno, u svemu najveći gubitnici
su – Hercegovci. Naravno, opet oni koji su učestvovali. Sve ukazuje da su oni
bili i dvostruko upotrijebljeni, najprije u prvotno zamišljenom kao glavnom
pravcu napada, kroz Hadžiće, potom i odmah kada je glavni pravac prebačen na
Jahorinu.
Svi mi koji smo tada bili tuda negdje nešto smo znali,
nešto nismo. Uvijek treba ići od onog što se zna, da bi se dokučilo nepoznato.
Ja pamtim jedno postrojavanje na Igmanu, a biće da ih je
bilo više. S ove distance, iako sam još onda računao da je to hodanje
nepotrebno, kontam da je jedini cilj tih postrojavanja bio da se pred nama
pokaže naša snaga (ili možda pak pred višom Komandom ozbiljnost priprema). Ali,
već se tu nazirala sva neozbiljnost. Za nama su ispaljeni neki projektili,
čitajući druga svjedočenja tek vidimo da nismo bili jedini. Posebno je
upečatljivo to što je činjeno prema Jablaničanima, dok suprotstavljanje samoj
Komandi možemo metnuti po strani, odnosno ostaviti kao predmetom nekih dubljih
analiza.
Za oči zapinje informacija kako su se Hercegovci posebno
ponašali nakon obraćanja Pašalića, ali se pri tome ne iznosi ni ugrubo to
njegovo obraćanje.
Inače, dosta je nejasnoća u vezi s tim ko sve jeste, ko
nije učestvovao. Pominje se da se od HVO tražio odred Fojničana, no ni traga da
su neki borci iz Fojnice ipak sudjelovali. O Jukinom nesudjelovanju toliko toga
napisano, Zukino samo pomenuto, kao i Gačana, ovih iz grada kao ostavljeno
dilemom jesu li ili nisu, dok je Goraždansko skoro umotano da prvim čitanjem
možemo zaboraviti da i jesu trebali učestvovati, odnosno pridružiti ih HVO od
kojeg se učešće nije ni očekivalo.
Crni labudovi, posebna priča. Jednako kao Živiničke ose,
pa i Sedma muslimanska.
Zanimljivo je iznošenje načina na koji se došlo do
promjene glavnog pravca napada. Zamjera se odabranom pravcu, a ne poriče da je
isti odobren. Pri čemu se, istina, navodi kako je Bešović bio taj koji je
predložio taj pravac, kao i njegovo obrazloženje, ali se istovremeno prihvata
kako je još neko imao isto u glavi. Nedostatak analize, rađene po mišljenjima
komisija, jeste što se ne pravi nikakva granica između toga koliko je taj
pravac bio dobar a koliko loš, odnosno koliko je doista greške u izboru njega,
a koliko u nekim drugim elementima.
Također, i priča u vezi logističke podrške. Sjećam se
dobro kako su jadno izgledali hercegovački borci. Iz razloga što sam gledajući
njih osjećao stid što sam ne mnogo ranije prošenlučio toliko municije. Baš zbog
toga sam osjećao više poštovanja prema njima, jer su oni izgledali tek nešto
bolje nego mi na samome početku rata, skoro pa da je srce bilo i jedino što su
imali. Nama je pomoglo što se naš bataljon već bio prilično osuo, pa su u nas i
kuhari i pekari dužili automate. Ali, izvjesno su tu i ostali oni najbolji, jer
je od 315 na zadatak krenulo nas 299.
Čitajući Šefkovu analizu, a i kako sam kasnije bio u
prilici da se u slično uvjeravam, nema dvojbe da su Hercegovci mogli biti bolje
opremljeni za ovu operaciju. Koliko god bilo istine da je HVO obećao pa slagao,
da su čuvani oružje i municija za druga ratišta, činjenica je da ih je bilo
više nego je dato na raspolaganje (fakat je naš komandant bio u pravu kada je
govorio da on moljaka za sredstva).
Ono što je bio zajednički problem je hrana. Nikada neću
zaboraviti istegljenu na Trebević konzervetinu od 800 gr, koja se tu pokazuje
ne-jestivom! A Harun svjedoči da je krenuo s jednim lanč-paketom (napominje da
su trebali Krupcu, a okrenuti Trebeviću), što dodatno doslikava neozbiljnost u
pripremi.
(Polazak glavne kolone, kako se u analizi zove ta druga
grupa, jeste bio iz Krletinih luku – to naselje se zvanično, u kartama, tako
zove, ja u svome pisanju koristim kako smo ih mi zvali).
Harunovo svjedočenje otkriva još neke stvari. On jasno
kazuje ko je napravio početni dar-mar po Jahorini, pominjući jedinice Fočanske
brigade. Kako se naš bataljon tek pripremao za svoj nastup, a u povratku i sami
smo sjvedočili tim uspjesima, naišavši na zarobljen dozer i kamion, logika je
da su to bili borci iz druga dva naša bataljona.
Isto tako, Harun potvrđuje da je njih iz Labudova bilo
38, dok Šefko bilježi 28 (kasnije čak napominje kako ih je dvadesetak pridodano
Jablaničanima, što je već samo po sebi čudno). Tih deset nije nestalo, oni su,
zajedno s još nekima, išli još prvu noć, možda i greškom „pristavši za nama“.
Živiničke ose se i zvanično pominju, ali na Visočkom
pravcu, dok Mersudin sebe smješta u rejon Trebevića. (Iako sam pomenuo da je
vjerodostojnost ove priče upitna, ni ovaj se detalj ne može sasvim isključiti,
jer se i kroz Harunovu priču osjeti „čuli smo da se nešto sprema“, pa tako može
biti i da su Živiničani samoinicijativno krenuli, tj dio njih, dok bi dio mogao
biti upotrijebljen kasnije, kada se to od njih i tražilo).
I Sedma muslimanska se pominje na Visočkom pravcu, ali
tek sedam dana nakon početka operacije, ili tek pošto se na glavnom pravcu
stalo. Biće da je i to rezultat nečijeg pravdanja, da je pune ozbiljnosti bilo
oni bi bili angažovani od samog početka. Pri tome nikako ne treba kriviti same
borce, iako treba vjerovati da tamo oni i nisu puno uradili, te da su žrtve
koje su dali rezultat sveukupne neozbiljnosti, kao što su Hercegovci žrtva
neozbiljnosti s cijelom operacijom.
Inače, pripreme za operaciju su imale svoj efekat. Ko je
god učestvovao mislio je, imao osjećaj da nas je toliko da ćemo uspjeti. Sad,
neki su računali da nas je gore četiri hiljade, neki nešto manje. A mi smo se čak
tako i ponašali! kao da smo gore svi koji smo trebali biti. Upravo zato mi i
jeste zasmetalo što je u analizi naš odlazak i boravak sveden na jednu rečenicu
„prvog dana imali uspjeha, ali se uvečer i povukli“. Istina je da nas gore nije
bilo ni blizu koliko se vjerovalo, odnosno da smo bili sami mi, nas
tristotinjak. A radili smo što nam je rečeno, vjerovali kako je tako i desno od
nas, kao i u gradu. I nismo zazirali, nego se veselili, skoro vrištali
gledajući neprijateljske helikoptere, paniku i zbunjenost. A eto, naš boravak,
naši odlazak i povratak opisani su kao neki turizam, iako su to meni, nama,
možda i dva najteža dana, odnosno noći u životu, odnoseći na istrpljene napore.
Sve istrpljeno bi se puno lakše podnijelo da nije upravo
bilo tog povratka. A uslijedio je pošto je naš komandant shvatio da smo sami
gore. Meni će ostati nepoznato s kim je nastojao uspostaviti vezu, da li s
Cacinima u gradu, ili s Buljubašićem od Goražda (onda sam vjerovao da se radilo
sa snagama iz grada, vremenom više vjerujem kako se Major uzdao u Buljubašića,
manje u ostale). Meni i najveća nepoznanica ostaje činjenica da Goraždana nije
bilo, nejasno zašto se njihov izostanak u analizi uopšte ne obrazlaže.
Fizičke napore koje smo mi istrpili podnijeli su i oni
koji su išli noć kasnije, s razlikom da su oni imali i te najveće, ljudske
gubitke.
I iz analiza nije sasvim jasno kako i zašto je došlo do
početnog sukoba. Izdaja se odmah potezala kao mogućnost, kasnije je postalo
jasno ako ju je bilo došla je izvana, odnosno iz više Komande. No, onda ide i
pitanje zašto nije zadesila nas. Realno je, a pošto ćemo i mi imati slične
situacije, da je ta izdaja sadržavala upozorenje (a kako bi petokolonaši znali
tačne naše napadne pravce, i ostale podatke, kada ih nisu znali ni oni koji su
operaciju pripremali!?)
Što nije upitno jeste to da taj početni sukob nije bio
jedini. Ostali su uglavnom posljedica panike, nepoznavanja terena, nesporazuma,
otprilike kako analize i donose, dakle i uz mogućnost da je bilo i sukoba
unutar naših jedinica.
Dvojben je dio izjave Konakovića kako su neki borci bili
pripiti, makar ne bilo isključivo. Iz izjave Sena Džine zaključuje se da bi
trebalo da su oni i Labudovi naišli i na neprijateljsku liniju, realnije nego
zasjedu. Čudno je da u analizi se pominje samo prezime onoga na koga dio vojske
sumnja da je izdao...
U većinu iznešenog ne treba sumnjati. U podatak kako je izvidnica
naišla na razgovor unutar jedne grupe srspkih civila. Potom, u riječi Juge na
činjenicu da mu vojska odbija poslušnost „Jedino mi preostaje da se ubijem“. Ili,
u težnju Bibićevu da ide naprijed „makar i sam“, uz to da je Badžin vod bio
spreman da ga jedini slijedi...
Već sam isticao kako su ovo vremena kada ljudi ne misle
glavama, već osjećanjima.
Posebno nema mjesta sumnjama u kompletnu priču Harunovu,
sažetak u Šefkovoj analizi je sasvim podupire, a sama činjenica da je jedini
tog decembra i ušao u Sarajevo dovoljna je da iznegira svaku potrebu za
izmišljanjem, prepravljanjem ili dodavanjem bilo čega. Uz to, Harun do kraja
svoje priče opisuje i svoj ulazak u jednu jedinicu za koju je vjerovao da je
formirana s iskrenijim namjerama, ali iznosi utisak kasnije stečen o stvarnim
razlozima. Možda bi se dala povući paralela s ovom operacijom!?
Uvijek uzroci ostanu u drugom planu, bitnije su
posljedice. A u analizama se ističe kako ni posljedice nisu dobro izračunate.
Zvanični podatci su uputili ka 48, dok je nekim zbrajanjem se došlo do 52 poginula
(odnosi se na Jahorinsko-trebevićki pravac). Ramiz Teletović je, u vrijeme
zbrajanja, vodio se kao nestao. Manjkavost analize je što nije uopšte pomenut
podatak da ga je pronašla naša jedinica, tj da uopšte nije pronađen. A upravo
je ono što je on, po pronalasku pričao, možda i najjače svjedočenje svega što
se trpilo, i to iz ugla onih koji su stradali.
Dodatnu manjkavost ovih analiza nalazim u činjenici kako
među stradalima nema imena Admina Hajdarevića. Poginuo je dok je operacija
zvanično još trajala, na liniji koja je bila podrška eventualnom novom napadu,
djelomični uzrok je u tome da se tada tragalo za prethodno nastradalima.
Okolnosti njegove pogibije sam detaljno opisao, iskreno sam prihvatao svoju
krivnju, odgovornost, vjerujući tada još kako će svi slični propusti onih koji
ikoliko komanduju bivati odgovarajuće sankcionisavani, no kako se u ovoj
analizi isticaše „nije bilo vrijeme“. Danas je svima jasno, a što važi i mnogo
dublje, znači i za haški i ostale sudove, vrijeme nije nikada ni došlo. Tačnije,
neki sitni propusti jesu kažnjavani, dio njih i prestrogo, preko mnogih velikih
se prelazilo.
Još jednom ističem ulogu sudbine u svemu. Da se previše
ne ponavljam, dovoljno je samo ponoviti to da Ramiz najvjerovatnije ne bi
nikada bio nađen da Admin nije poginuo!
Puno toga može biti predmetom dodatnih analiza,
ispitivanja, ali se može ostati na onome kako su posljedice bitnije. Operacija
je pokazala da se moglo, ali i da se nije. Ne znam je li već tada bilo tih
nekih dogovora između politika, da li i ovo potpada pod kasnije u više navrata
pokazano (sa svih strana), da su bitke vođene (jako važno: i u njima mnogi
ginuli) a da su ishodi tih bitaka ranije već dogovoreni.
Istina, oko Koverata ima tih početnih nejasnoća, sve ovo
je nama bilo nezamislivo, ipak se kasnije slične stvari bolje razumijevaše.
Kako god smo, po ovladavanju Đokinim tornjem, Trskavicom, bez problema mogli
sići u Kalinovik, pa dalje ići „dokle nam se htjelo“, isto tako je, da se ne
lažemo, bilo i nakon Grepka, odnosno Proskoka, samo u suprotnom pravcu.
Grebak i Proskok su posebna, fočanska priča, s puno
sličnosti kojih je bilo i na obroncima Trebevića. Sada ću samo pomenuti da se
viša Komanda oglušila najprije na pozive da se iz Hrasnice uputi pomoć Grepku,
kasnije je zamagljeno nejasno povlačenje Silverfoksovaca, prethodno odlazak
Zukinih negdje, te sedam dana bacanja šuplje o tome kako su nam u ispomoć
krenule Sedma i Sedamnaesta. A koje su krenule, tek kada smo mi napustili
Igman. I nisu krenuli da se bore, spašavaju Sarajevo, već da bi im se upisale
te velike pobjede, gurnuto u stranu sve ono što je prethodno uradila Fočanska,
kao i stvarna istina da su jedino dijelovi Devete (Hadžićke), te neki korpusni
artiljerci, ipak bili krenuli srcem u tu ludost pokušaja spašavanja što se
spasiti više nije moglo. Da, to je stvarna istina, kao što naša Komanda nije
htjela deblokirati Sarajevo, kao što nam nije dala ući u Kalinovik, tako je
neprijateljska Komanda zaustavila svoje borce da sasvim presijeku Sarajevo.
Početni rezime sublimacije svih predočenih tekstova kreće
od toga da je Šefko koristio zvanična dokumenta (koja su mu data, te možda i za
koja mu je sugerisano da koristi, savjetovano šta da piše, šta da preskače, uz
normalnu upitnost tačnosti samih izjava koje su davate), Harun i ja smo pisali
o onome što znamo, na način kako smo šta lično doživjeli i vidjeli,
postavljajući pitanja za ono što nam nije bilo jasno, obojica smo pokušavali
dati i moguće odgovore, opet iz svojih uglova. Šefko je baziran na istini
„napoleonovskoj“ – kako je dogovoreno da je bilo, nas dvojica smo težili
dokučiti stvarnu istinu. Motivacije nas sve trojice su jasne.
Tek sada ću se ponovo osvrnuti na Mersudinovu priču.
Zanimljiv je motiv njegova odlaska u ovu operaciju (što je poenta njegove
priče), a to je saznanje da je podlegla ranama djevojka koju je neizmjerno
volio. Književni snažno na početku pominje dječaka koji mu se obraća rječima
„Vojnik, i ja sam ranjen“. Da je sve drugo laž, zbog ova dva elementa i njegova
priča je zavrijedila da se nađe tu, da se pročita.
Jesu li Živiničke ose bile na Trebeviću? Nemamo podataka,
ali možemo uzeti da je jedan Živiničanin pomiješao toponime, nesjećajući se
dobro gdje je bio a o čemu je slušao. Priča da trebaju ranjenike spustiti niz
Trebević u Sarajevo, opet se da objašnjavati na isti način, i iz razloga jer
navodi kako su zaustavljeni od pripadnika Devete, a ona je bila izvan grada,
što dalje može predstavljati da se nisu vratili u Slavljeviće, već nekim putem
negdje naprijed. Da li su on i Vlado zaklali ona dva, tri neprijateljska
vojnika? Nije isključeno, kao što može biti čak i da su (ako su oni zaista bili
na tom dijelu ratišta) u onoj frci, nesporazumu klali Hercegovce!? Isto tako,
može biti da je Mersudin ovako sklopio dvije različite priče, odnosno da su oni
bili u operaciji Koverat, ali da su klali u nekoj drugoj borbi. Kao što može da
bude da su bili na Visočkom ratištu, ali da je nehote ili namjerno pobrkao
mjesto gdje su se vratili, kao i jedinicu koja ih je zaustavila. Postoji detalj
koji može povezati Mersudinovu priču s izvješćima, uz razliku da je ovamo
napisano kako je neprijateljski vojnik uspio pobjeći, uz opasku da bi u tom
slučaju Mersudin i Vlado morali biti individualci, nejasno priključeni ovoj
operaciji.
Također, dugo se možemo vrtiti i oko detalja koji govori
o tome da su Mersudin, i ostali s njim gledali šta neprijatelj radi s našim
ranjenicima...
Takva strašna, kao i sva potresna svjedočenja o
dešavanjima u ovoj, i drugim operacijama, treba da nose antiratnu poruku,
upozorenje svima koji su, ili će slijediti ratne politike.
Ja ću to upozorenje spojiti sa svojim zaključkom: u mnogim
bitkama borci ginu, čiji se ishodi dogovaraju, ili su već dogovoreni.
Inače, lično ne bih posebno komentariso ono što se
dešavalo na Visočkom pravcu. Imam rezervu prema nekim iznešenim svjedočanstvima,
ali nemam sumnje da je i tamo bilo pomenutih, i nepomenutih opstrukcija, hajke
na Kadira Jusića, iskazanih herojstava. Dakako ću uvijek vjerovati u ono što
budem čitao od direktnih, objektivnijih sudionika.
Događanja tamo se preklapaju s našim „kolektivnim
dopustom“. Koji nije izmišljotina, upravo je tako zvanično okvalifikovan od
strane naše Komande. Iako je sve samo rezultat niza posljedica koje je
operacija proizvela. Mi smo trebali biti izdvojeni iz svoje, Foačnske brigade,
postati okosnica te nekakve nove. Čiji bi prvi zadatak sigurno bio obračun s
Jukinima, a bogzna i koliko narednih sličnog karaktera.
Ma koliko to ne bilo vojnički, postupak naše Komande je
bio jedini način da se privremeno uklonimo iz svega toga, a kada se steknu
uslovi nastavimo svoj, časni i viteški ratni put. Po cijenu da u još nekoliko
navrata sudjelujemo u bitkama čiji su ishodi...
