IX - 20 / Još smo i drski

Pješke idem iz grada,
    hej, dušo moja draga,
preko tuđih livada.
Bio sam u Visokom,
    hej, dušo moja draga,
trgov'o na veliko.

Prodao sam volove,
kupov'o ti darove.

Bilo društvo veselo,
pa se malo popilo.

Što sam tr'jezan mislio,
to bih pijan činio,
rosnu travu gazio.

Skoro pa sam zaboravio na punkt na kojem sam onako srdačno dočekan u dolasku.

Vidjevši ga, prvo se zapitah o njegovoj sada opće svrsi. I na Salemu primijetih isto raspoloženje, pa se nemorasmo došaptavati o tome kako ćemo ga pokušati proći mirno, kao da i ne postoji.

Međutim, na poziv momka koji je izašao iz kućice morasmo se zaustaviti.

Sa strahom smo raščistili kada smo odlučili krenuti, početak dana je smirio nervozu, sada nam je još ostati takvima. Jedino čime raspolažemo je uvjerenje da je ispravno ovo što činimo.

-       Imate li papire? – momku nije bilo ni dvadeset godina, a glas skoro dječački prijatan, što nam nagovijesti da bi ova kontrola, ipak, mogla biti samo rutinska.

-       Naravno – Salem prvi priđe, spremno pkazujući vojnu knjižicu, a već smo se dogvorili da na ustaškim punktovima nećemo pokazivati istekle dozvole.

 

I dok i ja predavah svoju knjižicu, i dalje se jednako držeći mirnima, ne mogosmo ne osjetiti kako kod ovog momka itekako nedostaje iskustva. Usudili bismo se reći da prvi put vidi knjižice poput naših, rađene od lošeg papira, i s vrlo malo podataka.

Njemu je dovoljno bilo što vidje u kako su lošem stanju, odnosno da nikako ne može biti da se radi o bilo kakvom falsifikatu, pri čemu mu ni najmanje ne zasmeta grb Armije BiH na prednjoj stranici, ni to što je kao pripadnost jedinici naznačeno ime 1. fočanske brigade, odnosno ispod naziv bataljon Sutjeska. Naš je utisak da i za jedno i drugo čuje prvi put.

Knjižice gleda onako, ne što mu je nešto sumnjivo, nego kao da dobija na vremenu da bi nas bar nešto upitao.

-       A gdje idete? – i upravo dok ovo jedva procijedi kroz zube, vraća nam i knjižice.

-       U Tarčin. Prvo, a onda na Igman, pa na Grebak - gdje nam je jedinica – Salem, također po dogovoru, treba da govori sve vrijeme.

-       Nećete zar sve pješke – momak i sada djelova isto, biće da je od pomenutih mjesta jedino čuo za Tarčin – zašto ne stopirate? Bar do Kreševa?

-       A... stopiramo mi, ali i idemo polahko.

-       Tako i jeste najbolje. E, pa sretno – momak se još i nasmiješi, te pravo vojnički i salutira u ime pozdrava.

-       Hvala – Salem se nakloni, slijedih ga i ja, ipak je naš vojnički pozdrav drukčiji pa nismo sigurni koliko bi mu se dopao, odnosno ne željesmo provjeravati, sad kada se sve ovako lijepo završilo.

 

Nije bilo straha, ali sumnja je postojala. Čega nema nismo mogli ni pokazati, trudismo se prikriti koliko nam je laknulo. To može sačekati.

Ne žurimo se nastaviti, nemamo se namjeru okretati, ali ni ubrzavati dok ne zamaknemo za krivinu. Koja nije ni blizu, ali sa svim time smo računali.

Nikada ne računaš na sve.

-       Imate li šta od naoružanja? – pitanje je dolazilo od drugog policajca, a skoro smo iznenađeni da je uslijedilo, pošto smo baš popravljali rančeve i upravo namjeravali krenuti dalje.

-       Nemamo – Salem brzo, spremno i mirno odgovori, uvjeren da ćemo sačekati još samo nekoliko sekundi, prije nego konačno maknemo odavde.

-       A, šta ti je to u džepu? – čovjek četrdesetih godina, izraženih brkova i prilično mrzovoljna pogleda nam je već polako prilazio.

-       Ručna bomba – Salem prvo sagleda niza se, u sebi se čudeći da ju je ovaj mogao sa sedam-osam metara primijetiti tu u lijevom džepu prsluka, a ne sebi predbacujući što je zapravo nije skrio.

-       A, kažeš da nemate naoružanja!?

-       Nisam znao da se i ručna bomba broji u naoružanje!

-       Još smo i drski! – čovjek se zaustavi na korak od nas, pri čemu se onaj momčić već skolnio ustranu.

-       Što smo drski?

-       Eto. Još bi ti meni drž'o predavanja!? Daj tu bombu.

 

I jedan i drugi su već podigli ton. Što se meni nikako nije sviđalo, Salema poznajem vrlo dobro. Žalih što dogovor nije drukčiji, što ja nisam tražio da pričam na punktovima. Sad mi je samo ostalo da Boga molim da sve ne potraje dugo. U suprotnom, više ću strahovati zbog Salema, manje zbog brkajlije.

Za sada se Salem suzdržava, bombu mu predaje bez novih komentara. A zauzet razmišljanjima o mogućem Salemovom ponašanju, sasvim zaboravih kako i sam imam ručnu bombu. U džepu ruksaka.

-       Imaš li ti kakvog naoružanja?

-       Ja ne! – samouvjereno odgovorih, u istoj sekundi shvatajući kako je to iz mene možebiti progovorila intuicija, iako usput u sebi počeh slagati i objašnjenje kako je to što će mi možda pronaći - zapravo uspomena na poginulog saborca, nemajući kad više razmišljati kako će oni na to gledati.

-       Jesi li ti njih prerovio? – sad se brkajlija okrenuo onom momčiću.

 

Ovaj ne odgovori, već zbunjeno priđe, počevši mene prepipavati. Osjećao sam kako mu je i samom neprijatno zbog svega. Skoro pa ja njega počeh žaliti, zbog mogućeg kasnijeg „ribanja“, te odmah skidoh i ruksak. U tih nekoliko sekundi se kolebah, da li se sam izreći za bombu.

Lik rahmetli Admina koji mi se ukaza pred očima, čvrsto mi zaveza jezik. Pri čemu nam je u prilog išla sve izraženija zbunjenost onog momčića.

Ruksake je prerovio iznutra, a i to s ciljem da čim prije završi, pri čemu mu do pameti nije dolazilo da zaviruje u džepove.

Ovim je priča o naoružanju završena, a ja sam postajao sve sigurniji kako će i do kraja sve hairli proći. Ako sam i osjećao neki mogući problem, vidio sam ga u Salemu. Još da sam mu mogao reći šta osjećam, sugerisati da samo ostane miran.

-       Dajte, da ja vidim te vaše papire – brkajlija je baš bio uporan, pomalo sad već i meni idući na živce.

 

Nije nam bilo teško, ponovo se latiti džepova, ali se u tim našim pokretima otkrivala neka nesigurnost, kod Salema možda u pogledu daljnjeg ponašanja brkajlije, kod mene sve više u odnosu prema moguće Salemovom.

Zapravo je brkajlija i jedini koji je bio posve miran, ushićeno je kontrolisao situaciju, možda je i težio da isprovocira nas. Momčiću je bilo neprijatno, Salem se mučio sam sa sobom, kakvim se i sam poznavao, moleći se da ako ikad - sad otrpi sve, dok sam ja sve više padao pod uticaj da se sve mora pozitivno okončati, bez obzira kakve nas još neprijatnosti imaju stići.

-       Vidi, vidi, zanimljivo – brkajliji bijaše dovoljan samo kratak pogled na naše knjižice – hoćete li da pogodim kad ste ovuda prošli?

-       Ja sedmog janurara – ne znam zašto, ali ovaj put požurih prija Salema.

-       Ne, ne. Prvog ste vi prošli. Meni je i tad to bilo sumnjivo! Ja, ja...

-       Jeste, prvog je većina prošla, koji su znali da im je rodbina ovamo.

-       Ama, koja rodbina!? Ko to jedan cijeli bataljon pušta na dopust tek tako! Gdje je to još, u ratu bilo!?

-       E, eto - kod nas – Salem ponovo uze riječ.

-       Dobro je to izvedeno. Ni ja, ni iko, tada ne skonta kamo ste upućeni. Mislim, ne znam ni sad, nego kontam da ćete biti korektni, i sami priznati.

-       Šta da priznamo?

-       Pa, to. Gdje ste bili ova tri mje... dva i po mjeseca?

-       Ja u Zenici, on u Visokom!

-       Za većinu vremena vam vjerujem, ali sam i siguran da ste bili i zajedno. Ne pitam to, nego - na kojim ste ratištima bili!? – kod ovog pitanja brkajlija je već toliko digao ton da sam ja sada bio sretan što ipak Salem s njim razgovara.

-       Nikojim!

-       E, jebiga. De mi sad pričajte kako ste u Zenici samo ležali, dva i po mjeseca!

-       Taman tako, ležali. Šta mogosmo, kad nismo mogli ovuda proći. Bili smo mi naišli, imali smo i... – divih se Salemu, njegovoj umjerenosti kojom ostaje u razgovoru, razumijevanjem našeg trenutnog položaja, ali i ostajući na tome da smo u pravu mi, a ne primirje takvo kakvo je.

-       Znam, ne morate mi to pričati, i toga se sjećam. Kad su Vitežani bili ljudi!? Da ste došli, ovdi s nama pričati, pa hajde. A, šta ako ste bili pošli da dovedete još ljudi? Nego, nemojmo se sad mi zajebavati. Onako vas pitam, Isusa mu, jaranski! Hajde, gdi ste bili: na Busovači, Kaćunima, ili Bilalovcu?

-       Ama, kad ti kažem, čovječe, nismo nigdje!

-       Jabo ga Isus! Koji vam je kurac, priznajte fino, da se džaba ne prepiremo!

-       Kako da ti priznamo, kad stvarno nismo bili nigdje. Ne znam, stvarno ne znam kako da ti sad mi to dokažemo...

-       A, je li. Hajde, dobro, ti kažeš da nisi nigdi bio, al' nek ti kolega objasni gdi je ranjen!? Nemojte mi još i reći kako ovo nije friška rana. Koja bi budala u to povjerovala, kad se jasno vidi.

-       Nisam ranjen – osmijehnuh se, već razmišljajući da li da odmah odmotavam zavoj – nego sam se posjekao sjekirom.

-       Oh, pričam ti priču. Ma nemoj, ja bih još treb'o u to i da povjerujem.

-       Ne moraš vjerovati tek tako, ako hoćeš ja ću da odmotam, vidjeće se da je rana od sjekire.

-       Nema potrebe – rukom dade znak da se zaustavim – isto k'o što nema potrebe da budete tako tvrdoglavi, poštenije je ako priznate. Ne tražim ja da vi pričate detalje, samo da priznate. U nekoliko rečenica. Gdi ste bili: Busovača, Kaćuni ili Bilalovac. I, po čijoj zapovijedi. To je sve. Ovako, samo gubimo vrijeme. Ja mogu da vam vjerujem, a da provjeravam ne moram. Ja mogu ovog dječaka ostaviti ovdje, uzeti da vas lično propratim preko Blinja. Vratiti se, a da me niko ne pita gdi sam bio. S vama da uradim, što je meni volja. Da vas ubijem, i ostavim negdi gdi vas niko nikad naći neće. A i niko vas tažiti neće. Samo ćete se jednoga dana voditi kao nestali. Vi svojim zapovjednicima trebate samo živi. I vi ste samo bojovnici, k'o i ja što sam. Glava bojovnika je najjeftinija. Lako se gubi, rijetko se traži. Jeste li vi toga svjesni. Rat je, Isusa mu. Morate biti svjesni da vi sada ovisite samo o mojoj dobroj volji, odnosno o svojoj iskrenosti!

 

Spustio sam pogled zemlji, cesti. Tjeram sebe da zavežem svoj jezik, dok misli ustaviti ne mogu. Brkajlija je, barem u jednome u pravu. U ovome času on je taj u koga je moć.

Pogled nisam oborio zbog njegove moći, učinio sam to znajući kako Salem neće još dugo ćutati. Kao da sam asfalt molio da kaže što je meni drugo, a ne prvo palo na um.

 

 

 

                               Buci, rijeka Fojnica