Svadili se orli i
sokoli,
više Žepča, na Jeleč
planini.
Orli vele: „Naša je
planina!“
A sokoli: „Naša
djedovina!“
Kako su se ljuto
zavadili,
sve su bistre vode
zamutili.
Ne mogoše bistra
Kiseljaka,
njega čuva devet
djevojaka.
Prebacih pogled s asfalta na ruksak. Na
pridžepak.
Ispupčio se, vidi se. Čini mi se ne toliko da
bi odmah bacao sumnju da je tu bomba. Svejedno, brzo sklanjam pogled.
Ne gleda mi se ni brkajlija u oči, pa pogled
upirem u Salema. Znao sam da ne mogu vidjeti mirno lice, ipak se u sebi
osmijehnuh. Djelovao mi je isto onako ljut kao i kada se mi dogovarasmo poći.
Možda je lud, i ja s njim, ali ni onda ni sada
nije lagao. Ni sebe, ni druge.
Svjestan je da brkajliju ne zanimaju naši
problemi, neće pričati o stradaloj porodici, uopšte o razlozima te smo požurili
ići. Neće pričati, ali ni prikrivati.
Nije miran dok brkajlija govori, i mršti se i
osmjehuje, mašhne rukama, zavrti glavom. Kako ovaj priča, tako on odreaguje.
Počeh se i ja osmjehivati, vrtiti glavom na ko
zna koje ponavljanje Busovače, Kaćuna i Bilalovca.
Brkajliju nije veselilo ovakvo naše držanje,
ali ga je počeo razumijevati, uvažavati. Ako i ne kazujemo razloge polaska,
znamo da ćemo ih morati reći budemo li pitani.
Nećemo. Sve sam sigurniji da će brkajlija
barem na tome ustrajati. Neće nas pitati, čekaće da sami kažemo. Ne može
dokučiti pametan razlog, ono prvo što nas je povelo, vjerovatno u svemu vidi i
naš inat. Koji mu od početka smeta, ali koji mu se vremenom možebiti i počeo
sviđati.
Nisam u situaciji ni da pretpostavljam, čak ni
da navijam šta će na kraju prevagnuti, to što mu smeta naša drskost, ili što je
cijeni. Još uvijek je on jedini gospodar situacije, a to i neprestano
potvrđuje, ne ostajući dužan na naše gestikuliranje.
Gdje je njegov izbor širi, lati se on i za
džep, pogleda pravcem Blinja, rukama crta kojekakve potoke i provalije.
-
Ja sve fino, vi
jednako bezobrazno. Odmah sam vam dao do znanja da sve znam, pošteno od mene, i
još vam rek'o da ne tražim od vas ništa već samo da priznate. I još jasno rek'o
da ja vas razumijem. Bojovnici ste, i vi radite samo ono što vam se zapovijeda
– dugo se pričom vrtio u krugu, ponavljao, i sada je ličilo da se neće raširiti
– nisam ja rek'o da je vaša želja bila da dođete ovamo. To je već - politika.
A, neko mora biti kriv za ovja naš sukob. Da je sreće, sad bismo skupa išli na
četnike. Međutim, nekima to smeta. Ne kažem da ste to vi, ali je očito kako
neki vaši mrze više Hrvate nego četnike!
-
Ma kakva politika
– iako se je Salem sve vrijeme odlično držao, biće da je meni utužilo ćutati te
mi jezik sam krenu – vjeruj, ljudino, jebe se meni za Alijom. Kada bi ovo bio
Alijin rat, ja puške nikad ne bih nosio. I, ja se ne borim za ono što je Alija
sve laprd'o, ja se borim za Bosnu i Hercegovinu, građansku...
Salem me odgurnu. Lagano, bio je dojma kako
ovakva moja priča može iznova, ili dodatno iziritirati brkajliju. Vjerovatno je
kanio nešto on da kaže, a što bi po njemu ispravilo to što ja već jesam.
-
Ama, kakav Alija – brkajlija je bio brži –
pustite Aliju, on u biti i nije loš. On i nije ni za što kriv, da se on pit'o -
sukoba ne bi bilo, sigurno. Svi mi dobro znamo ko je glavni krivac. Sefer
Halilović! Ovo je on zakuh'o! Njega treba skloniti! On dok ne ode, mira među
nama nema!
Brisah znoj sa čela, nije mi se slušalo što je
ovaj sad govorio. Jedno sam znao, da će se Salem lakše s njim složiti. Ako se
već mora, i bolje je što će to on uraditi. Poltronizam sam uvijek mrzio, a sada
ga mogu izbjeći.
Salem i ja smo bili jednako ludi da uopšte
krenemo, ali razlika među nama ima. Koliko god da se meni „jebe za Alijom“,
mogu reći kako kod njega to važi - za obojicom!
Kako sam i želio, kako sam mislio da je i
dobro, on prihvati razgovor o Seferu, pri čemu vidno djelova iskreno.
Što nisam očekivao, brkajliji se to nije
sasvim dopalo, te situacija poče bivati još teža.
Hladan znoj me sasvim osvaja, skoro se
prepadoh da će me natjerati i da džemper skinem.
Uvjerenje da se sve mora dobro završiti, polako
me poče napuštati. Osjetih strah, pomirenost da Salem neće dovoljno dugo
izdržati, odnosno da mu na tome više i ne zamjeram. S druge strane mi se
glavom poče provlačiti kako je sve samo bila brkajlijina igra, kako je davno
odlučio šta će s nama.
U košmaru misli i nastalog straha stadoh se
prisjećati tetka i tetke, Dževada i Mema. Stiže me i misao, od koje bježah dok
je brkajlija to pominjao - kako ćemo završiti negdje - gdje to nikad niko neće
saznati.
U momentu kad mi to izgleda i neizbježno, učinih
posljednje što mi je još moglo na um pasti, pogled i misli okrenuh ka onom
momčiću, koji je upravo kontrolisao jedno vozilo koje je išlo iz pravca
Kreševa.
Za to vrijeme su ova dvojica raspravljali oko
Seferove uloge u ratu u Hrvatskoj, odnosno činjenici kako je to, samo po sebi
bilo dovoljno da ne bude angažovan na čelu Armije...
Nakon nekog vremena, učini mi se da su
se oko nekih stvari uspjeli i složiti. Ali, ma kako se u tim momentima ovakav
njihov razgovor činio prijateljskim, glavom mi i dalje prolijetaše i sve druge
krajnje opcije. Razmišljao sam da li bih imao ikakvih izgleda ako bih pokušao
hitro i spretno zgrabiti onu bombu. Neprimjetno sam vrtio glavom, ali isto
činih i pri ponovnim pomislima da bi se naše putovanje moglo završiti s
lisicama na rukama.
Za latiti se bombe hrabrosti nisam imao. A
sporom mi se činila kontrola vozila. Sporom, ali takvom da mi drža pažnju.
I da mi se učini kako je puno prošlo dok
konačno u njihovom razgovoru ne čuh nešto novo!
Kod brkajlije je to što mu se prvi put ote
malo smiješka:
-
Ja sve hoću da
budem više čovjek, a vi nećete. Nije mi jasno od kud vam, i što će vam tolika
upornost. Znate šta meni predstavljaju ove vaše knjižice? Ništa! ja ih mogu sad
pocijepati, nas dogovori vežu tek od ponedjeljka. Da sam takav, mog'o bih s
vama uraditi šta mi je volja. Mogu vas i četnicima prodati, oni Fočake dobro
plaćaju. Nego, nije mi to cilj. A ne bi ni vama treb'o biti. Ja sve pokazujem
koliko sam pošten: Evo, obećavam vam da ćete proći, bez obzira na sve. Ali,
dajte i vi budite pošteni, Isusa mu, priznajte gdi ste bili!
-
Ama, božiji
čovječe, kako ti ne možeš da shvatiš – i Salem se smijao, iako je razlika bila
vidljiva – da smo bili bilo gdje... to gdje ti nabraja, ne znam to sve ni
ponoviti... zar misliš da bi sad ovdje stajali. Ili bi fino sačekali
ponedjeljak, i skupa s ostalima prošli!?
Brkajlija je držao spremne naše knjižice.
Doimao se i kao neko ko ni za šta ne bi pogazio datu riječ, vidjelo se da
sasvim pomireno dočeka posljednje Salemove riječi.
-
Razočarali ste me
– to i potvrdi – niste ispali pošteni. Ali, to je već vaš obraz, ja pokazujem
da sam bolji čovjek od vas. I, nek vam je sa srećom. Trebat će vam, pogotovo
takvima kakvi ste. A zapamtite i ovo: dok je Sefer na čelu vaše vojske, nema
mira među nama.
Rukujemo se, sva četvorica, uz jedva čujne
pozdrave, i pri čemu smo bar trojica jedva čekali da nestanemo iz međusobnih
vidokruga.
Nas dvojica se tek tada i okrenusmo. I
opustismo. Najrađe bi se međuse izljubili, kao niko nikad. Kao da tek
postajasmo iskreno svjesni kako se ovo moglo i drukčije završiti. Između
ludosti i hrabrosti, nikad nije ni bila velika razlika, a u ovom našem slučaju
nam se sad doima kako je nije ni bilo.
Nismo pričali, razumjeli smo se mislima.
Hoćemo vjerovati da je sve loše već za nama, ali smo sličan osjećaj imali i
pošto smo samo ušli u Kiseljak. A još su dva punkta ispred nas.
