Vino piju dva mila
jarana,
jaran Mujo i jaran
Alija.
Ne piju ga čim se vino
pije,
već leđenom, sudom
bakrenijem.
Pola piju, pola konj'ma
daju.
Otud ide kujundžija
Salko.
„Bujrum, Salko, da
pijemo vina!“
„Prođ'te me se, dva mila jarana,
nije meni do vašega
vina.
Već je meni do mojijeh
jada!
Sinoć me je oženila
majka,
a jutros mi pobjegla
djevojka.
Sa dušeka i desnice
ruke,
ne ljubljena i ne
milovana!“
Malu neprijatnost osjetismo još i ranije,
negdje na pola puta između Kiseljaka i Kreševa. Bijeli mercedes nam stade, iako
ga nismo zaustavljali.
Jedva se sagledasmo, te mirno pođosmo sjesti.
Dva uglađena sredovječna čovjeka, po svemu sudeći su stali iz navike. Tek dok
ulazismo vidješe da smo vjerovatno „armijci“, što i potvrdiše pitajući jesmo li
iz Sarajeva. Iako su dobili negativan odgovor objasniše da oni jesu, te da su s
te strane vrlo pogođeni novonastalim sukobom. Još su nam samo rekli kako oni
neće dalje od Kreševa.
Sasvim dovoljno, pvi bismo punkt trebali proći
u autu. Njihovi su papiri ovima bili sasvim u redu, dok su našima bili
zbunjeniji od kolega u Kiseljaku. Ali nas poštediše dodatnih objašnjenja,
tražeći samo da nam pregledaju rančeve.
Kako sam ja sjedio na strani s koje su oni
bili, to sam odmah otvorio vrata, ali se i dosjetih kako da pokušam izbjeći ovo
još jedno iskušenje za uspomenu na Admina rahmetli:
-
Zar ne vjerujete
svojim kolegama, maloprije su nam sve izvrnuli. Onaj brkajlija samo što nam
gaće nije skin'o.
-
Je l' to Brko bio
tamo!? Onda je u redu. Samo nastavite.
Nismo se
najlagodnije u autu osjećali ni kada smo tek sjeli, u ostatku puta još manje.
Ovoj se dvojici prilično žurilo, nije im se dopao nagovještaj zadržavanja zbog
nas, mirni ostaše jer se nije desilo. Pričom su bili oko svojih imetaka u
Sarajevu, oštrim riječima pominjući našu Armiju.
Sveukupno je vožnja trajala kraće nego bismo
mi stigli zaključiti je li nam njihov prijevoz sretna ili nesretna okolnost, a
svi ostavismo dojam kako je brzi rastanak odgovarao i njima i nama.
Izlazak iz ovog auta samo u trenutku podsjeti
na prethodni iz kamiona.
Kontali smo da malo i Kreševom prošetamo, ali
se složismo da i nemamo kuda. Ako mi je dolazeći, nečem i ličio, sada sam bio
daleko od takvog utiska. Po svemu je suprotnost Kiseljaku, najprije bih
ga poredio s Tarčinom. Mada na njegov odnos spram Kiseljaku gledah i poput
odnosa između Visokog i Zenice.
No, nama je važnije što i njega polako
ostavljasmo iza leđa. Iako osjećamo da baš i nemamo potrebe mnogo žuriti, same
su noge grabile naviše.
Ubrzo putem nailazimo na snijeg, koji se
svakako povećavao kako smo se više peli, čak smo bili lišeni mogućnosti
korištenja prečica. Dan je odmicao, pa kada bi god prošlo pola sata a da nas ne
prođe kakvo auto, još bi posumnjali da je moguće i kako smo negdje skrenuli s
prave ceste.
Ali, sav je strah već oslobođen iz nas, pa
stigosmo malo komentarisati ono što prođosmo na izlazu iz Kiseljaka.
-
Koja si budala,
mogli smo nastradati zbog te tvoje bombe – Salem je jedva dočekao da ovo izbaci
iz sebe.
-
Slažem se ja s tim,
čak nisam siguran da bih bilo koji drugi dan im'o hrabrosti odšutiti je. I
ovako, vjeruj mi da nemam pojma kako. Samo mi nešta nije dalo da usta otvorim,
znam da sam pred očima vidio Adminov lik. Ali je sigurno u svemu bilo i nekog
mog straha. Šta znam, jednostavno nemah vremena da skontam il' me više strah
reći za tu bombu, ili je kriti. Ono što znam, najviše me bilo strah da ona
tvoja „šifra“ ne proradi, na momente sam samo ček'o - kada ćeš ga šakom zažditi
među rogove!
-
Ne znam, stari,
šta da ti kažem. Lud nisam, trpiti sam mor'o. Ali, neki drugi put, ko im jebe
mater, bili bi se. I ovako mi je malo falilo da im kažem „Ili nas zatvarajte,
ili pušćajte!“
Umor nas je stizao, nije nam bilo do priče,
samo smo se nanovo slagali kako je najbitnije što se ovako završilo, te jedan
drugog hrabrili da nekako izdržimo do Blinja, poslije čega je već naniže.
Kad nam je i žeđ postala teški protivnik,
snijegom smo naučili da je ne smijemo nazor gasiti, i kada više nismo ni
gledali koliko je vjerovatno da smo blizu vrha, iznanadi nas i obradova velika
unproforska zastava, koja se visoko vihorila i nama se drago smiješila, a do
koje bijaše još, ne toliko dugih tristotinjak metara.
Na samoj visoravni, još jedno malo iznenađenje
koje nas obradova. Dočekuje nas veliki kontejner sa znakom i zastavom UNPROFOR,
te sa sasvim druge strane ceste i jedna drvena baraka iz koje se skoro
stidljivo vihorila i hrvatska zastava.
Ovakva situacija mi dade ideju, tačnije
podsjeti na već provjereni fazon. Zaputih se prema unproforcima, sa savijenom,
ali nepripaljenom cigaretom, te rukama pokazivah kako mi treba vatre. Ne znah
ni jednu riječ na engleskom, pa iako sam imao upaljač, ovako nastojah da
izbjegnemo bilo kakva ispitivanja.
Unproforac jeste pokušavao nešto mi reći, ali
nije bio previše uporan. Na kraju se zadovolji da je shvatio šta tražim, te mi
umjesto da pripali cigaretu dade i čitavu šibicu.
Zahvalih se na bosanskom, a onda Salemu
pripalih direktno s cigarete kako bi sve izgledalo još uvjerljivije, poslije
čega mirno krenusmo ka rampi. Iznenađenje je novo što tu nigdje ne vidjesmo
niti jednog hrvatskog vojnika, što je samo po sebi bila sjajna prilika da se
tako neprimjetno provučemo.
Ali, ja ne mislih tako, čak ne dozvolih
ni da me Salem odvrati od onog što sam u sekundi naumio.
Prtinom se odšetah do hrvatske barake, a u nju
uđoh tako da postah zbunjen kako da to skoro niko i ne registrova. Unutra je
bilo sedam-osam vojnika, jedni su igrali pokera. Koji nisu, kibicovali su. Osim
toga, na stolu je bilo dosta pića, kao i meze.
-
Dobar dan! Ja se
izvinjavam, samo bih da pitam: ako mogu dobiti malo vode!? – nisam se
namjeravao zadržavati.
-
Joj, gdje nas
nađe – tek nakon petnaestak sekundi, jedan mi se okrenu – da samo znaš gdje mi
po vodu idemo... Ali, ako ti more pomoći, ima ovaj jedan „zvekan“, njega niko od
nas ne pije.
Razočarenje, zbunjenost i oduševljenje se
smijeniše u sekundi na mome licu. Ma koliko da bi badelov konjak mogao biti
bolji od zvečevog, ovo je jedna od onih situacija u kojima se poklonu nikako u
zube ne gleda.
Ne znam ni kako im se zahvalih, požurih
vidjeti Salemovu reakciju. Možda me je očekivao s lisicama, s konjakom sigurno
nije. To što je vidio otisnulo je niz Blinje sve što je u glavi bio složio da
mi prigovori.
Pitat će me kasnije, odnosno sam ću mu
ispričati. Za sada su se naše oči složile kako je ovo i najljepši mogući
završetak ovog dijela našega puta.
