Imena
nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg
dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek
govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva,
Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke,
Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva...
A bio je i
jedan Trajče Mađoski iz Tetova. Taj Mađoski sudio je utakmicu
"Dinamo" - "Željezničar" u Zagrebu jedne od onih nekih
godina početkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili šesto kolo,
"Dinamo" je prethodno izgubio većinu utakmica i nalazio se pri dnu
tabele, a "Željo" je imao svoje proljeće, pa je nakon prvog
poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nešto dogodilo, Mađoskom iz
Tetova neko je nešto rekao i dao ili mu niko ništa nije rekao i dao, nego je
čovjek ispravno shvatio da više vrijedi pobjeda "Dinama" na domaćem
terenu od još jednog uspjeha "Želje" u gostima. Sudio je
"Dinamu" jedan, pa drugi, pa treći penal, sve dok ih nije bilo toliko
da su domaći napokon mogli pobijediti.
Bila je to
jedna od najvećih, a možda i najveća krađa u povijesti domaćeg prvoligaškog
nogometa. Međutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se
"Željini" igrači jako bunili. Zagrebačke novine slavile su pobjedu
Blaževićevih dečkiju čiji je trener još uvijek nosio svoj bijeli šal,
sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u
našu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajče
Mađoski iz Tetova objavile su beogradske Večernje novosti iz pera svoga
zagrebačkog dopisnika. "Željo" je bio mali i nevažan klub i nije imao
utjecajne navijače koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima
borio za njegova prava. U našoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i
ispadati iz prve lige.
One godine
kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Čelikovi"
navijači skandirali onu banalnu dječiju pjesmicu: "Željo u napad, druga
liga zapad". Gol koji je "Želju" izbacio iz prve lige je, ako
sjećanja opet ne varaju, zabio Karač, utakmica je prenošena na televiziji, a
igrači u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Željo" bio
jedini klub oko čijeg se povratka u društvo najboljih neće angažirati šira
društvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopće
gradu Sarajevu dva prvoligaša, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a često ni
Zagreb.
Navijači
drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je naš grad
dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je
prvu šampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je
"Sarajevo" slavilo 20, a "Željezničar" 45 godina
postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u
temelju našeg suvereniteta i da je Sarajevo općenito bordo grad, dok je plava
boja "Želje" tek trag davnog, zauvijek prošlog vremena u kojem je
nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slučaja ili zbog čudnog i
neobjašnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja
je nakon te prve šampionske titule ušla u modu. Počcetkom sedamdesetih
devedeset posto kauča bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se
bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nešto kasnije su
umjesto buba boje bijele kafe svijetom počeli krstariti prvi bordo
"golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom
izađe iz mode, bordo boja postat će znakom lošeg ukusa i to će ostati sve do
danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas teško i naći bordo dresove nekog
nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas se čini planetarno
jedinstvenom pojavom.
Dva sarajevska
nogometna prvoligaša dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni
svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala"
bio kraljevski klub, ponos i dika političke elite i ljudi koji su vjerovali da
se uspjeh u životu moze izraziti novcem, dok je NK "Željezničar" bio
klub radničke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili
starosjediocima. Nedavno je jedan uvaženi lokalni ekspert sasvim tačno navijače
"Željezničara" proglasio autsajderima, što je povijesno precizna
odrednica: ako ništa drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona"
potvrdila da "Željo" kao i svaki drugi autsajder gubi važne utakmice,
one koje se dogode jednom u povijesti. S druge strane, "Sarajevo" do
tih utakmica nikada nije ni došlo, pa ni klub, ni njegovi navijači se ne mogu
nazvati autsajderima.
Vratimo se na
kraju Trajčetu Mađoskom iz Tetova: ono što je uradio "Želji", on ne
bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni
"Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to
uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o krađi, dok je ova skromna
historiografska bilješka ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je
Mađoski iz Tetova pokrao "Želju".
autor Miljenko Jergović,
