Sabah-zora je, sad je
svanulo,
a moj mio, đe si sinoć
bio?
„Đe sam bio, dobro mi
je bilo,
vidio sam gizdavu
đevojku.
27/28. juni 1993.
Na glavi joj fesić
medžidija,
a za fesom kita asizija.
Po fesiću kićeni
dukati,
a za uvom lale od
bisera.
Okreće se, nasmija se
na me,
čini mi se da bi pošla
za me!“
Noć je ostajala za nama. I Odžaci, Ježeprosina,
Argud, Ljuta, Tušila, Bjelašnica... Pred nama su Neretva, Morine, Zelengora...
Na čelu je Ismet s još petoricom svojih momaka.
Šemso je ostao, a negdje u bjelimićkoj noći ostali su i Eko, Koja, Pohara i
Čop. Čini se i Dževad Vejo. Drago mi je, siguran sam da je u potrazi za ovima.
Upravo je tako, vrlo brzo ih svu petoricu osjetih
iza leđa. Malo me iznenađuje što njihovim primicanjem nismo više onako tihi.
Predzadnji sam, jasno ih čujem. Nije mi problem pogoditi razloge, pa odlučujem
biti i zadnji. Bećo ne pije, a oni nose pune čuture!
Dževad mi pojašnjava detalje. Sinoć je i on bio s
njima na istom mjestu. Tada je Nijaz bio zadužen da ih zove za slučaj pokreta.
Dževadu se noćas nije išlo, a ovi su se izvukli još oko devet. Objašnjava da su
rakiju kupili, nekim zlatnim lančićem. Bio je protiv, muče ga slutnje.
Razmišljam o tome. I zlato je prokleto, ali
dijelim Dževadove slutnje. Rakija može biti još prokletija.
Međutim, njih ne krivim kao Admira. I ja sam od
onih što mislimo kako do ovoga ne bi došlo da je Admir vodio računa o našim
mjerama kada je akšamluk u pitanju. Da je bilo još par litara niko ne bi
poželio tražiti više, a niko se, opet, ne bi napio! Što se naspavanosti tiče,
možda bi i bolje bilo da nismo ni lijegali.
Mijenjam i ukupno mišljenje o Ekovoj grupi. Sad
mi je nekako običnije, čini mi se da smo bili pošli previše bojažljivo. Kao da
smo se plašili samog mraka. Jer, još uvijek smo duboko u našoj teritoriji.
Ja sam se već oslobodio. Kada smo tek krenuli
nisam čuo ni svoje korake, sada iza mene zvoni. A i rakija grije. Šaljemo
vijest da smo ponovo kompletni. Ostalo prešućujemo, dovoljno je ono što ostali
već slute.
Noć je izuzetno hladna, posebno kako se primičemo
Neretvi. U tijelu se samo zadržava tek popijeni alkohol, onaj ranije popijen
već lapi. Tako se meni čini, ali osjećam kako će za Ekove biti bolje što
preostale rakije prije nestane. Najbolje bi bilo odmah prekinuti, tamo će nam
biti korisnija. Ali, ni meni ne pada na pamet, to im predložiti...
Još jedno selo ostaje za nama, posljednje s ove
strane. Sasvim smo blizu Neretve...
Spuštamo se niz kamenitu stazu, huk rijeke je sve
čujniji. Mi znamo kuda idemo, valjda i Ismet zna kuda nas vodi...
Most. Osjećam, a i došla je potvrda. Samo, nekako
mi presporo ide.
Evo i mjesečine. Možda je poranila, most mi
izgleda prestrašno. Nije mjesečina toliko jaka da bih se odmah prepao visine,
ali mi je dovoljno što vidim da je viseći. Sad mi je i jasno što ovako sporo
idemo, Ismet je objasnio da je najsigurnije da prelazimo jedan po jedan.
Odmaram se iščekujući. Ubrzo se počinjem i
preznojavati. Vidio sam i visinu, sad mi se sve doima još strašnije. Inače me i
manjih visina strah, pa se već ježim kad god sebe zamislim na mostu.
Pokušavam se hrabriti prisjećajući se mostova na
Bistrici, ali znam da su poređenja neprimjerena. Ispod Neretvinog mosta bi
moglo teći, bar desetak Bistrica. Širinom. A visinom, ne usuđujem se ni računati.
Ali, izdržaću! Kad su to prije mene uspjeli njih
trideset i dva, znam da mogu i ja. A ne sumnjam ni u ove iza mene, oni su
trenutno otporni na sve strahove.
Izdržaću, ali - jedva. Prvo što mi strah pojača
je ograda mosta. Nije deblja od prsta, tako meni izgleda. Međutim, to je ono na
šta se ne može uticati, kada to nije prepalo ove prije - zanemariću i ja.
Više me zabrinu ono što se moglo izbjeći. Tek sam
stigao do sredine mosta, ovi iza - već zaboravili šta sam prenio da je Ismet
naredio. Još jedna prilika da se sjetim vage, ne našeg mjerenja - nego naših
rančeva. Moj je četvrti masom, trideset dva kilograma. Sad mi se čini još
težim. A ja lakši, svakim korakom gubim ponekih grama. A na sredini mosta, kad
zatutnja iza mene, biće da s mene počeše spadati cijeli kilogrami.
Razmišljam da potrčim. Da rizikujem, kao što sam
želio glasajući za Obalj. Malo straha, pa šta bude. Samo da mi je učiniti prvi
korak!?
Dignem nogu desetak centimetara, most se zakreće
u drugu stranu. Vratim je, most na suprotnu. Sve u ritmu Čopa i društva.
Nemam izbora, moram ostati pripijen uz most. Sve
dok me ne stignu. Ne smijem nastranu gledati, osjećam da bi me Neretva sama
povukla.
Da sam i bolji plivač, pod ovakvim teretom ne bih
imao nikakvih izgleda protiv brze i duboke Neretve. Čak i kada bih živ u nju
pao!
Smirujem se malo, tek kada osjetih Čopa iza.
- Šta je bilo? – most se smirio, a Čop bi ozbiljan.
- Ništa! – suzdržah se od pripremljenih psovki.
Sad je po mom. Dalje moramo polahko, korak po
korak. Most se ponovo ljulja, ali se sada da nekako trpiti. Više ne mogu pasti,
sad se zakreće samo do visine cjevanica. Spram onog „do preko koljena“ još i
romantično izgleda.
Padam pod dojam da ću se ovoga rado prisjećati,
djeci i unucima često prepričavati. Ako doživim.
Imam šansi, konačno smo na tvrdom. Uz dovoljno
izgubljenog vremena, niko ne pominje Eka i ove, nikome ne pada na pamet da im
ovdje drži neka predavanja. O tome ćemo na Zelengori, sada nam je dalje. A ako
stignemo na Zelengoru, ovo će im se lahko oprostiti!
Dobro je, put nije toliko loš. Sličan je onom s
druge strane, prilično komotan i tvrd. Očito da negdje u blizini ima neko selo.
Mora biti, nije ovakav most ovdje, samo radi spajanja dvaju obala.
Sela ima, ali nećemo na njih nailaziti. Vjerujem
Ismetu. Kao što vjerujem i da su ova najbliža pod ničijom kontrolom. Nadati se da
ih noćas samo mi koristimo.
Oprezni smo, i ne žurimo previše. Počinjemo se
sve češće nakratko zaustavljati, radi Ismetovih izviđanja. Bio je prije četiri
noći na ovom istom putu, prevodio Nevesinjce. Ali, za svaki slučaj! Mada, ako
je kakvih mina nanovo stavljano, morale bi biti lahke za uočiti.
Odmičemo u noć. Ali je Neretva još uz nas. Samo
je tako moguće, tako smo odabrali.
Sreća pa je Ismet sa svojima ispred, inače bih
davno počeo sumnjati. Ovako, znam da sve ide po planu. Znam da neko tačno zna
koliko i gdje trebamo zastati, kada malo požuriti.
Znam, i kada shvatam da smo prvi dio uspjeli. Sa
svitanjem se počinjemo odvajati od Neretve. Vjerovali smo u Ismeta, on je bio
siguran u nas, nije se ni moglo dogoditi da ne stignemo na vrijeme.
Put je i dalje dobar. Već je i vidljiv, sve manje
su izviđanja potrebna. Nema teorije da se na ovako tvrdom putu može mina
postaviti a da bude neprimjetna.
Skoro je sasvim svanulo, a mi stigosmo do prve
ozbiljnije prijepreke, ako ne računam most. Moramo skakati. Nije ni previše
strašno, ni punih metar i po. Ovo je prva velika korist od toga što se
razdanilo, nije teško procijeniti gdje tačno treba doskočiti. Za to je dovoljno
pogledati i onoga prije.
Bećo je to izveo savršeno. Ni ja ne bih trebao
imati problema, sem što će se noge malo „ubiti“. Još jedna cijena teških
ruksaka.
Ne bole noge puno, a dok ih malo razdrmam
pogledaću i Ekov skok. Ne predosjećam ništa, nego...
Uh! Nije imao sreće. Težina i nazgrapnost ruksaka
su učinili svoje, pripomoglo što rakija nije sva izlapila. Nezgodno je
doskočio. Pobusio je na glavu, s ruksakom preko sebe.
Priskačem mu pomoći, podići i njega i ruksak. Ne
pada mi na pamet da se smijem, svakome se moglo dogoditi.
Njemu se ne nasmijah, ali sam Koji morao.
Vidjevši kako je Eko završio, osjećajući se još neotrjeznjenijim, skoro
ozbiljno sam sebe zapita:
- Auh, majko moja... Šta li tek mene čeka!?
Srećom, njegov skok se nije razlikovao od većine,
malo gruvanje je svakome bilo neizbježno. Isto su prošli i Dževad, Čop i
Pohara. Ostaje samo, sjećanje na Ekov skok i Kojine riječi. Ali ću ih
prepričavati tek kada bude vrijeme za to. Sada imamo prječih stvari.
viseći
most, Glavatičevo
