Čempres viti, čempres
ponositi,
dušo Ajšo, ljepši smo ja i ti.
28/29. juni 1993.
Ti si zora, a ja noćca
pusta;
Zora rudi, ja ti
ljubim usta.
A kad svane, i sunce
ograne,
morat ću se s tobom da
rastanem.
Kao što nas je vodio, tako nas je Ismet i vratio.
Naveo nas je tačno na naše linije. Brzo su se sporazumjeli, bi važno da mu glas
poznaju. Poslije je on, već znao kako da objasni otkud tuda i u ta doba,
odnosno još i otkud mi s njim.
Preskočili smo taj dio, Šeks i ja. Iz sela smo
krenuli kada je postalo opasno da nećemo čuti nikoga ispred. Tihi zvuk kolone
ispred nas je i održavao na nogama. Borba sa snagom koje više nismo imali
trajala je dok nismo razumjeli kako ispred traje to raspoznavanje. Jeste
najvažnije da je dobro prošlo, ipak smo se nadali da će potrajati malo duže.
Nismo razmišljali o mogućim neugodnostima,
zabunama, ukoliko više prikasnimo za ostatkom, ni pitali se kako duraju oni
koji Musu nose, mi jednostavno nismo mogli brže. Bućkala je u nama voda,
koljena su se grčila, cijelim tijelom je strujala nekakva groznica, daće Bog da
je ona od premora, jedino dobro je što smo imali jedan drugog. Nismo si
pomagali, ni hrabrili se, niti razgovarali, samo smo bili sretni što smo
dvojica. I što smo, ipak stigli.
Vodio je neko računa. Znalo se koliko nas je,
pratilo kako pristižemo, vidjelo u kakvom smo stanju. Vjerovatno je pomagano
još nekima, dvojica su strčala i ispred nas. Bez riječi smo im predali ruksake,
ne čudivši se što se i dalje jedva krećemo.
Znamo da nećemo dobiti previše vremena za odmor.
Nismo mi jedini pametni, tu je momaka koji će preuzeti brigu oko nošenja Muse,
ali zadržavanje nije ni nama od koristi.
Bio sam od onih koji su se kod one pećine
oslobodili sve proteinske hrane, zato Šeks nije bio taj. Okus će biti bljutav
kao i prije, ali postoji to pishološko ubjeđenje kako će nas dovoljno
okrijepiti. Pobrinućemo se i za kraća samomasiranja svih zglobova i mišića,
tako da nam nije ni padalo na pamet slušati Ismetova pojašnjenja.
Tek, i do nas doprje zanimljiva pričica s ovih položaja.
Ne tako davno su neka dvojica dolazili obići borce na nekoj od linija u
okolini, valjda su bili najavljeni ali su i iz nekih razloga ušli i oni u mrak.
Kao i noćas, bilo je pitanje ko su. Jedan je bio brz, i predstavio ih imenima.
Ovi su razumjeli, a kako su njihova imena bila česta to se stalo i šaputati
zbog čega se nisu kazali prezimenima. „Htio sam, ali mi bi nezgodno reći da im
dolaze Banda i Hajduk“, pojašnjavao je ovaj.
***
Ponovni susret sa školom u Odžacima, kao da me
tek sasvim povrati. Sjedajući u prostoriju iz koje smo i krenuli, gdje je sve
poodavno bilo spremno, pođe se odmotavati film posljednjih dvadeset i četiri
sata. Jasno sam se sjećao svakog detaljčića, od polaska do odmaranja u selu,
preostali dio mi je zujao kao da je bio san, tačnije kao da sam proživio u
nekom polubunilu.
Čaj sam popio, ali se nisam išao javiti ovdašnjem
sanitetliji, niti žurio leći. Htio sam čuti Ismetovu priču.
Pričao je jasno i precizno, ni riječ manje ili
više od potrebnog. Šemso ga je slušao još pažljivije, a i ja se nesvjesno dah
da upamtim gotovo svaku riječ:
- Doveo sam ih skoro na kraj Živaljskog dola, do
onog proplanka prije Kaoca vrela. Tu smo ručali, odmorili. Jebiga, ja sam kriv
– ovdje je prvi put uzdahnuo, a učiniće to još nekoliko puta – nisam ih trebo
vraćati na put. Ali, znam, svi su mi u sebi već psovali i oca i majku: „Vidi
ove budale, kuda nas vodi - kod onaka puta“! Opet, u sebi kontam, prije par
noći tuda provedoh Nevesinjce s konjima, da je šta bilo neko bi tad naletio. Jebem
li im majku, gdje su oni sinoć-preksinoć dolazili... I kako su je samo
postavili, pod žilu! Nisu je ništa zakopavali, ispod bio kamen, samo njega
izmakli a minu metli. A žila, taman da je pokrije. Eto, deset je nas prošlo, da
li je osjećaj ili šta... Dok ovaj momak ne stade. Ništa od noge... Sad, šta nam
je drugo do da se vratimo. Kontam, na most ne smijem, dan je, a žurim zbog
momka, šta znam možel doć do kakva trovanja rane... Velim, idemo preko gaza -
pa šta bude! Eto, čulo se koliko smo dosad skinuli mina u onom polju ispod...
Ali, valjda se čovjek malo previše oslobodi, konta bilo je što je trebalo
biti... A, bogami je ova bila i dobro kamuflirana, ma gledo sam ja, iz
navike... Jebemliga, ja je ne vidjeh, nego kako idem prvi - osjetim da sam
prsima upro u nešta, ne vidim nego kontam neka grančica. Sreća da je ćeta nije
dobro zatego, čim drugi put ne mogoh odmah proći, ja se trznuh, ali se ona žica
već upengala za prsluk mi, u tom me taman sustiže Laki... Dobro je da je bio u
iskoraku, njega je mogla nagrditi! A jest i pukla, ja jače nisam čuo. Prvo sam
pomislio - gotovo je sa mnom. Pecnulo me po licu, ovaj gelerčić što me malo
opuzo, al vidim da sam svjestan, da sam još na nogama. Osjećam obje noge, čujem
srce, drmam tintarom - i ona čitava, sad kontam da je ovo po licu samo znoj...
Kad htjedoh da ga obrišem, tek osjetih da me ruka malo koči. Kako je ono
trznuh, okrenem se i vidim Lakog - vas u krvi. Sad opet, kontam da je on
naletio a da je mene malo zakačilo... Helem, kako i on reče da je dobro, brzo
smo skontali kako je bilo! Nego me malo i čudi da četnici nisu odmah reagovali,
hajde što su nakon prve pomislili da je životinja... Ali, šta drugo, nema nam odustajanja.
Nemamo kud nego dalje na gaz... Žao mi ovog momka, a jebeš ovo, ovo je sve
dobro. Majke mi... Ne znam, je li to samo neki trenutni osjećaj, al reko sam i gore,
onom komandiru linije: Ni malo mi nije žao mene, momci su pravi, žao mi je što
ih ne provedoh, siguran sam da bi oni tamo hašar napravili. Nego, kad se
odmore, kada ponovo krenu, idem i ja s njima. Sve je naše, sve je Bosna. Samo
ako mi naša Komanda dozvoli, i ako me ovi htjednu sa sobom!?
Taj komandir linije, izvjesno je Ismetov
poznanik i prijatelj, čujem da ga nije niti prekidao, niti dodatno zapitkivao.
To gdje smo mi pošli i zašto, možda nikad neće ni saznati. Zato je bez pogovora
učinio što je još Ismet od njega tražio, javio u Odžake da smo se vratili, te
našao i dvanaest dobrovoljaca koji su Musu snijeli.
I dok je Musu već čekalo vozilo, gdje će mu u
pratnji biti tek Šefa i Dževad Muhović, svi ostali ćemo se u Odžacima zadržati
još i cijelo prijepodne.
Odmarali smo se, te s Ismetom dogovarali ponovno druženje.
Obećao je, i mi smo. Zapravo, složili smo se da je već postao dio nas.
Bio je s nama do samoga polaska. A i njegov
pozdrav na kraju, govorio je mnogo. Shvatam to kao još jedno obećanje da nas
čeka, a iz mene izvira i neka tiha, neobična želja da poznanstvo s Ismetom
trebam nastaviti i kada ovaj ludi rat prođe.
Bjelimići
