Srdo moja, ne srdi se
na me;
jer ako se ja rasrdim
na te:
Sva nas Bosna pomiriti
neće,
cijela Bosna i
Hercegovina!
Ni sva sela oko
Sarajeva,
samo mogu tvoja medna
usta!
Liman je mudro razmišljao. Nismo otišli nazad u
spavaonu, ali ni na Šiljak. Odmakli smo dovoljno od hotela, te mirno iščekali
zoru. I, opet nismo žurili.
Za to vrijeme smo se složili kako nam je ovo
najgore, najtužnije, i najponiznije ratno iskustvo.
Najgore iskustvo ostavljamo, a već nas
čeka sljedeće, vrlo neizvjesno, moguće i teško. Valja nam se spojiti s našima.
Liman je uspostavio vezu, pokušava se sporazumjeti, ali je najvažnije da su svi
dobro, da još napadnuti nisu.
U orijentisanju, Liman računa i na mene. Pomoći ću, ako pogodim mjesto gdje smo se mi
jučer rastali. Samo što meni sad svaka krivina liči na onu s koje smo iskočili
na cestu. Osluškivao sam, uvjeren da bi nekoga svakako morali čuti. Brinuo sam
da ne promašimo, da ne produžimo četnicima.
Uspijevamo, vidjelo se malo tragova a čuli su se
i zvuci krampova. Sretni smo bili zbog činjenice da smo ih našli, ali nimalo
onim što tu i vidjesmo. Tužno je bilo gledati mukom uvezivanu liniju, spram
utvrde kakvu smo ostavili. Realnost je ono što se mora prihvatiti.
Dobijamo svoja mjesta. Još će biti kako smo i
dobro prošli, posebno mi koji se priključismo ostalim bacačlijama.
A u iščekivanju da i četnici otrkiju ovu našu
novu liniju i da počnu pješadijski, jali artiljerijski napad, dakako imamo
jedni drugima šta pričati.
Na našu priču - nevjerica. Pokazuju i oni da će
nerado se sresti s generalom. Uvreda je takva da ćemo je dugo imati na umu,
pamtiti, čak i ako nekada moradnemo prijeći preko nje.
Još više, pošto oni donose priču o stradanju grupe
Jahorinaca. Izginuli su, i to će se pamtiti. Ko je kriv, odgovoran, njima i
njihovima neće toliko ni biti bitno. Ubilježiću priču kako je čujem, prilikom
povlačenja su zaboravljeni, nije im na vrijeme javljeno. Kao, kontalo se
obavijestiti ih usput... Helem, četnici su udarili ravno na njih. Iznenadili
ih, sedam-osam ih je izginulo. Preživjeli će zahvaljivati Bogu što su
uspjeli...
Opet mi misli idu Hojti, opet se pitam hoće li se
ikad doznati ko nas je izdao. Zbog koga i ovi izginuše, a i mi smo sada ovdje,
gdje nema ni rova ni zaklona. Ima dovoljno brežuljčića i uvala, visokog i
debelog drveća, kamenova koji se mogu nositi. Ima i još uvijek nas. Vidiš
prostor ispred sebe, saborce lijevo i desno, ne bojiš se da će četnici
pješadijom uspjeti, a protiv artiljerije je i ovaj prokres koji čudno,
nepravilno krivuda. Ako koja doluta, uzdaš se u sreću koja nas je i do sada
pratila.
Straha nema. Mene jedino brine što je Igman još
uvijek iza naših leđa.
Samo je jedno isto. Ispod nas, na Proskoku se i
dalje čuju borbe. Pravimo se i mi spremni, ali sve ozbiljnije razmišljamo o tima
dolje. Zbog njih se ne bi smjeli više povlačiti.
Ne misli se na doručak, nikome nije na hatru,
samo i ova tiha neizvjesnost muči. Na trenutak prosto poželiš da i na nas
udare, pa šta god da bude.
Umjesto toga, samo dobijamo iznova loše vijesti. Još
jedna je vezana za generala!
Ostaće tajna je li zaista sam krenuo Šiljku, istina
je da nije stigao. Četnici su bili brži!
General je opet za sve požurio okriviti nas Fočake.
Vraćajući se, tražeći te najnovije linije, nabasao je na Zakarelijeve,
artiljerijsku bateriju naše brigade. I oni su čekali vijesti gdje će dalje,
kuda i kako s teškim minobacačima. Za svaki su slučaj napravili kružnu odbranu
oko svoga položaja.
Generala to nije zanimalo, njemu je opet jedino
bitno bilo da su Fočaci. Na naš grad je skoro postao alergičan, pa je krenuo s
još gorim uvredama nego što s nama bi slučaj. Nije pominjao Šiljak, ali jeste
Bjelašnicu, Igman i Sarajevo. U najjačem udaru bijesa izgovoriće rečenicu koje
će se postidjeti cijela Bjelašnica. Postidjeti zbog tolikih kostiju Fočaka što
u ovih petnaestak dana primi u se.
- „Bjelašnica pasti neće, dok i jedan Fočak ima
živ!“
Stidjela se Bjelašnica, a momci su kiptjeli. Nije
ga bilo da nije imao nekoga dragog što je ovdje poginuo. Čekali su sljedeće
gnusno što će general reći.
- Idemo, hajdemo da vraćamo što ste izgubili...
- Napraviš li još samo jedan korak, ubit ću te! –
Edo, momak čije ime meni nije značilo mnogo, sa svojih osamnaest godina osjetio
je ponos kakav sam i ja imao, s razlikom da je on imao i pušku kod sebe.
Slušam ovu priču, zamišljam tu scenu. Zamišljam generala
kako drži ruku iznad pištolja, ali srca nema da ga pokuša izvući. Nije lahko
gledati repetiranu pušku, uperenu u prsa. Pokušati izvući pištolj značilo bi
učiniti taj „još jedan korak“.
General, polahko upoznaje Fočake. Povukao se,
ostavio je artiljerce da čuvaju svoje minobacače. A u produžetku, sigurno je
razmišljao kakvi su nam pješadinci kada su nam artiljerci ovakvi!
Upoznaje i njih. Nailazi i na povučenu četu
Jabučana. Koja je prepričavala stradanje svojih saboraca, i polahko kretala s
postavljanjem ove linije.
Generalov nastup nije bio blaži nego prethodna
dva. Pitao je o kojoj se jedinici radi, jedva dočekao da čuje kako se radi o
„toj i toj četi, toga i toga bataljona - Fočanske brigade“. Alergija ga nije
prošla, pa im saopštava kako nisu više ta četa, da su sada četa „alfa“, te da
im komandir nije koji je do sada bio, već da je upravo postavljen „onaj momak
tamo“.
Potrefio je na Fuada Bećirbašića, tihog i mirnog
mladića, dobrog borca, ali i posljednjeg koji bi poželio komandovati. I opet,
vrlo dičnog Fočaka, koji se lahko ne miri s onim što mu se nameće.
Opet diskusija, prijepirka, i opet general odlazi
a da Fočake nije ponizio. Ovi su ga brzo prestali slušati, znajući da im je preče
napraviti koji rov. A i to se radi s puškama u rukama...
Ode general sa svojim mislima. Da li u jednoj od
njih ima prostora da se zapita kako da po ovim čukama samo nailazi na Fočake!?
Neinformisanost. A i kako bi bio informisan kada
i večeras naše vijesti javljaju da još uvijek držimo potez
Dejčići-Ledići-Dujmovići. Čvrsto i stabilno.
A mi, tokom noći, moramo još jedan kilometar
nazad!
Ostaćemo na par tranzistora. Omer Beširević je iz
Ledića nosio veliki kasetofon na baterije, služio je da nas više direktno vijesti
sluša, iako smo ga većina ismijavali zbog suvišnog tereta. Nećemo više, nakon posljednjih
laži o stabilnosti naših linija završio je u jednom od grmenova!
Slušamo, i psujemo na vijesti s mirovnih pregovora.
Do tamo su doprle istinitije informacije o stanju ovdje, ali...
Psujemo i na vijesti s ratišta prema ustašama. Bi
nekakvo primirje do pregovora, odnosno do ove četničke ofanzive. A onda, umjesto
da se nama pridruže, ponovo se okreću protiv. Koriste situaciju...
Slušamo i četničke vijesti, ali na njih ne psujemo.
Tu je još uvijek i njihov komandant Ratko Mladić, inače rodom ne mnogo daleko odavde.
Lično vodi operaciju, a srpskom narodu je obećao da će mu za Ilindan darovati
spajanje s Ilidžanskim četnicima. Do tada je još tek dan-dva...
Ja se opet mislima vraćam Mahiru. S većim
zadovoljstvom nego i jednom dosad. Na putu Mladiću i njegovim četnicima, od
Šiljka do Ilidže nalazi se Igman. Mahirov Igman!
Bjelašnica, pašnjaci
