5 Apr 2017

23 I u vlastitoj koži

Banjala se lijepa đevojka
    Vidi bre, čuješ bre,
    lijepa đevojka
Banjala se u drenovoj vodi
    Vidi bre, čuješ bre,
    lijepa đevojka
banjala se u đurđevu zoru
    vidi bre, čuješ bre,
    lijepa đevojka                                                           
                                        4. decembar 1993.
Da sa srca skine tešku moru
Prikrade se jedno momče mlado
Te pokupi ruho djevojačko

Ljuto kune lijepa đevojka:
Dadogda se objesilo momče;
O zlo drvo, baš o moje grlo!




Povremeno lijepo vrijeme smo posebno koristili na položaju. Zemunice su konačno gotove.
Ako je sve i predugo trajalo, bar se možemo pohvaliti kako nikad boljē nismo imali. A kada je tako onda se hoće još bolje. Uljepšava se i okolo, smjene se počinju takmičiti koja će kojoj ostaviti više drva.
Sve to nije moglo proći bez i unutarsmjenskog rasporeda. Mi Trošnjani se uglavnom držimo zajedno, a nisam bježao od prihvatanja krajnje, najisturenije zemunice. Isturenost nije jedino po čemu se razlikovala od ostale tri.
Kopajući smo u desnom kraju naletjeli na veliki kamen. Preveliki, ni pijuci mu ništa nisu mogli. I dok smo mi kontali da će taj kamen ostati izvan, majstori koji su radili drvenariju zabavljali su se malo. Kamen je ušao u zemunicu, a tako su palače u tom desnom kraju došle malo izdignute.

Tako da se i ja odlučih uklopiti. Nikada se nisam želio izdvajati, to nisam volio ni kod drugih, sad je neko morao. Nije bilo puno ubjeđivanja. Bitno je da niko nije bio protiv, a glupost bi bila odbiti. Kada nas u zemunici bude više može biti i gužve, a ja ću uvijek biti komotan.
Unutar zemunice ću biti iznad ostalih, vani svakako neću. Jednako i stražarim i radim kao i ostali, jednako komentarišem sve što se dešava oko nas.
Tako je bilo i kod dobijene informacije da opet kreće neka naša ofanziva. Komentari su šaljivi, kakvi bi drugo bili.
-          Što se mene tiče, ja se ne bih zaustavljo dok se ne uzmu i Kiseljak, i Kreševo, i Vitez... – govorio je Fadil.
-          I ja sam uvijek za akciju. Samo, bez mene – dodaje Ferid.
-          Ja bih se složio s vama, no ja znam da od ove akcije nema ništa. Šuplja. Samo će naši prošetati, da ih ustaše vide, da ne bi oni napali. Sad, dok se ovo razljepotalo – ja sam volio gledati malo šire.
-          Jebi ti to, kakvo šetanje – uskače Munja – u pravu je Fadil, to treba zajmiti, goniti tamo do, kako im se ono zove, Širokog Brijega.
-          I ti, nemoj da slutiš – Fadil se kao izbeči na mene – čuj ti njega, neće biti akcije.
-          Ja ne slutim, nego znam. Čim mene nisu zvali!
-          Samo ti arlauči – sada se Fadil izbečio na onaj drugi, sebi jednako svojstven način – ti misliš da će te neko zvati, i kada pogineš!

Slutnja nije bila, nego šala. Rezultat isti. Akcije zaista nije bilo.

                                ***
I smjena je došla na vrijeme. Da mi nismo, oni izostalu akciju ne bi ni pomenuli. A što su rekli najviše je ličilo na ono što sam ja govorio.
S jednim dodatkom. Iz akcije se nisu vratili praznih ruku. „Nabavljena“ je jedna osamdesetdvojka.
Dok se meni prebrzo ote smješak saznajem i kako. Prolazili su naši pored artiljerijskog položaja Sarajevske jedinice koja je već dvadesetak dana tu. Sjedili su duže od pola sata, odmarali. I čudili se. Minobacač sam, niko mu ne prilazi, a uzdati se trebalo u njegovu pomoć.
Neka ljubomora pješadinaca spram svim artiljercima, posebno neodgovornijima uvijek je postojala, no ovo je prešlo iznad toga. Neki su bili toliko iznervirani da su se odlučili vratiti, s konjem, i dotjerati minobacač u našu jedinicu.
Drugi su to odobravali, treći nisu. Četvrti su bili uvjereni da to ovi neće ni pokušati, no ti zadnji su ih slabo poznavali. Pojedince.
Pokušavam saznati ko su ti koji su se odvažili izvesti nešto takvo, čujem da se pominje ime Rama Krša. No, nisam siguran je li ovi što tako govore i znaju, ili samo pretpostavljaju.
Uglavnom, ko god da je, minobacač je sada tu. A kada je već tako, nazad se nije moglo.
Sad je trebalo pravdati njegov postupak. Rat je, pa nije ni teško.
Ma koliko glupa bila priča da smo mi mislili kako je ostavljen, zaboravljen, kako mu se vlasnici ni ne sjećaju gdje su ga bili dotjerali, time se možemo braniti. A pred Bogom se pravdati da će kod nas biti od veće koristi.
Je li tačno i da je pitao našu Komandu, odnosno da su mu ovi odobrili, važno je samo iz jednog ugla. Onog, iz kojeg ja ne razmišljah.
Šutio sam. Nekada čovjek mora biti vojnik, bez obzira što se oko tako nečega ne slaže. Ne znam ni da li je pripadao Sarajevskoj jedinici, nešto mi govori da bi prije mogao pripadati ovdašnjoj, čak i našoj brigadnoj. To zadnje odbacujem, ipak se ne bi moglo kriti...
Svejedno, nepoštenim mi je ma o kome se radilo. Ne mogu opravdati ničiju nemarnost, no ne mogu tek tako prihvatiti cijelu priču. Ako nekako razvagam sve što sam o ovome čuo, nikako ne mogu u dnevnik upisati da je minobacač nabavljen, jer mi onda dakako više liči na krađu. A u tom slučaju još i susosjećam s onima od kojih je ukraden.
Zamišljam se u njihovoj koži, koži njihovog komandira. Kako će on se opravdati. Da li će biti kažnjen koliko zaslužuje, ili više. Ono što i Ramo i svi zaboravljaju, nisu sve jednice kao naša.
Zamišljam se i u vlastitoj koži, jednom kada budem gađao iz tog minobacača. Sigurno je da mu nećemo prefarbavati broj. Ne znamo šta sudbina nosi, s kim ćemo i kada sarađivati. Možda ga nekad neko prepozna. Kako tada objasniti da mi nemamo nikakve odgovornosti.
Ne znamo šta sudbina nosi.
Ali kada je tako, nek nosi kuda je ponijela.



Dusina, centar
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...