Ječam žele Tuzlanke
djevojke.
Ječam žele, ječmu
govorile:
„Ječam žito, sjeme
plemenito;
Mi te žele, al' mi te
ne jele. 4. decembar 1993.
Svatovski te konji
pozobali;
Ili moji, ili brata
moga.
Prije moji nego brata
moga!“
Povremeno
lijepo vrijeme smo posebno koristili na položaju. Zemunice su konačno gotove.
Ako
je sve i predugo trajalo, bar se možemo pohvaliti kako nikad boljē nismo imali.
A kada je tako onda se hoće još bolje. Uljepšava se i okolo, smjene se počinju
takmičiti koja će kojoj ostaviti više drva.
Sve
to nije moglo proći bez i unutarsmjenskog rasporeda. Mi Trošnjani se uglavnom
držimo zajedno, a nisam bježao od prihvatanja krajnje, najisturenije zemunice. Isturenost
nije jedino po čemu se razlikovala od ostale tri.
Kopajući
smo u desnom kraju naletjeli na veliki kamen. Preveliki, ni pijuci mu ništa
nisu mogli. I dok smo mi kontali da će taj kamen ostati izvan, majstori koji su
radili drvenariju zabavljali su se malo. Kamen je ušao u zemunicu, a tako su
palače u tom desnom kraju došle malo izdignute.
Tako
da se i ja odlučih uklopiti. Nikada se nisam želio izdvajati, to nisam volio ni
kod drugih, sad je neko morao. Nije bilo puno ubjeđivanja. Bitno je da niko
nije bio protiv, a glupost bi bila odbiti. Kada nas u zemunici bude više može
biti i gužve, a ja ću uvijek biti komotan.
Unutar
zemunice ću biti iznad ostalih, vani svakako neću. Jednako i stražarim i radim
kao i ostali, jednako komentarišem sve što se dešava oko nas.
Tako
je bilo i kod dobijene informacije da opet kreće neka naša ofanziva. Komentari
su šaljivi, kakvi bi drugo bili.
-
Što se mene tiče, ja se ne bih zaustavlj'o dok se
ne uzmu i Kiseljak, i Kreševo, i Vitez... – govorio je Fadil.
-
I ja sam uvijek za akciju. Samo, bez mene –
dodaje Ferid.
-
Ja bih se složio s vama, no ja znam da od ove
akcije nema ništa. Šuplja. Samo će naši prošetati, da ih ustaše vide, da ne bi
oni napali. Sad, dok se ovo razljepotalo – ja sam volio gledati malo šire.
-
Jebi ti to, kakvo šetanje – uskače Munja – u
pravu je Fadil, to treba zajmiti, goniti tamo do, kako im se ono zove, Širokog
Brijega.
-
I ti, nemoj da slutiš – Fadil se kao izbeči na
mene – čuj ti njega, neće biti akcije.
-
Ja ne slutim, nego znam. Čim mene nisu zvali!
-
Samo ti arlauči – sada se Fadil izbečio na onaj
drugi, sebi jednako svojstven način – ti misliš da će te neko zvati, i kada
pogineš!
Slutnja
nije bila, nego šala. Rezultat isti. Akcije zaista nije bilo.
***
I
smjena je došla na vrijeme. Da mi nismo, oni izostalu akciju ne bi ni pomenuli.
A što su rekli najviše je ličilo na ono što sam ja govorio.
S
jednim dodatkom. Iz akcije se nisu vratili praznih ruku. „Nabavljena“ je jedna
osamdesetdvojka.
Dok
se meni prebrzo ote smješak saznajem i kako. Prolazili su naši pored artiljerijskog
položaja Sarajevske jedinice koja je već dvadesetak dana tu. Sjedili su duže od
pola sata, odmarali. I čudili se. Minobacač sam, niko mu ne prilazi, a uzdati
se trebalo u njegovu pomoć.
Neka
ljubomora pješadinaca spram svim artiljercima, posebno neodgovornijima uvijek
je postojala, no ovo je prešlo iznad toga. Neki su bili toliko iznervirani da su
se odlučili vratiti, s konjem, i dotjerati minobacač u našu jedinicu.
Drugi
su to odobravali, treći nisu. Četvrti su bili uvjereni da to ovi neće ni pokušati,
no ti posljednji su ih slabo poznavali. Pojedince.
Pokušavam
saznati ko su ti koji su se odvažili izvesti nešto takvo, čujem da se pominje
ime Rama Krša. No, nisam siguran je li ovi što tako govore i znaju, ili samo
pretpostavljaju.
Uglavnom,
ko god da je, minobacač je sada tu. A kada je već tako, nazad se nije moglo.
Sad
je trebalo pravdati njegov postupak. Rat je, pa nije ni teško.
Ma
koliko glupa bila priča da smo mi mislili kako je ostavljen, zaboravljen, kako
mu se vlasnici ni ne sjećaju gdje su ga bili dotjerali, time se možemo braniti.
A pred Bogom se pravdati da će kod nas biti od veće koristi.
Je
li tačno i da je pitao našu Komandu, odnosno da su mu ovi odobrili, važno je
samo iz jednog ugla. Onog, iz kojeg ja ne razmišljah.
Šutio
sam. Nekada čovjek mora biti vojnik, bez obzira što se oko tako nečega ne
slaže. Ne znam ni da li je pripadao Sarajevskoj jedinici, nešto mi govori da bi
prije mogao pripadati ovdašnjoj, čak i našoj brigadnoj. To posljednje
odbacujem, ipak se ne bi moglo kriti...
Svejedno,
nepoštenim mi je ma o kome se radilo. Ne mogu opravdati ničiju nemarnost, no ne
mogu tek tako prihvatiti cijelu priču. Ako nekako razvagam sve što sam o ovome
čuo, nikako ne mogu u dnevnik upisati da je minobacač nabavljen, jer mi dakako
više liči na krađu. A u tom slučaju još i sasosjećam s onima od kojih je
ukraden.
Zamišljam
se u njihovoj koži, koži njihovog komandira. Kako će on se opravdati. Da li će
biti kažnjen koliko zaslužuje, ili više. Ono što i Ramo i svi zaboravljaju,
nisu sve jednice kao naša.
Zamišljam
se i u vlastitoj koži, jednom kada budem gađao iz tog minobacača. Sigurno je da
mu nećemo prefarbavati broj. Ne znamo šta sudbina nosi, s kim ćemo i kada
sarađivati. Možda ga nekad neko prepozna. Kako tada objasniti da mi nemamo
nikakve odgovornosti.
Ne
znamo šta sudbina nosi.
Ali
kada je tako, nek nosi kuda je ponijela.
