Banjala se lijepa
đevojka
Vidi bre, čuješ bre,
lijepa đevojka
Banjala se u drenovoj
vodi
Vidi bre, čuješ bre,
lijepa đevojka
banjala se u đurđevu
zoru
vidi bre, čuješ bre,
lijepa đevojka
4. decembar 1993.
Da sa srca skine tešku
moru
Prikrade se jedno
momče mlado
Te pokupi ruho
djevojačko
Ljuto kune lijepa
đevojka:
Dadogda se objesilo
momče;
O zlo drvo, baš o moje
grlo!
Povremeno lijepo vrijeme smo posebno koristili na
položaju. Zemunice su konačno gotove.
Ako je sve i predugo trajalo, bar se možemo
pohvaliti kako nikad boljē nismo imali. A kada je tako onda se hoće još bolje.
Uljepšava se i okolo, smjene se počinju takmičiti koja će kojoj ostaviti više
drva.
Sve to nije moglo proći bez i unutarsmjenskog
rasporeda. Mi Trošnjani se uglavnom držimo zajedno, a nisam bježao od
prihvatanja krajnje, najisturenije zemunice. Isturenost nije jedino po čemu se
razlikovala od ostale tri.
Kopajući smo u desnom kraju naletjeli na veliki
kamen. Preveliki, ni pijuci mu ništa nisu mogli. I dok smo mi kontali da će taj
kamen ostati izvan, majstori koji su radili drvenariju zabavljali su se malo.
Kamen je ušao u zemunicu, a tako su palače u tom desnom kraju došle malo
izdignute.
Tako da se i ja odlučih uklopiti. Nikada se nisam
želio izdvajati, to nisam volio ni kod drugih, sad je neko morao. Nije bilo
puno ubjeđivanja. Bitno je da niko nije bio protiv, a glupost bi bila odbiti.
Kada nas u zemunici bude više može biti i gužve, a ja ću uvijek biti komotan.
Unutar zemunice ću biti iznad ostalih, vani
svakako neću. Jednako i stražarim i radim kao i ostali, jednako komentarišem
sve što se dešava oko nas.
Tako je bilo i kod dobijene informacije da opet
kreće neka naša ofanziva. Komentari su šaljivi, kakvi bi drugo bili.
-
Što se mene
tiče, ja se ne bih zaustavljo dok se ne uzmu i Kiseljak, i Kreševo, i Vitez...
– govorio je Fadil.
-
I ja sam uvijek
za akciju. Samo, bez mene – dodaje Ferid.
-
Ja bih se složio
s vama, no ja znam da od ove akcije nema ništa. Šuplja. Samo će naši prošetati,
da ih ustaše vide, da ne bi oni napali. Sad, dok se ovo razljepotalo – ja sam
volio gledati malo šire.
-
Jebi ti to,
kakvo šetanje – uskače Munja – u pravu je Fadil, to treba zajmiti, goniti tamo
do, kako im se ono zove, Širokog Brijega.
-
I ti, nemoj da
slutiš – Fadil se kao izbeči na mene – čuj ti njega, neće biti akcije.
-
Ja ne slutim,
nego znam. Čim mene nisu zvali!
-
Samo ti arlauči
– sada se Fadil izbečio na onaj drugi, sebi jednako svojstven način – ti misliš
da će te neko zvati, i kada pogineš!
Slutnja nije bila, nego šala. Rezultat isti.
Akcije zaista nije bilo.
***
I smjena je došla na vrijeme. Da mi nismo, oni
izostalu akciju ne bi ni pomenuli. A što su rekli najviše je ličilo na ono što
sam ja govorio.
S jednim dodatkom. Iz akcije se nisu vratili
praznih ruku. „Nabavljena“ je jedna osamdesetdvojka.
Dok se meni prebrzo ote smješak saznajem i kako.
Prolazili su naši pored artiljerijskog položaja Sarajevske jedinice koja je već
dvadesetak dana tu. Sjedili su duže od pola sata, odmarali. I čudili se.
Minobacač sam, niko mu ne prilazi, a uzdati se trebalo u njegovu pomoć.
Neka ljubomora pješadinaca spram svim
artiljercima, posebno neodgovornijima uvijek je postojala, no ovo je prešlo
iznad toga. Neki su bili toliko iznervirani da su se odlučili vratiti, s
konjem, i dotjerati minobacač u našu jedinicu.
Drugi su to odobravali, treći nisu. Četvrti su
bili uvjereni da to ovi neće ni pokušati, no ti zadnji su ih slabo poznavali. Pojedince.
Pokušavam saznati ko su ti koji su se odvažili izvesti
nešto takvo, čujem da se pominje ime Rama Krša. No, nisam siguran je li ovi što
tako govore i znaju, ili samo pretpostavljaju.
Uglavnom, ko god da je, minobacač je sada tu. A
kada je već tako, nazad se nije moglo.
Sad je trebalo pravdati njegov postupak. Rat je,
pa nije ni teško.
Ma koliko glupa bila priča da smo mi mislili kako
je ostavljen, zaboravljen, kako mu se vlasnici ni ne sjećaju gdje su ga bili
dotjerali, time se možemo braniti. A pred Bogom se pravdati da će kod nas biti
od veće koristi.
Je li tačno i da je pitao našu Komandu, odnosno da
su mu ovi odobrili, važno je samo iz jednog ugla. Onog, iz kojeg ja ne razmišljah.
Šutio sam. Nekada čovjek mora biti vojnik, bez
obzira što se oko tako nečega ne slaže. Ne znam ni da li je pripadao
Sarajevskoj jedinici, nešto mi govori da bi prije mogao pripadati ovdašnjoj,
čak i našoj brigadnoj. To zadnje odbacujem, ipak se ne bi moglo kriti...
Svejedno, nepoštenim mi je ma o kome se radilo.
Ne mogu opravdati ničiju nemarnost, no ne mogu tek tako prihvatiti cijelu
priču. Ako nekako razvagam sve što sam o ovome čuo, nikako ne mogu u dnevnik upisati
da je minobacač nabavljen, jer mi onda dakako više liči na krađu. A u tom slučaju
još i susosjećam s onima od kojih je ukraden.
Zamišljam se u njihovoj koži, koži njihovog
komandira. Kako će on se opravdati. Da li će biti kažnjen koliko zaslužuje, ili
više. Ono što i Ramo i svi zaboravljaju, nisu sve jednice kao naša.
Zamišljam se i u vlastitoj koži, jednom kada
budem gađao iz tog minobacača. Sigurno je da mu nećemo prefarbavati broj. Ne
znamo šta sudbina nosi, s kim ćemo i kada sarađivati. Možda ga nekad neko
prepozna. Kako tada objasniti da mi nemamo nikakve odgovornosti.
Ne znamo šta sudbina nosi.
Ali kada je tako, nek nosi kuda je ponijela.
Dusina,
centar
