Ko li ono na vratima
stajaše?
Na čelo joj mrka mahmudija;
a na grlo trista medžidija!
19. decembar 1993.
A zbog nje je sinoć
kavga bila;
svadila se dva mila
jarana:
Jaran Mujo i jaran
Alija.
Na Muja je sedamnaest
rana,
na Aliji dvadest i
četiri!
Suhomrazica stisla, ledeni vjetar šiba i kroz
potkapu. Kada vjetar utihne odnekud se i sunce malo probije pa se tad lice pod
potkapom znoji. Poželiš je sikunuti, brže opet nataći. Korakneš li, sve postaje
duplo gore.
Početni režim, polučasovno bdijenje po dvojice
pred zemunicom, u večernjim, noćnim i jutarnjim satima posta predugo.
Prvi smo dan izdurali, ali sam najozbiljnije
razmišljao kako ćemo nešto promijeniti, popraviti.
Nudile su se samo dvije mogućnosti. Bdijenje
produžiti, nezdravo je prečesto mijenjanje temperature, ili ga ukinuti skroz.
Pogled niz bijelu kotlinu ispred, drugom
prijedlogu je davao podrazumijevajući dodatak. Ako bi ustaše i bile lude po
ovakvome vremenu napasti dakako se brzo ne mogu kretati. Svakih dvadesetak
minuta neko da izađe ispred i ponovi pogled niz kotlinu, trebala bi biti stalna
garancija.
Ostali su prijedlog prihvatili ali ne i dosljedno
provodili. Zapravo se Fadil od početka bunio, posebno što je pojedincima i to
bilo teško. Sam je više puta izlazio ispred, sredinom dana se i zadržavajući, a
sve vrijeme nije skidao ni čizama ni puške. I gunđao. Gunđao dugo u noći, s
obzirom da smo noćno bdijenje sasvim ukinuli.
To gunđanje se svodilo na osuđivanje naše
neozbiljnosti, prijetnjama da će od Eka tražiti prebacivanje u neku drugu
smjenu.
Ferid se nije bunio zbog našeg izležavanja, samo
je svojstveno sebi stao na Fadilovu stranu kako bi svađa bila zanimljivija.
Meni se nije svađalo, više sam težio sve
promatrati kao šalu. Odnosno, svoj postupak pravdati intuicijom.
Intuicija me nije izdavala, što za svoje živce,
kojima se inače s pravom uvijek hvalih, baš i ne mogu reći.
Fadilovo osuđivanje je ostalo u granicama, ali se
Feridovo gunđanje povećavalo. Kada je prošao i treći dan mirno, došla treća noć
hladnija nego obje prethodne, izvjesno je bilo kako moje poticanje nestražarenja
prolazi nekažnjeno.
***
Možda u svemu ima i nešto moje krivice. Nije
trebalo da prihvatam polemike, rasprave.
Tada ne bi bio bitan ni raspored spavanja, kao ni
činjenica da je baš kod kopanja ove zemunice bilo problema s velikim kamenom,
nad kojim su palače malo podignute. Još prvi put kada je naša smjena zaposjela
meni je rečeno da kao komandir imam pravo, i trebam baš tu spavati. Bilo mi je
nebitno, ali i simpatično. I dakako da nisam imao razlog protiviti se.
Tada niko nije znao za večerašnju noć. Kako
Lacija i Bajra nije bilo na smjeni, bilo je malo komotnije, a redom smo
spavali: ja kao najbliži peći, pa Ada, Salja, Faja, Rele, te Ferid, Samir i
Munja, koji su bili najbliži ulazu.
Ulaz nije ni pravljen poseban, drveni, već su
korišteni ćebe, odnosno najlon. A pošto su ustaše mirovale to smo nesmetano
ulaz pritvarali, skoro hermetički. Pa ipak se hladan zrak probijao. Ali nikako
koliko su negodovali Munja i Ferid.
Znamo se. Sasvim dovoljno. Nije ovo prvi put da
se jedni udruže kako bi nekog iznervirali.
Znam Ferida, upoznao sam i Munju i Samira, a
koliko poznajem sebe? Koliko se znam, ne bi trebalo da me isprovociraju do mjere
koliko žele.
Znam ih, znam i da s vana ne bije koliko oni
jadikuju, a ipak sam im udovoljavao. Pojačavao sam vatru, i po cijenu što ću se
ubrzo sam morati naći izvan vreće za spavanje.
Njihovo jadikovanje da se smrzoše pratilo je
svako čujno zavijanje vjetra napolju. Ložio sam, vjerujući kako će njima prije
dosaditi.
Prije toga su i Adu izvukli iz vreće, a ja sam
skinuo košulju. Više nisam bio jedini koji se protivio. Čak su i Salja i Fadil
upozoravali „kako je bilo dosta zajebancije“ i tražili da ovi prestanu jaditi,
da je vrijeme da svi zaspimo.
Rele je od starta pokušavao biti neutralan, a
položaj u sredini činio je da mu vrelina još nije smetala toliko da bi se
okrenuo i na moju stranu. Kao ni Samiru, koji također nije više glasno
podržavao cijelu ovu igru, ali jeste bio zadnji koji je ustao doložiti vatru,
makar da je sve ironično prokometarisao sa „dabogda se zapalili“.
Možda bi i Munja poslušao, ali je istrajno
slijedio nepopravljivu Feridovu tvrdoglavost. Koja će otkopčati i Saljinu i
Reletovu vreću, s mene skinuti majicu, kasnije i pantalone, a sve nas skupa
ljutiti do dizanja tona, galame.
I do konačnog popuštanja mojih živaca. Dugo već
je bilo jasno da Ferid i Munja foliraju, ali je već bilo i vrijeme da prekinu.
Upozorio sam ih na to, drečućim glasom kazavši kako ću u suprotnom uraditi
jedino što mi je još preostalo.
Manje znatiželja, više Feridova trajna tvrdoglava
upornost da je u pravu i kada folira, učinili su da je još jednom zatražio da
se naloži.
Bio sam spreman. Osjećao sam da to neće sada
Samir biti, i trebalo mi je da se Munja podigne, oslobodi mi prilaz izlazu. Ako
sebe ni sam nisam dovoljno poznavao, nisu ni oni.
U gaćicama i bos, ali s nožem u ruci odjurio sam ulaznim
vratima. Prije nego su drugi shvatili i spriječili me, kaišao sam najlon.
Znoj po cijelom tijelu se je u sekundi počeo
lediti od zraka koji je kuljao u zemunicu. Svejedno je to bio ugođaj koji sam
želio, i u kojem i ostali uživaše. Prvih par sekundi.
Ubrzo se situacija sasvim mijenjaše, najavljujući
šta nas čeka ukoliko se ponovo svi ne udružimo. I popravimo što se još može.
Bez mene, naravno. Ja sam nepodnošljivu ljutnju
bijesom zamijenio za trijumf. U kojem neću uživati, ali koji će mi pomoći da se
smirim.
I bez Ferida, razumije se. Njemu je „toliko bilo
hladno“ da se nije smio izvlačiti iz vreće dok ostali u ćebe uviše jedno
šatorsko i sve skupa zakovaše.
Izdržaćemo do ujutro, makar ćemo morati ložiti
stalno. A ja ću već javiti narednoj smjeni da ponese novi najlon.
tranšeji
