Ko li ono na vratima
stajaše?
Na čelo joj mrka mahmudija;
a na grlo trista medžidija!
A zbog nje je sinoć
kavga bila; 19. decembar 1993.
svadila se dva mila
jarana:
Jaran Mujo i jaran
Alija.
Na Muja je sedamnaest
rana,
na Aliji dvadest i
četiri!
Suhomrazica
stisla, ledeni vjetar šiba i kroz potkapu. Kada vjetar utihne odnekud se i
sunce malo probije pa se tad lice pod potkapom znoji. Poželiš je sikunuti, brže
opet nataći. Korakneš li, sve postaje duplo gore.
Početni
režim, polučasovno bdijenje po dvojice pred zemunicom, u večernjim, noćnim i
jutarnjim satima posta predugo.
Prvi
smo dan izdurali, ali sam najozbiljnije razmišljao kako ćemo nešto promijeniti,
popraviti.
Nudile
su se samo dvije mogućnosti. Bdijenje produžiti, nezdravo je prečesto mijenjanje
temperature, ili ga ukinuti skroz.
Pogled
niz bijelu kotlinu ispred, drugom prijedlogu je davao podrazumijevajući
dodatak. Ako bi ustaše i bile lude po ovakvome vremenu napasti dakako se brzo
ne mogu kretati. Svakih dvadesetak minuta neko da izađe ispred i ponovi pogled
niz kotlinu, trebala bi biti stalna garancija.
Ostali
su prijedlog prihvatili ali ne i dosljedno provodili. Zapravo se Fadil od
početka bunio, posebno što je pojedincima i to bilo teško. Sam je više puta
izlazio ispred, sredinom dana se i zadržavajući, a sve vrijeme nije skidao ni
čizama ni puške. I gunđao. Gunđao dugo u noći, s obzirom da smo noćno bdijenje
sasvim ukinuli.
To
gunđanje se svodilo na osuđivanje naše neozbiljnosti, prijetnjama da će od Eka
tražiti prebacivanje u neku drugu smjenu.
Ferid
se nije bunio zbog našeg izležavanja, samo je svojstveno sebi stao na Fadilovu
stranu kako bi svađa bila zanimljivija.
Meni
se nije svađalo, više sam težio sve promatrati kao šalu. Odnosno, svoj postupak
pravdati intuicijom.
Intuicija
me nije izdavala, što za svoje živce, kojima se inače s pravom uvijek hvalih,
baš i ne mogu reći.
Fadilovo
osuđivanje je ostalo u granicama, ali se Feridovo gunđanje povećavalo. Kada je
prošao i treći dan mirno, došla treća noć hladnija nego obje prethodne, izvjesno
je bilo kako moje poticanje nestražarenja prolazi nekažnjeno.
***
Možda
u svemu ima i nešto moje krivice. Nije trebalo da prihvatam polemike, rasprave.
Tada
ne bi bio bitan ni raspored spavanja, kao ni činjenica da je baš kod kopanja
ove zemunice bilo problema s velikim kamenom, nad kojim su palače malo podignute.
Još prvi put kada je naša smjena zaposjela meni je rečeno da kao komandir imam
pravo, i trebam baš tu spavati. Bilo mi je nebitno, ali i simpatično. I dakako
da nisam imao razlog protiviti se.
Tada
niko nije znao za večerašnju noć. Kako Lacija i Bajra nije bilo na smjeni, bilo
je malo komotnije, a redom smo spavali: ja kao najbliži peći, pa Ada, Salja,
Faja, Rele, te Ferid, Samir i Munja, koji su bili najbliži ulazu.
Ulaz
nije ni pravljen poseban, drveni, već su korišteni ćebe, odnosno najlon. A
pošto su ustaše mirovale to smo nesmetano ulaz pritvarali, skoro hermetički. Pa
ipak se hladan zrak probijao. Ali nikako koliko su negodovali Munja i Ferid.
Znamo
se. Sasvim dovoljno. Nije ovo prvi put da se jedni udruže kako bi nekog
iznervirali.
Znam
Ferida, upoznao sam i Munju i Samira, a koliko poznajem sebe? Koliko se znam,
ne bi trebalo da me isprovociraju do mjere koliko žele.
Znam
ih, znam i da s vana ne bije koliko oni jadikuju, a ipak sam im udovoljavao.
Pojačavao sam vatru, i po cijenu što ću se ubrzo sam morati naći izvan vreće za
spavanje.
Njihovo
jadikovanje da se smrzoše pratilo je svako čujno zavijanje vjetra napolju.
Ložio sam, vjerujući kako će njima prije dosaditi.
Prije
toga su i Adu izvukli iz vreće, a ja sam skinuo košulju. Više nisam bio jedini
koji se protivio. Čak su i Salja i Fadil upozoravali „kako je bilo dosta
zajebancije“ i tražili da ovi prestanu jaditi, da je vrijeme da svi zaspimo.
Rele
je od starta pokušavao biti neutralan, a položaj u sredini činio je da mu
vrelina još nije smetala toliko da bi se okrenuo i na moju stranu. Kao ni
Samiru, koji također nije više glasno podržavao cijelu ovu igru, ali jeste bio posljednji
koji je ustao doložiti vatru, makar da je sve ironično prokometarisao sa
„dabogda se zapalili“.
Možda
bi i Munja poslušao, ali je istrajno slijedio nepopravljivu Feridovu
tvrdoglavost. Koja će otkopčati i Saljinu i Reletovu vreću, s mene skinuti
majicu, kasnije i pantalone, a sve nas skupa ljutiti do dizanja tona, galame.
I
do konačnog popuštanja mojih živaca. Dugo već je bilo jasno da Ferid i Munja
foliraju, ali je već bilo i vrijeme da prekinu. Upozorio sam ih na to, drečućim
glasom kazavši kako ću u suprotnom uraditi jedino što mi je još preostalo.
Manje
znatiželja, više Feridova trajna tvrdoglava upornost da je u pravu i kada
folira, učinili su da je još jednom zatražio da se naloži.
***
Bio
sam spreman. Osjećao sam da to neće sada Samir biti, i trebalo mi je da se
Munja podigne, oslobodi mi prilaz izlazu. Ako sebe ni sam nisam dovoljno
poznavao, nisu ni oni.
U
gaćicama i bos, ali s nožem u ruci odjurio sam ulaznim vratima. Prije nego su
drugi shvatili i spriječili me, kaišao sam najlon.
Znoj
po cijelom tijelu se je u sekundi počeo lediti od zraka koji je kuljao u
zemunicu. Svejedno je to bio ugođaj koji sam želio, i u kojem i ostali uživaše.
Prvih par sekundi.
Ubrzo
se situacija sasvim mijenjaše, najavljujući šta nas čeka ukoliko se ponovo svi
ne udružimo. I popravimo što se još može.
Bez
mene, naravno. Ja sam nepodnošljivu ljutnju bijesom zamijenio za trijumf. U kojem
neću uživati, ali koji će mi pomoći da se smirim.
I
bez Ferida, razumije se. Njemu je „toliko bilo hladno“ da se nije smio
izvlačiti iz vreće dok ostali u ćebe uviše jedno šatorsko krilo i sve skupa
zakovaše.
Izdržaćemo
do ujutro, makar ćemo morati ložiti stalno. A ja ću već javiti narednoj smjeni
da ponese novi najlon.
