Okladi se momče i
djevojče,
da spavaju da se ne
diraju.
Momče daje sedlo i
đogata,
a djevojče đerdan
ispod vrata.
To rekoše, u đerdek
legoše,
jedno drugom leđa
okrenuše.
Momče leži kao
ledenica,
a djevojka kao žeravica.
28. novembar 1993.
Kad je bilo oko pola
noći,
tad djevojka iz
kreveta skoči:
„Okreni se, ne okrenuo
se,
poljubi me, ne
poljubio me;
mrtvoga te okretala
majka.
Ja ne žalim đerdan
ispod vrata,
nemoj ni ti sedlo i
đogata;
Mog đerdana popili
hajduci,
a tvog đoga rastrgali vuci!“
Pokera, ajnca, poklape više nema. Dani u
Deževicama postaju dosadni.
Obradovala me zamolba Alije Šljiva da mu pravim
društvo do Tarčina. Malo manje, ideja da se odmah sutradan ujutro ponovo nađemo
kako bi smo se vratili nazad.
Ne znam zašto, ali sam pristao. Mnogo hodanja bez
razloga koje Alija ima i nije naročito pametno, ali intuicija ima neke svoje
računice.
S Alijom nije bilo naporno, ni dosadno ići. Pošto
u više slučajeva ja sam onaj koji govori, godilo mi je biti slušalac.
A Alija je imao o čemu pričati, i to biti jako
zanimljiv. Njegove male smetnje u govoru postale su predvidive, sve manje sam
imavao potrebu povezivati ono što nije bilo baš najrazumljivije.
Svaku priču koju je ispričao imala je neki duboki
smisao. Niti jednog predratnog događaja se nije prisjetio a da se razlog nije
osjećao. Bilo da se radilo o djetinjstvu, ranoj mladosti, vremenu pred sami
rat; događaja iz bivše JNA, s posla, iz porodice i komšiluka, sa sijela ili
svadbe; događaj bio radostan ili tužan, nosio više ironije ili tragedije...
zajedničko je uvijek iskrenost i poštenje, ta glavna crta ovog divnog čovjeka.
Nije bio učen, ali jeste mudar i pametan, nije
birao najprefinjenije riječi i izraze, ali jeste one koji najpreciznije
odgovaraju samoj priči, njenoj istini. Nije štedio ni sebe, kada je griješio,
potpuno bezobziran bio prema svima drugima. Neke je priče smišljeno skraćivao.
Tako i o svome rođenom bratu Mehmedu. Nije bilo
tu ljubomore što je Mehmed bio poznatiji, što je krug ljudi među kojima se
kretao bio širi. Sve je samo stvar istine, i poštenja. Nije lično pomenuo dugi
njihov međusobni spor, od drugih sam to već čuo, samo je pomenuo taj neki
pokušaj kontakta pred sami rat. Kako je završio shvatiti se moglo iz Alijinog
zaključnog komentara:
-
Volio bih sada sresti
međeda, nego brata Mehmeda!
-
Što? Manje bi te
bilo strah?
-
Ne to. Međeda
bih ubio, i pojeo... Mehmeda i da ubijem, pojesti ne mogu...
-
Ne zna komšiluk
ko je kakav, ali Bog zna! – rekoh ovo, kako bih izbjegao nasmijati se.
Najviše je vremena, logično, posvetio danima u
logoru. Prvo što tada shvatih je da se radi o vrlo čvrstom, psihički jako
stabilnom čovjeku. Nije se libio pomenuti sve najgore što mu se dolje događalo,
ali u tome nije gledao previše suštine. Možda je sve to najbolje opisao u
jednoj rečenici u kojoj je skoro pjesnički objasnio „kako je svaki put kada bi
se otvorila vrata ćelije, s njega spala 'kokoš mesa' “. Razloge je pojasnio
ranije, pričom da je bio jedan od onih koji nisu htjeli predati pušku. Dodajući
kako se sve to vrijeme logora više plašio „naših ljudi“ nego samih četnika.
Ipak je puno više pričao o onome o čemu je
razmišljao svih tih dana. To je porodica, a njegove crne slutnje su, nažalost,
dobile svoje potvrde. Kako reče nije mu toliko bilo žao poginuti, koliko što bi
to značilo ostati bez prilike da nekoga od njih osveti.
Zato je i došao među nas. Zato će s nama ostati
do osvete, do završetka rata, ili do pogibije. Zato mi i prirasta srcu, zato mi
je prijalo u njegovom društvu.
Od Kreševskog raskršća do skretanja u sam Tarčin,
gdje se završava zajednički dio puta s obzirom da su njegovi prema Pazariću,
tih dvjestotinjak metara je trajalo još jedno njegovo ubjeđivanje, odnosno
ponuda da idem s njim. Zahvalio sam mu se na pozivu, a on meni što sam veći dio
puta ja nosio njegov ruksak. Njegove godine i nisu da bi poslije ovakvog puta
duže sjedio, nije mi se htjelo da mu bude bilo kako zbog mene neugodno, a sem
toga Duranovići i Češće su blizu, od Raštelice nisam bio, mnogo je onih koji me
žele, i koje želim vidjeti.
***
Razmišljao sam o svima, pitao se da li su još tu,
odnosno koga ću sve naći. Ali sam najprije našao one koje nisam tražio.
Tek što sam skrenuo pored crkve čuo sam da me
neko doziva. Bila je to grupa onostranaca, od kojih sam ja jedva poznavao
dvojicu-trojicu. Dovoljno da zastanem malo u tom društvu. Sjedili su, pili
nekakvu rakiju. Tako se zadržah i duže nego sam kanio, pa ipak se ne dah skroz
pomesti. Nije jedna kuća u Duranovićima gdje imam nijet svratiti, a i sutra je
raniti.
U neke kuće tek provirih, uviđajući da su tu samo
djeca, dok su ostali na Ivanu, večeras američki avioni izbacuju pakete s humanitarnom
pomoći. Zato se odlučih ovaj dio dana provesti kod najstarijih, i oni su
ostajali kući.
S njima je uvijek zanimljivo muhabetiti, pa na
vrijeme nisam mnogo obraćao pažnju. A ono je brzo prolazilo, tek kada su moje
procjene kazivale kako su se ovi vratili, to se dadoh posjetiti i nekoga od
ostalih.
U kućama je smješteno po dvije-tri porodice,
neuobičajeno je bilo vidjeti da u nekoj svjetlo ne gori. Svejedno sam bio
siguran da nekoga mora biti, neko je trebao ostati čuvati kuću, te da ću bez
mnogo pitanja biti primljen na konak.
Pravo iznenađenje je uslijedilo tek pošto sam
kucao na vrata. Čuo sam paljenje svjetla, poznao glas koji je pitao „ko je?“
ali i zbunjeno reagirao na odmah otvaranje vrata vidjevši djevojku u
poluprozirnoj spavaćici. Dok sam objašnjavao otkud i zašto u ova doba,
bespotrebno sam se izvinjavao. Ona je sve prekinula pozivom da brzo uđem, da ne
hladim kuću.
Sjeo sam na slobodan kauč, a ona je odmah
iznijela pitu iz rerne. Sirnicu, meni najdražu, još pravljenu po tim nekim
mojim dodatnim ukusima, s dovoljno jaja i malo prigorjelu.
Dok sam jeo i dok smo pričali o tome šta ima novo
u Fočanskoj brigadi, a pošto sam ja sve novosti o promjenama ovdje već imao,
kroz glavu mi je provejavalo kako su ostali njeni tu negdje u komšiluku, i da
će se svakog trenutka i pojaviti. Za ove u drugom dijelu kuće mi je bila
dovoljna jedna promisao, da su legli nešto ranije. Devet, pola deset je i
vrijeme kada to nije neobično u ovim zimskim danima. Vođen time sam i govorio
nešto tiše...
Minuti su prolazili, cio sat, nikoga nema. Očito
sam za sve trebao pitati odmah po dolasku, manje bi me iznenadio odgovor da su još
„u paketima“. Što je i razlog da se ni u drugoj polovini kuće sve vrijeme ništa
nije moglo čuti. Sve je značilo da smo nas dvoje sami. I da će tako biti cijelu
noć, pošto nije rijetkost da se paketi izbacuju tek pred zoru.
Na tren mi bi krivo što ne ostah na konaku gdje
sam dan i proveo, jer primjećivah promjenu u njenom ponašanju. Tumačih to time
da je i ona primijetila promjene na meni. Njenu promjenu jednačih s tom nekom
sumnjom. U mene.
Ja u sebe ne sumnjam. Još samo da to i ona
shvati. Način da to postignem vidjeh tako što ću namjerno priču okrenuti upravo
u tom pravcu. A počeo sam od priče koju sam čuo od jednog zajedničkog ahbaba.
Tada sam se samo osmjehnuo, prihvativši to više kao ranomladalačku, skoro djetinjastu
želju, maštariju. Ona je još u toj dobi, pa i moje prepričavanje podsjeća na to
prisjećanje. Šaljivo je pitah da li se ona toga sjeća, davši joj malo vremena
tako što sam ponovio svoj stav, spojivši ga s ovim vremenom, vremenom rata,
vremenom kada se gine, kada neke ozbiljne veze i ljubavi, koje već nisu
postojale, nemaju baš svoja mjesta.
Činilo mi se da me shvatala, ali i da se nije
htjela sjetiti da je ikada nešto slično rekla. Pa ipak, malo rumenilo na licu
je govorilo istinitije od njenog negiranja.
Kao i činjenica da se rado vratila na vrijeme
prije rata, na život u selu, na svoje drugarice. U samoj priči je bilo i neke
ljubomore, koju opet smjestih na prijelaz iz djetinjstva u mladost.
U mladost, koja je na momente bivala daleko iznad
djetinjstva. Zbog čega mi je prijalo baš o njoj pričati, rat i ratne teme su
svakodnevica. U šta se uklapala i promjena muzike na radiju koji smo slušali,
iza ponoći su patriotske pjesme zamijenjene ljubavnim. Gdje je bilo
dobropoznatih, ali i nekih tek snimljenih koje ja slušah prvi put. Ipak su mi
najinteresantnije bile njene reakcije na dvije-tri. Što je otvaralo kolebanja u
meni, trenutke kada i sam počinjem sumnjati u sebe. Više nisam pričom morao
smirivati samo nju, već i sebe.
Manje umor od današnjeg puta, više svjesnost da
sutra slijedi još teži prisiljavali su me da pokazujem želju za spavanjem.
Barem je to ona shvatala tako, te mi priredi još jedno veliko iznenađenje. Bila
je još jedna soba, i moje očekivanje da ću u njoj prespavati. Istina je da nju
peć nije grijala, ali jednako i da sam očvrsnuo. Moja očekivanja su prevarena,
namjestila je kauč na kojem sam sjedio, koji se skoro dodirivao s njenim.
Zagonetno reče - neka je namješteno, pa kad mi se htjedne spavati, kao i da je
glupo da prespavam u hladnoj, kad već u ovoj sobi ima mjesta.
Ona je legla. Bilo je zimeđu dva i tri, dovoljno
vremena da se i naspava. Međutim, čulo se stalno njeno okretanje. Što je
značilo kako ni ja nisam spavao.
Pokušavao sam. Ali mi je muzika smetala. Koja
jeste bila tiha, ali dovoljno glasna da zadržava pažnju. Način da se zanemari
je misli okretati ka nečemu drugom. A njih su prekidali okretaji na susjednom
krevetu.
Koji su sve misli sabijale u jednu. Toliko sam
puta čuo da je budala ko noć provede sam s djevojkom, u jednoj sobi, a ništa
„ne uradi“. Nikada sebe nisam ubrajao u budale te vrste, jednostavno zato što
nisam vjerovao da ću biti u takvoj situaciji. Niti sam slutio kakva je to
situacija. Da bar ona htjede zaspati...
Možda cijela situacija ne bi bila kakva bi. Možda bih svima lakše
pričao, bez da razmišljam hoće li mi vjerovati...
pogled
na Tarčin
