„Kiša pada, rosna trava,
čija je livada?
Livada je djevojačka,
čija je djevojka?“
„Babina sam, mamina sam,
zar me ne poznaješ?“
„Pitaj babe, pitaj mame,
bi l' te dali za me!
28. novembar 1993.
Stan' pričekaj, djevojčice,
moraš moja biti!“
„Nit ću stati, nit gledati,
nit ću tvoja biti!“
Ne da mene moja nana,
za godinu dana!“
„Ako nećeš moja biti,
ja ću tebe ubiti!“
Pokera,
ajnca, poklape više nema. Dani u Deževicama postaju dosadni.
Obradovala
me zamolba Alije Šljiva da mu pravim društvo do Tarčina. Malo manje, ideja da
se odmah sutradan ujutro ponovo nađemo kako bi smo se vratili nazad.
Ne
znam zašto, ali sam pristao. Mnogo hodanja bez razloga koje Alija ima i nije
naročito pametno, ali intuicija ima neke svoje računice.
S
Alijom nije bilo naporno, ni dosadno ići. Pošto u više slučajeva ja sam onaj
koji govori, godilo mi je biti slušalac.
A
Alija je imao o čemu pričati, i to biti jako zanimljiv. Njegove male smetnje u
govoru postale su predvidive, sve manje sam imavao potrebu povezivati ono što
nije bilo baš najrazumljivije.
Svaka
priča koju je ispričao imala je neki duboki smisao. Niti jednog predratnog događaja
se nije prisjetio a da se razlog nije osjećao. Bilo da se radilo o djetinjstvu,
ranoj mladosti, vremenu pred sami rat; događaja iz bivše JNA, s posla, iz
porodice i komšiluka, sa sijela ili svadbe; događaj bio radostan ili tužan,
nosio više ironije ili tragedije... zajedničko je uvijek iskrenost i poštenje,
ta glavna crta ovog divnog čovjeka.
Nije
bio učen, ali jeste mudar i pametan, nije birao najprefinjenije riječi i
izraze, ali jeste one koji najpreciznije odgovaraju samoj priči, njenoj istini.
Nije štedio ni sebe, kada je griješio, a i potpuno bezobziran je bio prema
svima drugima. Neke je priče smišljeno skraćivao.
Tako
i o svome rođenom bratu Mehmedu. Nije bilo tu ljubomore što je Mehmed bio
poznatiji, što je krug ljudi među kojima se kretao bio širi. Sve je samo stvar
istine, i poštenja. Nije lično pomenuo dugi njihov međusobni spor, od drugih
sam to već čuo, samo je pomenuo taj neki pokušaj kontakta pred sami rat. Kako
je završio shvatiti se moglo iz Alijinog zaključnog komentara:
-
Volio bih sada sresti međeda, nego brata Mehmeda!
-
Što? Manje bi te bilo strah?
-
Ne to. Međeda bih ubio, i pojeo... Mehmeda i da
ubijem, pojesti ne mogu...
-
Ne zna komšiluk ko je kakav, ali Bog zna! – rekoh
ovo, kako bih izbjegao nasmijati se.
***
Najviše
je vremena, logično, posvetio danima u logoru. Prvo što tada shvatih je da se
radi o vrlo čvrstom, psihički jako stabilnom čovjeku. Nije se libio pomenuti
sve najgore što mu se dolje događalo, ali u tome nije gledao previše suštine.
Možda je sve to najbolje opisao u jednoj rečenici u kojoj je skoro pjesnički
objasnio „kako je svaki put kada bi se otvorila vrata ćelije, s njega spala
'kokoš mesa' “. Razloge je pojasnio ranije, pričom da je bio jedan od onih koji
nisu htjeli predati pušku. Dodajući kako se sve to vrijeme logora više plašio
„naših ljudi“ nego samih četnika.
Ipak
je puno više pričao o onome o čemu je razmišljao svih tih dana. To je porodica,
a njegove crne slutnje su, nažalost, dobile svoje potvrde. Kako reče nije mu
toliko bilo žao poginuti, koliko što bi to značilo ostati bez prilike da nekoga
od njih osveti.
Zato
je i došao među nas. Zato će s nama ostati do osvete, do završetka rata, ili do
pogibije. Zato mi i prirasta srcu, zato mi je prijalo u njegovom društvu.
Od
Kreševskog raskršća do skretanja u sam Tarčin, gdje se završava zajednički dio
puta s obzirom da su njegovi prema Pazariću, tih dvjestotinjak metara je
trajalo još jedno njegovo ubjeđivanje, odnosno ponuda da idem s njim. Zahvalio
sam mu se na pozivu, a on meni što sam veći dio puta ja nosio njegov ruksak.
Njegove godine i nisu one da bi poslije ovakvog puta duže sjedio, nije mi se
htjelo da mu bude bilo kako zbog mene neugodno, a sem toga Duranovići i Češće su
blizu, od Raštelice nisam bio, mnogo je onih koji me žele, i koje želim
vidjeti.
Razmišljao
sam o svima, pitao se da li su još tu, odnosno koga ću sve naći. Ali sam
najprije našao one koje nisam tražio.
