Bolje da se Nusreta,
mori,
u begova udala.
Imala bi hanove, mori,
i nosila dukate.
Spavala bi do podne,
mori, 5. i 6. januar 1994.
a ljubila od podne.
No se uda Nusreta,
mori,
za siroma Ahmeta;
Ahmet joj se svidio,
mori,
jer je slatko ljubio!
S
najmanje dvije stvari nisam računao. Da ću noć pred polazak opet piti, i da će
ujutro početi snijeg da pada.
A
u još jednoj sam griješio, zazirao. Rekao bih da mi je ona bila opravdanje za
nemarnost u noći. Iako sam od Munje dobio čvrsto obećanje da se vraća skupa sa
mnom, ja mu nisam vjerovao pa se okrenuh uvjerenju da ću dalek put sam lakše
podnijeti ukoliko budem zagrijan!
Munja
me nije iznevjerio, ja njega jesam. Najprije se iskreno ljutio, potom uzalud
sada on ovo snježno padanje označavao kao glas sudbine. Pravdao se nisam, ali
ni bio popustljiv prema mogućem odustajanju, zatražio sam samo da pričeka
toliko da malo dođem sebi. Ma koliko da snijeg ubrza s padanjem ne može nas zatrpati,
spriječiti da na vrijeme stignemo.
Vrijeme
je kakvo je, s tom jednom dobrom osobinom - nije mi trebalo mnogo da se
povratim.
***
Ali
i takvo da mi ne treba puno više da otkrijem još dvije velike greške u računu.
Snijeg se cestom kaljužio, pa je od Ostrošca kretanje postalo teško. Prisjetih
se Voljevca, od kada su mi osjećaji rata počeli zamirati, da bih tek sada
osjećao da još postoje.
Munja
je psovao, nazivao me budalom, ali je i sam znao da povratka nema. Nije slutio,
ali je realnim pominjao mogućnost da nas snijeg koji ne misli stati, i mrak
koji mora stići po svome vremenu, mogu odvesti u velike neprilike.
***
A
to se dogodilo već u Kostajnici. Tek što smo odmakli od svjetlosti kasarne,
više se naprijed nije moglo. Nazor se i koračalo, a nimalo pouzdano se cesta
dala pratiti.
Snijeg
se bijelio, razlikovao od mraka, ali je cestu vidljivom još jedino činio
prokres kroz koji je vijugala. Puta, više nije bilo.
Prekinuli
smo s prijepirkom. Nakon čega nismo mnogo razmišljali. Umjesto hrabro naprijed,
prema Radavi, okrenusmo se potišteno nazad, kasarni.
Na
ulazu u kasarnu smo zatekli stražara. Morali smo čekati desetak minuta da on od
nekoga dobije potvrdu, odobrenje za puštanjem nas unutra. Poslije čega nas je
uredno dopratio do jedne od spavaona.
Unutra
je bilo nekoliko boraca. S kojima nismo puno razgovarali. Da li su nenaviknuti
na strance, ili samo nisu bili raspoloženi nećemo ni saznati. Legli smo na dva
kreveta i pričali svoje priče. Munja se otvorio, kao samo je zbog mene krenuo.
Nada se da ću i ja ostati pošten do kraja. Jer, on se jednostavno mora vratiti.
Tolika je to ljubav.
Nisam
znao šta mu odgovoriti, vjerovati mi više neće. Zato se htjedoh makar našaliti,
krenuću otud s njim ali ću ja od Ostrošca okrenuti lijevo, prema Hrasnici,
Sarajevu. Šalio se ili podsvjesno razmišljao o tome, obojica znamo da je za
tamo još dalji i teži put. Pogotovo sada kada napada snijeg. A to je ono što
Munju najviše muči. Ne boji se on toliko da ću ga ja slagati koliko da li će
put preko Radave uopšte biti moguć. On se toga plaši, a ja se možda i nadam da
će tako biti!?
***
Jednim
smo uhom slušali i priče naših domaćina. Pored niza nebitnih čuli smo i jednu
na koju smo morali obratiti pažnju. Ne zato što je pojašnjavala predostrožnosti
koje su pokazane oko našeg konaka, već što čujemo još jednu potvrdu da i u
našoj Armiji neke stvari nisu kakve bi trebale biti!
Baš
u ovoj kasarni, prije samo nekoliko dana, desilo se ubistvo. I to - komandanta
bataljona.
Detalje
sve nismo čuli, ali toliko jesmo da shvatimo kako je razlog - novac. Nije
pomenuta cifra, ali je i nebitna. Znamo koliko novac u ovim vremenima ima malu
vrijednost. Ako smo se grozili nad ubistvima Fadila Đoza, ili Džoa, sad nam je
jasno kako se i za manje glava gubi.
Razlika
je i u tome što ovo nije bilo podmukla zasjeda, nego hladnokrvno ubistvo. Taj
neki vojnik je ušao u kancelariju tog komandanta, izvukao pištolj i upucao ga.
Nije se opirao hvatanju, sada je u zatvoru...
Noć
je bila duga, prilično hladna, stalno smo stizali zaspati i nanovo se buditi. I
razmišljati i pričati. O Munjinoj djevojci, Almi i Ameli, ubistvima i
zasjedama, a padale su nam na um i moguće Ekove reakcije. Shvatiće on da nas je
snijeg spriječio, ali ne i zašto nismo pošteno razmišljali, i na vrijeme, odnosno
dan ranije krenuli.
Jedno
sam povjerenje metnuo na težak ispit. Pri čemu mi je smetalo i što Munja na to
uopšte ne obraća pažnju. Čini mi se kako je sve izvjesnije da je njegovo trenutno
raspoloženje takvo da bi on mogao, možda, ujutro odmah nazad. Na ovu smjenu
kasnimo, a čekati šest dana umjesto tri, biće da je njemu previše.
***
Nije
me ostavio, ali je pokrenuo priču o našem brzom povratku. Probat će doraditi ostatak
smjene pa odmah nazad. Neće mu smetati ni snijeg koji je u Kostajnici prilično
napao, preko Radave oko pola metra. Bitno je da je stao.
Neće
mu smetati ni prijekor koji smo, bez obzira kako po dolasku izgledasmo, s
pravom dobili od Eka.
Koji
je i mene u jednome iznenadio. Ali ja njemu nisam htio zamjerati, nije mi se
sve to ni razumijevalo.
Čuh
kako mnogi drugi negoduju zbog prve četiri naredbe o činovanju koje stigoše u
bataljon. Svako razuman će znati da su tu uvažavani neki čudni kriteriji. Je li
Žuta u bezbjednosti, ili pri personalu, i manje je važno, koliko fakat da su
njeni prsti umiješani. Sem nje činovan je i Samir, što upućuje kako i kod nas
bezbjednost postaje najvažniji sektor, dok je činovanje Murata Fulurije logično
jer personal i vodi brigu o tome, a Ekovo jer neko treba udariti pečat. Ono što
Eka odvaja od ostalo troje je činjenica kako je on neosporno isto i zaslužio.
Doduše,
ne mogu reći ni da se Eko promijenio. Munji se nije ni obraćao. Nije ni meni
mnogo, samo - da zapišem datum!
Na
šta se Munja samo osmjehnuo. Njemu jedina prijepreka još mogu biti ja, moje
odustajanje.
O
tome smo već cijelim putem razgovarali. Kompromis nije moguć, s obzirom da smo oba
čvrsti u svojim stavovima. Bezbeli ja uvjeren
da je moj ispravniji, korektniji.
Odustao
ni ja nisam, ali neću ni odmah nazad. Meni se ne žuri. Nismo stigli na svoju
smjenu, možda nećemo ni uskakati u neku vanrednu. Možda osam dana odležimo
ovdje, potom odradimo tri. Do tada bi se i vrijeme moglo smiriti, a Eko
zaboraviti šta je rekao.
Samo
da se i Munja smiri. Što je malo vjerovatno. Ne da sam jedno povjerenje doveo
pod pitanje, i drugo je na testu. Rekao bih i treće, ono najvažnije, povjerenje
u samoga sebe.
Znao
sam način na koji sam ga dosad bez problema održavao. Slušao sam ličnu
intuiciju. A ona sada govori da sačekam tih desetak dana.
