26 Nisam vučen za jezik

Pošetala Đulagina Zlata,

sve sokakom iznad Tašlihana.

Sretoše je dva Imamovića,

stariji se uklonio s puta,

mlađi joj se ne htje ukloniti;

širi ruke da poljubi Zlatu.

                                              29. maj 1994.

Progovara Đulagina Zlata:
„Kopilane, mlad Imamoviću,

ne ljubi se lice na sokaku,

već u bašči, u zelenoj travi!“

Kad to začu mlad Imamoviću,

jedva čeka kad će akšam doći;

da on ide u zelenu bašču.

Kad je bilo oko pola noći,

stade šuška kamašli dimija,

stade zveka ogra i đerdana,

stade klepet srmali papuča.

Prepade se mlad Imamoviću;

Pa pobježe niz zelenu bašču.

Za njim viče Đulagina Zlata:
„Ne plaši se, mlad Imamoviću,

zar ne znadeš šta smo govorili!?“

Drugi moj izlazak. Sve drugačije, ništa isto.

Jedino je kamion opet išao dokle je mogao, a dalje nam je pješke. Najprije niz, pa onda uz kanjon Rakitnice. No, sada je puno lakše. Znam kuda idemo, nema snjegova, nema žurbe. Sve znam, osim da li smo trebali ići.

To više nije bitno, krenuli smo. Ostalima je poznatija okolina, bili su i poslije snijega. Njima je lakše, jedino što ni oni nisu sigurni jesmo li trebali ići.

Usput mi objašnjavaju šta smo tačno prošli, na šta sljedeće nailazimo. Sve, osim da li smo trebali ići.

Vrijeme je predivno, ljepše nego u Pazariću. Tek uviđam koliki smo komad Bjelašnice uzeli. I skoro da ne žalim što smo pošli.

Vrijeme je predivno, ne žuri nam se, sve nam je poznato, kolona se slobodno razbila na manje grupe.

Ja sam sa svojim bacačlijama Latom Kršom i Fehimom Glibom. Ne komandujem, idemo normalno, odmaramo kad je kome ćeif.

Pričamo o mome boravku u Čuhoviću, njihovom u Sinanovićima, pokušavamo ne pričati o onome što je bilo neku noć. Pričamo o tome hoće li možda biti prilike da se ukrade vremena, nakani otići do Čuhovića, kako bi oni sem prirodnih vidjeli i društvene blagodeti ovih krajeva. Pričamo o planinskoj ljepoti koju prolazimo, iznenađujuće lijepom vremenu u kojem nastojimo i uživati. Ne žurimo, mnogo pričamo da bismo što manje razmišljali.

Ne žurimo, dopuštamo svemu što je lijepo da nas još uspori, privoli na pauzu viška.

Lijepi i čisti pašnjaci, tihi osjećaj žala što su prazni, bez svoga čobanskog života koji se još nije vratio.

Ili, jeste. Nekako jedva očima povjerovasmo vidjevši u jednome prišumku nemaleno stado ovaca. Nedaleko smo od Bobovice, postaje nam jasno da se je tu neko već vratio.

I čudno nam, i drago. Nisu ovo sela, nije ovo vrijeme koje žurnim zovom zove na povratak. Ipak su nekome tako draga, ipak neko toliko vjeruje našemu izlasku.

Prisjećamo se viđenog malo prije, u pravcu samoga sela. Ono što nam je ličilo na cigansko naselje, ili smještaj nekog nepoznatog voda vojske, sada znamo da je to samo teška sudbina tih par povratnika.

Kamene ruševine su pokrivene komadima lima, najlona, poneke drvene grede ili table. Život tih ljudi ni ranije nije bio lagan, ali ovo oslikava stvarnu snažnu volju njihovu. Meni u očima već stvara sliku kako nās u Sinanovićima slično čeka.

Vidjećemo. Sada smo se dogovorili da prošetamo do viđenog pašnjaka. Bez nekog posebnog razloga, bez pretjerane znatiželje, čisto jer nam se nije žurilo.

I očekivali smo vidjeti čobanicu. I da je u narodnoj nošnji, doduše nešto drukčijoj, lakšoj od one u Čuhovićima. I da ta čobanica neće zračiti nekom čarobnom ljepotom, ali dakako snagom i vedrinom. Možda nas je iznenadio neki njen zagonetni stid, s obzirom da očekivasmo iskreniji.

Bilo joj je drago da smo sišli, odvojili svoje vrijeme, ona je svoje jednako trošila vezući nešto. Bilo joj je drago da će s nekim progovoriti, sigurna u sebe i bez straha da smo prišli s nekim drugim primislima. Možda bi drukčije razmišljala da je prišao samo jedan.

Simpatično je i njoj i nama bilo gledati druge grupice koje su putem produživale, obavezno pogled skrećući ka nama, tek možda nagađajući koja su trojica i tako dugom pješačenju dodala još skoro čitav sahat.

Simpatično je njoj bilo to što smo je pitali o porodici, selu, gdje su bili pošto je selo izgorjelo, kada i zašto su se vratili, kako se ovce ishranjivalo tamo negdje gdje su bili...

Simpatično je i nama bilo slušati njene odgovore. Simpatično se i smiješila odgovarajući. I na ona najjednostavnija pitanja. Za ime nismo htjeli pitati, htjeli smo pogoditi. Nije nam uspjelo, a nije nam mnogo falilo. Barem po logici kojom smo se vodili, usputno izvevši zaključak kako od Džepa do Čuhovića - svaka druga je Mejra!?

Simpatične dođoše kike, pletenice na njoj, ma koliko ja inače ih ne volio kod djevojaka. Simpatična posta od grube vune pletena, u crveno-crno bojena čobanska torbica o njenome ramenu. Torbica u kojoj bezbeli držaše jedino igle i vezivo, i parče hljeba. Torbica koja se meni dopade i zbog boje, a kao navijača FK Slobode. Ne pohvalih joj kike, torbicu jesam.

A svi hvalismo njenu snagu, volju, mladost. I otvorenost. Koja odvede do toga da progovorimo i malo o ljubavi.

Opet smiješak, još simpatičniji. I neko naše, čudno i nepotrebno hrabrenje. I dio koji uključi očekivanu laž kako smo sva trojica neoženjeni.

Da smo i mi bili iskreni otkrili bi da smo tu da potrošimo suvišno vrijeme, malo se oraspoložimo i našalimo. Nije ni ona žalila za vremenom, ali joj do šale baš i nije bilo.

Novi smiješak, na naše pitanje da sama odabere jednoga koji će, kada vremena uzbude, maksuz iz Sinanovića doći ovdje i družiti se, ašikovati, ćosati s njom. Prvo smiješak, potom izbor.

Neću reći da sam izgledao najljepši, ali jesam vidno najmlađi. I tome sam zahvaljivao što je mene izabrala.

A Lato je to otkomentarisao ranije izostavljenom iskrenošću i čestitkama da je uspjela prosuditi koji jedini doista nismo oženjeni. Poslije čega je cijela priča stala da se vrti oko nas dvoje.

Lato i Glibo su se odrekli uloga mušterija, igrajući sada provodažijske uloge.

Njoj i ovo bi simpatično, više nego meni. Na njenoj torbici je bilo urezano njeno ime, dok ja nisam imao dokaz za sebe. Svejedno je Emina vjerovala, iglom je kraj svoga urezala i moje ime. I datum.

A dogovor će oboje da upamtimo. U subotu ću doći da se još družimo. 

U selu su sada ovce sastavljene, dva su para čobana. Ona je s bratom tu svaki drugi dan.

Moje je da se pobrinem da taj dan ne budem na položaju, ona će sigurno čuvati ovce. I čekati, i nadati se.

I još nešto. Njen mlađi brat je njena briga. Nije nam uspjela šala da njih dvoje nisu ovdje na istome zadatku. Dok je njeno da čuva ovce, bratovljevo je da čuva nju.

Nije kako mi mislimo. Dječačić je više nenaviknut na strance nego stidan, a ako mu i nije zadatak da čuva, jeste da povraća ovce. Poljana golema, šumeraka malo, iz hlada se da motriti kuda su, dokle ovce. Koliko ih se smije pustiti da same pasu, prije nego se ode saviti ih. Djetetu poumornom od igre, treba i više od sahata da to obavi.

Šalila se, ili kroz smiješak ozibljno o ovome pričala, vjerovati joj je. I to, da je bratu, kao mlađem, da sluša sve što mu sestra kaže.

A razumije li, hoće li ćutati? To je pitanje koje nisam trebao postaviti, jer odgovor nisam dobio. Zapravo je Emina rekla kako ga je razumjela kao potvrdu moga straha, te pokazujući na urezani datum podsjetila da imamo dogovor. Gdje će ona svoj dio ispoštovati, biti tu, čuvati, čekati, nadati se...

Samo još da ja ne slažem. I potvrdim tako kako se nisam prepao.

A prvi sam počeo, nisam vučen za jezik. S tim da je i bezobrazno od mene bilo što sam se i ja i dalje šalio, kao Lato i Glibo.

Ja sam u šali pomenuo subotu, i zaprijetio da ću, bez obzira što sam imao prilike vidjeti koliko su ovdašnje djevojke jake i vrijedne, „slomiti“ je te subote ako se „pohrvemo“.

-       Samo ti dođi – s još jednim, ozbiljnijim i ljućim smiješkom odgovori mi – a vidjet ćemo ko će koga da slomije!

Bobovica, katuni