Niko ne zna ničijega
hala
do đevojke koja spava
sama.
Sama spava, sama
razgovara,
sama meće ruke na
jabuke.
Obrne se s desne na
lijevo,
nit je koga s desne,
ni s lijeve,
studen jorgan oko sebe
vije.
Tako je to. I nije prvi put. Jučer ti se čini da
ti je sve jasno, danas da ništa ne razumiješ.
Čekali smo novac od nagrade, on je stigao,
podijeljen je kako je podijeljen, sada nestrpljivo čekamo novi odmor, da ga
potrošimo kako je ko planirao, ili kako kome dođe. Tek smo se vratili s jednog
a već razmišljamo o novom odmoru, dok četnici pojačavaju ofanzivu.
Možda to i nismo spremni odmah priznati, može
biti da nas taj novac žulja pa nam sve ovo izgleda dosadnije nego bi inače bilo.
Neko zadovoljniji, neko manje, dičismo se međusobnim pričama što smo vitezovi
postali, neko reče da smo to uvijek i bili samo nam je to tek priznato.
Treskavicu smo držali dijelom, ovladavanje cijelom će sačekati. Umjesto da smo
odmah nastavili mi se tek pripremamo.
Pripremamo se, ali nekako aljkavo. Kao da nismo
sigurni u sebe. Ili, kao da smo presigurni. Kao da nam je cilj dobijati na
vremenu, i to sada kada je ono na strani četnika. Koji ga i koriste, tuku
artiljerijom, pješadijom pokušavaju.
Ne uzvraćamo. Branimo se, i čekamo. Tako, da osjećamo to žuljanje novčanica, krivo nam je
što smo rano vraćeni s odmora. Pratimo šta se dešava okolo, pristižu i neke
nove jedinice, pominje ih se još, taman da kontamo kako smo mi trebali biti
zadnji, odnosno izaći pred sami početak. A čuju se priče kako ide nova, mnogo
jača ofanziva od one koja je bila. Jača i ljudstvom, pominje se još jedinica iz
Visokog, potom i neke iz Zenice, čak i iz Krajine. Uz podrazumijevajuće
sadjejstvo dva najbliža, već prisutna Korpusa, našeg i Četvrtog.
Cilj je u prvi mah ovladati kompletnom
Treskavicom, potom zauzeti Kalinovik, a onda odmah nastaviti dalje oslobađajući
Trnovo, izlazeći na Grebak, odakle bi se u trećem naletu išlo ka spajanju s
Goraždem, odnosno njegovoj deblokadi. Deblokadi Goražda koja bi predstavljala i
- deblokadu Sarajeva.
Slušam tu ideju, i nije mi nepoznata. Sjećam se
da je to već govorio Zaim Imamović. Nije bio protiv ranijih pokušaja deblokade
Sarajeva, one preko Trebevića, ili iz pravca Visokog preko Čekrčića i Ilijaša,
ali je uvijek bio više uz svoju ideju, kako je on to govorio „pravljenja obruča
oko obruča“, odnosno deblokade Sarajeva koja bi uključivala povezivanje svih
slobodnih teritorija oko njega. U praksi je to značilo spojiti nas s Goraždem,
potom Goražde sa Žepom, Žepu sa Srebrenicom, i na kraju Srebrenicu s Tuzlom.
Ključ je u ovoj prvoj karici, koja i jeste najteža, najduža, naredne bi išle
dakako lakše. Ako govorimo samo o toj prvoj karici, opet je najvažniji prvi korak.
A to je ovladavanje cijelom Treskavicom i zauzimanje Kalinovika, možda odmah i Trnova.
A taj dio je već mogao biti gotov!
Sada su četnici u kontraofanzivi. Koja im ne bi
trebala proći s obzirom koliko je nas ovdje. Ali koja svakako odlaže naše
napadačke planove.
***
Lijepo je vidjeti kako je Treskavica puna naše
vojske, poslije sporadičnih dolazaka boraca iz drugih korpusa, najprije
Fojničana, potom i Živiničkih osa, sada su to već veće, ozbiljnije grupe. S
obzirom da ih se još pominje, nekako smo prebrzo pomislili da ćemo se još
nekoliko dana baviti pričama, razmišljanjima, komentarima.
Lijepo je osjećati da bitka za Treskavicu, za
Sarajevo nije samo naša. Još ljepše je znati da četnicima sve više pariramo i
artiljerijom. A kada je tako onda nikome nije mrsko ni da nosi mine. Još kada
je dan lijep kao danas.
U nekim prethodnim situacijama pokreti su nam
nagovještavani, ni rado ni mrsko smo kretali, ovo je po svemu nešto drugo.
Iznenađeni smo naredbom, ali se ponašamo kao da smo je jedva dočekali.
Naš je jedan položaj još uvijek na Ilijašu, ali biće
kako situacija sada zahtijeva da se malo pomjerimo i s drugim. Bez obzira što ćemo
biti sasvim blizu ovome, negdje u rejonu Trokun vrela.
Dobrovoljac sam da budem u toj isturenijoj grupi,
dobrovoljac i kada treba izvršiti transport. Dobrovoljci smo svi, ali se i brzo
dogovaramo da na novi položaj ide moja grupa. Naravno, pošto svi zajedno
organizujemo i izvršimo transport. Nemamo vakta tražiti ni čekati konje, nije
nam daleko, nije ni teško.
Nema posebnih naredbi, svađa, ljubomore ni
ponižavanja. Rat je, a sloga je pouzdan lijek za njegovo ublažavanje.
Niko ne tjera Osmana Đoza da nosi punu vreću mina
ali sam kaže da nije on kriv što ga je Bog takvog, plećatog i vrijednog
stvorio. Nisam bio prisutan ali sam čuo kako se često u ovakvim situacijama
znao našaliti sam sa sobom, govoreći kako je „Bog, poigrao se kada ga je
stvarao, u početku pošavši praviti medvjeda pa se kasnije predomislivši“. Kakva
god da je, ova je šala i primjerena, jedan je od onih koji se mogu pohvaliti
snagom i u rukama i nogama, vratom, leđima i plećima. Ono što nije, i ne može
biti šala, jeste to da je istovremeno obdaren i poštenjem i dobrotom, jer se
nikada nije žalio kada uzima tereta više od normalnog. Niti je ostale podozrivo
gledao.
Alija Šljivo nema njegovu snagu, ali kažu da ju
je nekada imao približno, sada nosi onoliko koliko mu njegovih blizu šezdeset
godina dopušta. Mi mlađi vagamo između svojih godina i građe, trudeći se da se
bar za malo više znojimo nego ovi stariji.
U cijeloj priči značajnu ulogu igraju i ona
posebnija drugarstva:
- Hoćemo li, Mazalo, ja i ti cijev? – sa smiješkom
je Izo Zametica nagovorio Refika Kurtovića da njih dvojica prenesu jedan od
težih tereta.
Umor će nas pritiskati, ali dobro raspoloženje neće
napustiti. Iskoristićemo svaku priliku da se na bilo koji način našalimo.
U jednome momentu, kada sam žurno i obliven
znojem grabio tvrdim i toplim Treskavičkim kamenjarem, bijah na trenutak
iznenađen osjetivši neočekivani pogled na sebi. Brzo nalazim odgovor, spazivši
čovjeka iza jedne stijene koji je sve ovo posmatrao nekim drugim očima.
Tačnije, kamerom.
I ranije mi je često padalo na um da što više
događaja treba sinimiti, zabilježiti, tako da me je njegovo prisustvo dodatno
oraspoložilo.
Nije mi bilo mrsko ni da mu priđem.
- Gdje si baš sad našao da snimaš – naravno, i da
se našalim – kako teglim ove mine, a ja svima, curama po Tarčinu i Pazariću,
pričam kako sam komandir voda...
minobacačlije
nose sredstva na položaj
