Mujo đogu po mejdanu
voda,
prekrio ga zelenom
dolamom
s obje strane do zelene
trave,
a po glavi vezenom
mahramom
što mu Ajka bajramluka
dala.
Gledala ga...
Gledala ga Ajka sa
čardaka,
gledala ga pa mu
govorila:
„Bolan Mujo, opaši se kruto,
„Bolan Mujo, opaši se kruto,
da ti ruža kroz pas ne
propadne,
da ti draga...
Da ti draga drugom ne
dopadne,
jer sam sinoć ružan
san usnila:
tvoga đoga raznijeli
vuci
a moj đerdan popiše
hajduci,
bolan Mujo!
Ofanziva je prekinuta, u to više nema dileme.
Neuvjerljivo zvuče priče da je u pitanju samo predah, da uskoro nastavljamo.
Sve i da nam je predah bio potreban četnicima je
više dobrodošao. Ono što mi sada radimo liči prije na dobro utvrđivanje
tekdostignutih linija negoli na obavezno, ubrzano pregrupisavanje kako bi nastavak čimprije uslijedio.
S druge strane, stižu vijesti kako se četnici vraćaju na svoju polovinu
Treskavice, koja je sada doduše manja od naše polovine.
Ne bih da budem zloslutnica, i jasno mi je da
Treskavica ne može vječno na sebi nositi dvije vojske, nikada neću prestati
vjerovati koja će na njoj ostati, ipak mi ovo ide ka tome da će prije našeg
nastavka da dođe do pokušaja četničke kontraofanzive. A za to nam je odmor potreban,
neophodan.
***
Stigao je i novac za Vitezove. Odmor će biti
burniji nego ijedan do sada. Neki bi dobijeni novac rado zamijenili za koji dan
duže odmora, drugi bi opet taj odmor prepolovili a da je novca bilo više. Ljudi
jesu u ratu drukčiji, da ne kažem bolji, ali i to ovisi jedino o situaciji.
Koliko malo nam treba da materijalni dio sebe premetnemo preko granice
stvarnosti!
I dok većina razmišlja kako i gdje će dobijeni
novac potrošiti ja se prisjetih akcije na Voljevcu i riječi rahmetli Šefe
Kovačevića. On, eto, nije ni dočekao ovakav način nagrađivanja, tada smo bili
sretni i dovoljno motivisani i time što bi pred akciju dobili po sedam
cigareta. Uglavnom bi prvu cigaretu svi ispušili u cugu, uz obećanje sebi da
ćemo svaku narednu poloviti, sve kako bi unaprijed dobijenu nagradu malo produžili.
Šefa je imao izdvojeno razmišljanje, govorio je kako nikome od nas nije
garantirano da će akciju i preživjeti, i zašto onda ostavljati neispušene
cigarete.
Zašto, onda, i sada razmišljati kako ovaj novac
potrošiti? Očekujemo trajanje narednog odmora od nekih sedam, maksimalno
desetak dana. Koliko god da bude trajao mislim da će biti taman da ja potrošim
skoro svaku od 176 dobijenih maraka. I dok bude tih maraka znam da će mi biti
lijepo gdje god da me put, odnosno još neodlučna intuicija odvedu.
Zašto, onda, dolaze priče o Bešovićevoj ljutnji
zbog odluke koju je naša četa donijela!? Ne sjećam se je li nekada ranije bilo
da se nisam slagao s njim, čak ni kada je mene ćutke ispitivao zbog pogibije
Admina Hajdarevića. Bilo prvi put ili ne, oko ovoga dileme nemam.
Jasni su meni razlozi zbog kojih je on insistirao
da se naprave razlike. Njemu dizanje autoriteta nije potrebno. Ne brine ni oko
poštivanja, ko ga je poštovao prije ovoga poštovaće i nakon. On ima viziju
ovakve motivacije, da u nastavku rata možda još neki lakše idu naprijed.
Sada smo i Viteška i lahka brigada, ali i kao
takva trebamo imati, i imamo i vlastitu logistiku, odnosno ona formacijska
mjesta koja su sada, gledano kroz nagradu, lošije prošla. Možda je i normalno i
poštenije što su negdje razlike napravljene, da su trebale biti i kod nas, ali
nikada neću prihvatiti da su igdje trebale biti tolike. Nekoliko je boraca,
onih najzaslužnijih, nagrađeno s po 1000, već sljedeća grupa je zadovoljena s
upola manjim iznosom. Listu privilegovanijih zaključuju oni čiji je doprinos
procijenjen na 300, da bi se dalje spuštalo s nižim, rekao bih skoro
simboličnim iznosima. Čujem kako ima onih koji su dobili samo 50, pa čak i
svega 40 maraka! Samo učestvovanje, prisustvo, vrijednije je od tih zadnjih
iznosa. Još ne znam imena tih zadnjih ali mogu lahko pretpostaviti kako su u
pitanju oni koji su bili rezerva, ali u ovoj operaciji vrlo aktivna. Pri čemu ne bih
umanjivao hrabrost ovih što su išli naprijed.
Međutim, ima jedna, starija istina. Ovo jeste
prva akcija za koju dobijamo nagradu, ali nije prva koju smo uspješno izveli!
Neki su se u tim, ranijim akcijama istakli, i životom, a čime su nagrađeni?
Drugi su se istakli zadobijenim ranama, sada
se negdje oporavljaju, vesele ovoj našoj pobjedi... A i mi koji smo još živi,
još nijednom ranjeni, toliko toga smo već preturili preko blesavih ramena i
čeličnih leđa, čas ludih čas hrabrih, ali uvijek inatnih srdaca. Usudio bih se
reći, dovoljno ne za dva-tri rata, nego dva-tri života. I niko nam za to nije
ništa platio, niti će. Niti može!
Vjerovatno ću se puno puta sjećati, nikada svega
sjetiti. Polazit ću od pitanja je li mi bilo teže izvući se iz sela, ili
rastati s najdražima!? Hej, koliko košta rastanak s ocem, s bratom, nečiji s
majkom, sa ženom i djecom? Koliko para treba neko da mi ponudi pa da sa
Zelengore krenem put Igmana, uzeti pušku s kojom ću možebiti poginuti? Može li
neko trpjeti ona smrzavanja po Jahorini i Trebeviću, bojazan od smrzavanja
pokazivati kletvom majke što ga je rodila, a onda to metnuti na novčanu vagu?
Mnogi ćemo još dugo izgovoriti riječ Proskok pa zastati, i nikom nikad nijedna
novčanica neće tada proletjeti glavom!
Koliko toga proživljenog, još koliko slušah, što
me eto mimoišlo? Taman toliko da na sve nedaće mogu reći samo - nekima je bilo
i gore! Nit sam ja nagrađen za svoje, nit je više onaj ko je više izdeverao...
***
Preturajući po glavi predeverano, odmahujući
njome na sve što pokušavah novcem izvagati, na jednome mjestu ipak zastadoh.
Nekad zimus su dijeljene simbolične nagrade za nekoliko naših pripadnika. U
našoj brigadi, u onako teškoj zimi, zaista je bilo teško izdvojiti desetak
zaslužnijih. Koja god imena da su čitana, niko ne bi smio prigovoriti. Valjda
zbog toga i nisam pokušao upamtiti ijedno, sem onog koje mi je povuklo suzu i
koje se samo urezalo u sjećanje. Uz nekoliko hrabrih boraca, pročitano je tad i
ime jednog logističara. Nema niko među nama da se nije divio vremešnim, ali
vrijednim rukama našeg Sulja Radeljaša. Nekad smo se znali požaliti da je u
logistici previše angažovanih, ali su se vremena promijenila. Još iz Dusine,
kada god bih pogledao prema drvljanicima, on je bio tu. Često je bio i sam.
Uvijek je bio pun znoja, umoran, ali drva nikad nije falilo. Nikad ručak nije
kasnio zbog toga.
Nisam jedini koji je tada zasuzio, otelo se puno
uzdaha, a od mnogih sam čuo „Svaka mu čast ko se njega sjetio!“ Vjerovatno je
tad bilo i onih kojima se to nije dopalo, ali sam zato siguran da će sada biti
dovoljno onih koji će pozdraviti našu odluku.
Često se dovedem u situaciju da se ovako
raspravljam sam sa sobom. Pođem od toga da sam bio u pravu, pa mislima skačem
po događajima koja to kao potvrđuju, ali i neprekidno trpim osjećaj kako sve
vrijeme dijelom griješim, odnosno neke bitne stvari zanemarujem. Danas sam se
prisjetio jednih, sutra ću nekih drugih događaja, u svakome od njih bude onih
koji su se više istakli, što opet ne može značiti i da smo u zbiru jednaki.
Samim tim nije trebalo ni jednako da budemo nagrađeni. A ako su razlike trebale
biti manje, zašto ih mi nismo napravili takve?
Možda u ovome treba prihvatiti ono da pravila
ovise o izuzetcima? Da je cijela brigada išla našim primjerom, onda bi naš
postupak prošao nezapažen? Ili je istina da se naše aktivnosti ipak ne mogu
upoređivati s onim što rade pješadinci, diverzanti? Možda je doista razlika kod
nas puno manja? U kojoj mjeri se u sve uklopio Bešović, naknadno izvršivši još
jednu malu korekciju, odnosno naš već izračunati iznos ostavivši netaknut a
ostavši pri svojoj odluci da Jakup Mekić ipak dobije 300 maraka, to namirivši
otkidanjem od neke druge jedinice...
Gdje god nema jasnog suda, nije ga mudro ni
izmišljati. Komandant je imao svoje rezone, komandiri drugih jedinica slične, mi
zasebne, ali kako god da je ko razmišljao i postupao ne bi mogao reći da je potpuno
u pravu. Prvo, što smo svi zaslužili i više, a drugo, važnije, što za pare niko
od nas ne bi pristao na većinu zadataka koje je izvršio, i treće, pare će se svakako
brzo potrošiti. A i posljednje, različito će se gledati i na načine kako će ih ko
potrošiti.
Trokun
vrelo
