Kradem ti se u večeri,
u večeri pod pendžere,
da ti bacim struk zumbula.
Da ti cvijet prozbori
koliko te silno ljubim,
a ja mrijem, dušo, za tobom.
16. avgust 1995.
Ti ne haješ za bolove,
vaj đuzele, za bolove.
Cvijet vehne, mlad se suši.
Sevdah ode u zaman.
Allah nek ti drugog dade,
a ja mrijem, dušo, za tobom.
Koliko sam puta do sada razmišljao o tome, obavezno se i drznuvši
da to dijelim s ostalima, kako sam ja među odabranima da prežive ovaj rat!
Odabranima od Allaha. Bez obzira što već duže vrijeme prisjećam se i Saljinog
komentara kako su i mnogi već izginuli koji su jednako tako razmišljali.
Svejedno, ta vjera u sudbinu, u to da je sve što se dešava sada
nekad ranije predodređeno, kod mene raste iz dana u dan, iz događaja u događaj.
Nisam toliko razmišljao o razlozima zašto bih baš ja bio među odabranima, kao
ni trudio se da svoje ponašanje prilagođavam svojim vjerovanjima. Ali ako bi u
bilo kojem događaju bilo nešto neobično gledao sam kako da to nadovezujem
šireći lepezu svojih uvjerenja.
Tako je i okolnost da se naš mali položaj našao na nekoj
ultrafrekventnoj sredini cjelokupnog ovog ratišta u meni narastala do visina
ponosa, zadovoljstva, i tih uvjerenja o probranosti. To je ono što nadmašuje
cijenu koju zbog toga plaćamo.
Biti u središtu, prvi na izvoru svih informacija, biti onaj od koga
mnogi čekaju čuti novosti, biti spona najvažnijih karika, biti taj bez koga bi
operacije kaskale, i to više nego što to izgleda, vrijedno je ponosa, razumljivog
je zadovoljstva, i sasvim je blizu razmišljanjima kako to nije baš slučajno.
Upravo ovo posljednje je to pod čime će pasti u zaborav isprekidane noći zbog
stalnih bdijenja uz telefon, koji je evo pretvoren u centralu.
Postoje pitanja koja nemaju odgovor, dok se sam ne kaže. Je li
ispravno ovo što smo uradili, što smo radili i ranije? Mi smo običan
minobacački vod, koji ima svoje zadatke. Na koje trebamo biti koncentrisani,
bez ikakvih nepotrebnih težnji da se na bilo koji drugi način ophodimo spram njima
sem u nastojanju da ih što korektnije izvršimo.
Ipak, radoznalost je svojstvena svim ljudima. Samo nisu svi uvijek
u prilici dolaziti do ranijih saznanja.
Mi ovaj put jesmo, a ni vremena nam nije manjkalo. I ranije, ako bi
bilo koja druga žica prolazila kraj nas nismo odolijevali iskušenjima da se, češće
privremeno nego stalno, „ilegalno“ prikopčamo.
Ko god je služio bivšu vojsku a imao dodir sa sredstvima veze zna
znanje kako i običan poljski telefon može služiti kao centrala. Ostalo je samo
logika, ogoliti centimetar prolazeće žice...
***
Prethodnih par dana je sve izgledalo posve normalno, na momente
dosadno, naporno ili suvišno. Danas se situacija promijenila. Drugi su
atributi, postaje malo smiješno a veoma tužno. Što je najbitnije, čini se kako baš
danas ne bi trebalo da je ovako.
Nekoliko puta smo se kalemili na veze koje nam nisu pripadale, nikad
s jasnom potvrdom da smo to i trebali činiti. Tu i tamo smo znali doći do nekih
informacija, no uglavnom bi ih svakako i imali. Istina, nešto kasnije.
Tako je izgledalo i sada. Samo smo znatiželjom vođeni, ni nama nije
bilo pri pameti da je sudbinom predviđeno i gdje će biti naš položaj, kao i da
će žica od Četvrtog korpusa da prolazi tik kraj nas. A onda i da ćemo mi brzo
doći na ideju da na naš telefon nakačimo i tu žicu.
Najava nove akcije je nešto što svakoga golica. Koliko god da su se
neki bunili mi koji se više pitamo nismo bili u dilemi, nismo se htjeli
raskopčati. Nismo išli protiv sudbine.
Pripreme je lakše slušati nego sami tok akcije. Bar sam mislio da
je uvijek tako. Biće da i nisam najupućeniji kako to sve teče.
Sprva sam bio miran, ležerno sam ostalima prenosio ono što sam čuo
i dokučivao, razumijevao. Oba Komandna mjesta, i Prvog i Četvrog korpusa su
bili na Puzimu, doduše na suprotnim krajevima, a i njihova žična povezanost
išla je preko njihovih zasebnih centara veze. Samim time, i preko nas.
Nešto što me je odmah iznenadilo je saznanje kako težište ove
operacije neće biti na dijelu Treskavice koji je u našoj zoni. A akcija je
zajednička, tako je i najavljena. Zašto se onda čuditi što je na čelu jedna
elitna jedinica koja je zadnjih dana bila manje na udaru. Muderisova. Malo
razmislim, i kontam da je donesena mudra odluka. O toj jedinici sam puno
slušao, imao sam prilike i upoznati nekoliko boraca, sve ukazuje da će probiti,
a tada će nastupiti ostali. Mi, Slavna i Viteška... Akcija mora uspjeti.
Posebno, ako je i dobro pripremljena. A sve miriše da je tako. Tako
ja mislim, čim su tu oba komandanta korpusa, Karavelić i Dreković.
Malo je dosadno slušati priču za koju misliš da je suvišna. I koju
teško uspijevaš razumjeti. Na pitanja ostalih o čemu se trenutno priča
ponavljao sam samo jednu riječ „šuplja“.
Jedino što sam u ovome razumijevao je da se Karavelić kao raspituje
o odabranom pravcu napada, te da Dreković govori kako je direktan napad ono što
četnici ne očekuju i što kao takvo mora proći. Potom je Karavelić ukazivao na
težinu koju takav napad nosi, kada je Dreković spremno odgovarao kako zapravo
drugi pravac i ne postoji...
A onda, ono što nikako nisam mogao pretpostaviti. Uslijdit će
prijekid veze. Da je film, rekao bih na najuzbudljivijem mjestu.
Moram prema sebi biti sasvim iskren, prva misao je bila da veza nije
prekinuta već da jedan od generala ne želi da je nastavi. Vjerujući svojim
pretpostavkama pokušavah rezonovati koji bi to bio. Bez valjane logike
izmišljah one koje vuku čas na jednu čas na drugu stranu.
Možda kod mene i nije bilo stvarne želje da proniknem u mogući prikriveni
razlog, možda sam samo navijao da je tako. Da ne bih došao u dilemu da li da se
otkrijem!?
Ipak, pokušaji s obje strane su bili toliko iskreni da sam ja svoje
sumnje ubrzano odbacivao. Jasno sam čuo Lojo Sulejmana, čovjeka na centrali
naše brigade a koji je i bio posrednik, kako mirno Karaveliću odgovara da je
već uputio ljude koji će provjeriti u čemu je eventualni problem, dok će on i
dalje nastojati dozvati ove iz Četvrtog korpusa ukoliko je u pitanju privremeni
gubitak veze, odnosno preopterećenje. Još jasnije sam slušao i glasove s druge
strane. Dreković je grlato napadao svog vezistu, ne raspitujući se o razlozima,
ne razmišljajući je li on, ili neko drugi krivac. Vezistu koji je imao avaza da
se brani, ali ne i poziciju. „Razumijem“ u jednom, te pozivi u drugom pravcu,
jedino je što je ovaj momak imao pravo izgovarati.
Često smo u situaciji shvatiti koliko dva ili tri minuta znaju biti
kratka, povremeno osjetimo i njihovu dužinu. Za Loja sam uvjeren da ne zazire
od onog što je sve očiglednije, ipak osjetim nelagodu kojoj je izložen drugi
vezista, nelagodu koju niko ne bi poželio.
Mogla je biti dilema, želja da sakrijem ovo što radimo, međutim to
više nije. Samo se radi o potvrdi da nešto što jest greška s jedne strane, može
imati puno opravdanje s druge. I nije vrijeme da nagađam kako će se razgovor
završiti, ako ni zbog čega drugog a ono zbog veziste Četvrtog korpusa, morat ću
se uključiti.
Puzim, pogled s Visočice
