12 Rješenje je bilo jedno

 

Blago suncu i mjesecu,

jer se sunce jutrom rađa,

a i mjesec često mladi.

 

A ja, jadna, već ostarih,

od zuluma svekrvina,

i jezika zaovina.                                                            

 

Zaova me opanjkala,

svekrva me istjerala,

ja pobjegla komšijama.

 

U komšije kolo igra,

ja s' uhvatih pa poigrah!

 

 

 

 

 

Sudbina kada negdje upliće svoje prste obično se prethodno pobrinula za sve detalje. Sigurno je da mi pogoduje što je Lojo jedan od učesnika, izostaće moguća neugodna pitanja. A i poslije će objašnjenja biti lakša, ukoliko ih uopšte bude.

Nisam dugo razmišljao ni o momcima koji su oko mene. Znaju da smo ilegala, ali i da bez razloga ne bih radio nešto što nije uobičajeno. Već neko vrijeme nisam prenosio dijelove razgovora, ipak su mogli osjetiti napetost. Kojoj, bez obzira na okolnosti, upravo svjedočimo.

Možda je neko od njih u sebi katkad i požalio što smo se, iako sa starim, uobičajenim namjerama, bezobzirno prikopčali i na žicu Četvrtog korpusa. Ja ću opet reći da to nije bio samo naš nijet, da je to zapravo bio onaj šapat sudbine. Sudbine, koja o svemu vodi računa.

Sudbinski je bilo i prelomiti, otkriti se ili ćutati. Sudbinski, ili zapravo dileme nije ni bilo.

Da je to tako provjerit ćemo kasnije, nakon što nikoga iz Komandi ne bude zanimalo otkud mi u zatečenoj ulozi. Bitno je da smo se našli u njoj i da će to svima koristiti.

A kada je tako onda nije problem ni da ta uloga traje. Zašto tražiti neka druga rješenja dok se jedno pokazuje ispravnim. Međutim, manir sudbine je da nešto traje tačno koliko je nužno.

Siguran sam kako će vezisti već tokom ovog našeg uplitanja da razmišljaju iz svog ugla, neće trčati ispred Komandi, neće ometali ono što se ponudilo kao ispomoć, što je uklonilo moguće kritike na njihov rad, naprotiv to će znati cijeniti, kao i napore koje smo zbog toga podnosili. Zato će reagovati kada glavni zadatak bude ispunjen, u pauzi pred neke nove. Oni znaju kako smo mi odmijenili njihove centre ali nam to neće spočitavati, samo će poslije učiniti sve da za time prestane potreba. Pročistiće linije između sebe, i prema svim svojim učesnicima, oni su ti preko kojih će teći sva komunikacija i koordinacija. Ostalo je na našoj savjesti.

A naša savjest će ostati u niveli sa znatiželjom. Za početak ćemo odbijati navike onih neupućenih, koji će nas možda još htjeti doživljavati kao jedini pouzdani centar veze, ali se sami nećemo odreći te privilegije da smo stalno na izvoru informacija.

Otkopčaćemo se mi s linije Četvrog korpusa, ali će nam uši i nervi stalno biti spremni na novo kopčanje. Čim se dosluti nešto zanimljivo.

 

                                ***

Ovaj put smo se i prikopčali, ali i morali umiješati. Baš kada je pomalo nerazumni i dosadni, posredni dijalog dva generala produbljivao ta neka razmišljanja kako uopšte nismo trebali prekidati jamb kako bi slušali „šuplju“, uslijedit će ono što nikako nije moglo pod plašt dosadnoga, što je bilo posve razumljivo, makar se ja naprezah da uspjednem shvatiti.

Lojo je mirnim glasom prenosio to što je, rekao bih Karavelić jako trezveno pokušao reći - kako je napad s leđa ono što četnici još manje očekuju. Već ranije sam razumio Drekovića da je uporan s idejom frontalnog napada. Tako će i ostati, ako...

Trenutak je da se javim:

-       Kubanac je ovdje... ja, rođak, čujem i tebe, a i Četvrti korpus – dok sam stiskao slušalicu, u sekundi sam odlučio ne reći da čujem čak i generala Drekovića lično, a svjesno sam se prvo obratio Loju – nakon što provjerimo, mogu pokušati posredovati. Je li ti mene dobro čuješ?

-       Ja te čujem – Lojo je potvrdio brže nego sam i očekivao.

-       Čujem i ja – olakšanje s kojim je vezista Četvrtog korpusa dao svoju potvrdu je kakvo sam i slutio.

-       Odlično – odmah se dajem na posao – prenesi svom generalu da je naš, Karavelić pri uvjerenju kako četnici ne očekuju napad s leđa a što je faktor koji ne treba zanemariti.

 

Slijede upoznavanja generala kako mogu nastaviti razgovor, nakon čega je Dreković još jače povisivao ton negirajući takve tvrdnje na razne načine, ponavljajući nekoliko puta kako je on ispitao sve aspekte akcije i da je ovo najbolje i jedino rješenje. Pravio sam se da ne čujem direktno, pa pomalo žalio vezistu koji je bio u ulozi da te oštre i tvrde riječi unekoliko preoblikuje. Koje sam ja ravno prenosio ka Loju.

Zadržavajući tihi ton Lojo u jednom momentu naglasi kako Karavelić nagovještava da on ima prijedloge. I samo traži da ga ovaj sasluša u cjelosti.

Sticao sam utisak da Dreković razumije njegove namjere ali da ih svjesno izbjegava čuti.

Punih pola sata je priča stajala u mjestu. Konačno ju je Karavelić konkretizovao nudeći linije našega korpusa, i to one koje idu baš preko Fočanske, to jest naše brigade. Drekoviću nije padalo na pamet da spusti ton, da bilo kako promijeni priču, čak je potpuno iz priče isključio i Muderisa i svoj korpus, jedina imenica koju je koristio bila je „ja“.

Drekovićeva galama je bila takva da su svi u šatoru zašutjeli, više im nisam ja trebao ništa ni prenositi, niti potvrđivati jednom već izrečenu konstataciju kako sam do danas mislio da je Karavelić najsuroviji general kojeg naša Armija ima, ali kako sam od danas siguran da nije tako.

-       Karavelić je mila majka, kakav je ovaj Dreković! – ovom sam rečenicom završio svoju konstataciju – pri čemu sam dakako vodio računa da ne držim stisnutu slušalicu kada to nije pametno.

 

Da nisam griješio pokazaće kraj njihovog razgovora.

Biće da je i Karaveliću dosadilo da i vojnički i kolegijalno brani zauzeti stav, za koji je bio siguran da je ispravan, te je odlučio izreći rečenicu koja će objasniti i cjelokupno dotadašnje Drekovićevo držanje, a koju je, u to najmanje sumnjam, Lojo nastojao najvjernije prenijeti, što sam dakako i sam uradio.

-       Karavelić smatra da ga je vaš general izgleda sve pogrešno shvatio. Sve ostaje isto, samo se pravac napada mijenja. Muderis koristi naše, linije Fočanske brigade da neopaženo prođe četnicima iza leđa, sve vrijeme je samo s Drekovićem na vezi. Mi se uopšte nećemo miješati, prije nego što je i ranije bilo planirano. Mi, Prvi korpus, imamo svoj zadatak i njega se držimo, a Dreković je taj koji vodi cijelu operaciju. U ovome slučaju mi smo samo njemu na raspolaganju, zato sve ovo i govori. Da pomogne, ne da ti bilo šta čini iza leđa.

 

Sada je po prvi put i Dreković spustio glas. Nije pristao, ali nije više ni decidno odbijao.

Posredovao sam i dalje, sada uz osjetno olakšanje na svim stranama. Olakšanje koje je najavljivalo skori dogovor. Koji je već ostvaren, samo ga treba univelisati.

I ono što je meni u početku bilo neshvatljivo sada se u mojoj glavi razbistruje. Dan-dva kašnjenja u samoj operaciji, opravdano a iz razloga koje je iznosio prvo Muderis, nešto je što Drekovića nije previše zanimalo. On je imao svoju crtu, a to je prelazilo preko nje. Rješenje je bilo jedno, pri čemu nije želio lično da ga kaže.

Zato je, rekao bih veoma mudro, više nego spremno dočekao rečenicu koja je njega jedino i zanimala. Bitno mu je da je on taj koji upravlja cijelom operacijom, tek poslije kako će proći oni koji je izvode. Upravo su oni i poslužili da njegov pristanak ostane umotan.

Čut će se s Muderisom, pa ako i Muderis procijeni da prolaz preko naših linija je bolji od direktnog napada on neće imati ništa protiv.

Imao bi jedino ako bi se kojim slučajem situacija okrenula ka tome da nekom drugom mogući uspjeh bude pripisan. Uspjeh ove operacije je u drugome planu, u prvom je to ko je vodi. S komandnog mjesta.

Možda je i najvažnije to što operacija ipak ubrzo kreće, i to boljim pravcem. Zato se vezisti neće zamarati nama, iako mi hoćemo nekoliko sati sabirati utiske. Od čega ću ja u dnevnik upisati samo to da uglavnom niko od nas ne žali što nije član neke od ovih viših Komandi.

Puzim, i pogled na Treskavicu