Prvo tiho, pa sve jače,
cijela Bosna sada čuje:
sa mezarja stižu riječi
koje mora da poštuje!
Svi tvoji šehidi šalju ti amanet,
nemoj nama, Bosno, predavati rahmet;
Ako budeš snena kao što si bila,
ako se zauvijek nisi probudila!
10-11. oktobar 1995.
Zaklinje te tvoja mladost
što je za te život dala:
„Mi ginuli nismo za to,
da prkosna Bosna spava!“
Svi tvoji šehidi...
Probuđena, sva u krvi,
punim glasom sada kaži:
Ko ne voli tebe, Bosno,
drugu zemlju neka traži!
Svi
tvoji šehidi...
/ Meho Puzić /
Ni prva jutra neizvjesnog primirja nećemo pamtiti po primirju. Prvi
znaci njegovog zaživljavanja su tu, manji dijelovi jedinica koje su do sinoć
bile po položajima jutros se povlače.
Uspijevamo s nekim malo popričati. Pitanje je isto, Zaimova
pogibija. Većina ne zna mnogo više. Jedino to da je poginuo od granate.
Naišla je grupa od koje smo prvi put čuli i sumnju u način Zaimove pogibije!
Zvuči nevjerovatno, nemoguće, jedino što možemo mi koji smo od svega bili
udaljeni jeste da budemo zbunjeni. Istina, osjetilo se kako ovi više iznose
svoja razmišljanja nego što su čuli neke pouzdanije informacije. Sumnje su i
sami gradili upravo na tome što se pogibija desila posljednji dan pred
primirje.
Sve se nije uklapalo s informacijama koje su govorile da je poginuo
od granate. Nadovezivali su se na priče o sumnjivim pogibijama u Sarajevu,
Zajke i Šehovića i još nekih. Nisam ni od koga nikad čuo ništa konkretno, i to
su sve sumnje. Nakon izvijesno atentata na Sefera Halilovića, uz još neka
nedvojbena, poput ubistva Fadila Đoze ili Džoa Hajdarevića, ljudima je otvaralo
sumnje svugdje.
I dok u Sarajevu nisam bio, niti bio u situaciji da popričam s
nekim ko je bio u blizini nekih od sumnjivo poginulih, o slučaju Đozo sam znao
što sam znao, kod Džoa sam lično vidio pretpostavke da ga se kani likvidirati a
bio sam u prilici i čuti neke direktne sumnje zbog okolnosti njegove pogibije,
sada sam bio riješen pokušati doći do pouzdanijih informacija.
Do tada sam prebirao po razlozima zbog kojih su se unutar nas
organizovala ubistva. Do misli mi dopire i događaj u kasarni u Buturović Polju,
za koji smo Munja i ja sticajem okolnosti i čuli, a koji se od svih razlikuje
po tome što tu mjesta nikakvim sumnjama nije bilo, tek su se stvarni motivi
nagađali. Mi smo tu kasarnu naustili prije nego smo imali priliku doznati više,
ali s utiskom da će to biti razriješeno. Raznih priča je bilo i oko ranjavanja
Zulčića, pogibije ili ubistva Boračića... znam da je Muhović poginuo u borbi sa
neodgovornim borcima iz Zukine jedinice, za koju se veže i ubistvo Hamzića na
Bradini... Vraćam se događajima vezanim za Đoza, pa Džoa, bez moći razumnog
rasuđivanja mučim misli mogućim motivima vezanim za pogibije Zajke i Šehovića, ukoliko
uopšte ima istine u tome što se o tome dalo tu i tamo čuti. Ako u bilo čemu od
ovoga ima istina, ja opet jednostavno nisam nalazio bilo kakav razlog da bi
takvo nešto bilo priređeno Zaimu Imamoviću. Pogotovo sada kad je možda i kraj
rata.
Novca nije imao, nije se bunio, odnosno otvoreno suprotstavljao
nadređenoj Komandi, a ne mislim i da bi njegovo mjesto komandanta divizije trebalo
da je sada toliko zanimljivo. Nije su suprotstavljao višoj Komandi ali ni bio
previše dio nje, samim time nije mogao ni znati nešto što „nije trebao znati“.
Svejedno, sprva nisam želio ništa upisivati u dnevnik jer sam se
podsvjesno nadao da je lažna i vijest o njegovoj pogibiji, pa kontam da mi i
dalje nije žuriti. Konačno, vijest o Zaimovoj pogibiji ne moram ni unositi u dnevnik,
to je nešto što se dakako nikada neće moći zaboraviti.
***
Još jedna tiha, mukla noć se spušta na naš položaj. Vijesti s
radija i slušamo i ne slušamo, kao što u trajnost nastupljenog primirja i
vjerujemo i ne vjerujemo. Pomalo smo umorni i u zapitkivanju svakog ko nailazi,
htio ne htio mozak polako gradi mogućnost da će nešto ostati u domenu sumnji. Ako
je bilo malo onih koji su bili u blizini, uvijek je puno prostora da bude dosta
onih koji će htjeti reći da su bili tu, a među takvima dakako može biti i koji
neće razmišljati kako će iskonstruisati ono što ne znaju ni oni kao i njihovi
sagovornici.
Ja bio nisam, a evo čuh štošta. I to tako, da više ne znam mogu li
i apsolutno biti siguran da je poginuo od granate!?
Kad je naišla grupa naših diverzanata osjećao sam da ću nešto
saznati. Pogotovo jer je među njima bio moj rođak Dževad, pouzdan i zahvalan
sagovornik.
Izdvojio sam ga i direktno upitao vjeruje li on u priče o naručenom
ubistvu Zaima Imamovića.
- Ma daj – lice mu se grčilo, ono je već kazivalo šta će on u
nastavku reći – nije mi jasno ko samo žuri da priča gluposti, izmišlja ono što
niti je vidio ni čuo...
- Znači, ne vjeruješ. Eto, već se priča. Ali i ja ne mogu da vjerujem
da ima iko kome se on zamjerio, kome je smetao.
- Ma nemam, role, šta da vjerujem ili ne vjerujem. Što bi se reklo,
izdahnuo je na mojim rukama...
- Pričaj – rekao sam to tonom koji mu je morao reći da vjerujem, i da
ću povjerovati u svaku njegovu narednu riječ.
- Vidiš – spustio je ton – to je sudbina, ali... ma ne znam je li
mogu to ovako reći, dijelom smo i mi sedep... jebiga... ja znam da ćeš ti
razumjeti, nije tu ni bilo ništa što nismo hiljadu puta radili, i ti taj, kao i
ja ovaj... jednostavno, njemu je tako bilo suđeno, a jasno da nam je svima žao,
i ono znaš da je tako bilo suđeno a kontaš možda i nije moralo...
Znao je da je ove prve rečenice mogao i ne reći, a meni se učinilo
da je kratku pauzu napravio kako bi mi dao do znanja da bi mu teže bilo da je
tako uradio.
- Cijelo prijepodne su nas granatirali. Granatiraju, pa malo popuste,
prebace na drugu liniju – sad je već mogao lakše dalje pričati – Zaim je, znaš
njega, hodao sve vrijeme, tjerao nas da se sklanjamo. Upozoravao, haman molio
da se bezveze ne izlažemo, da ne izazivamo sudbinu. Nekoliko puta je rekao da
se ne zna hoće li biti primirje, ako ne bude trebamo još Bosni, ako bude glupo
je sad izgubiti glavu. Valahi, nekako mi se činilo da sam predosjećao. Ne znam,
ne smijem reći njegovu smrt, a ni svoju, je li, ali da će se nešta dogoditi! I
da sad ne šiljim udugo, znaš i nas. Svaki, ja prvi, uvijek konta: ma neće mene,
neće sad. Ovi neki još zasjeli igrati pokera. Onako, izvukli se na ledinu. I
priđe Zaim. Bukvalno ih je zamolio, ponovo, da ne izazivaju sudbinu, da se
sklone za kosu. Nikad neću zaboraviti, objašnjava da može granata pasti tu na
ledinu, kad su na otvorenom puno je više mogućnosti da ih zakači geler. Samo
što su ovi rekli da će se odmah skloniti, kao čim to dijeljenje završe, granata
zviznu. Sa strane Zaimove, tamo prema drvetu gdje je on bio s ostalim
komandantima. Bio je tu Kazić, stari Zulfo, još neki. Ispred je pasao konj.
Granata je pala između Zaima i konja. Konj je vas izrešetan. Može se vala reći
da je spasio one tamo. Samo je Tursunović malo jače ranjen. A Zaima je dokačio
jedan geler. Mali. Ali, po sred srca. Nije kako treba ni dušom dahnuo. Samo je
uspio reći „Oh, majko moja...“ Pošao je reći, ono „moja“ se nije ni čulo. Ja
sam bio najbliži, prvi sam mu pritrčao. Bio je već gotov. Neću to nikad
zaboraviti. To je nevjerovatno kako je lahko pustio dušu. A meni se činilo
da... ma ne znam sad, sve mi je to nekako... ali, razumjećeš ti mene, držim
beživotno tijelo, vidim, znam da je gotov, gledam mu u oči, lice, to ti ja ne
mogu opisati... osjećam da je još nešto htio reći... da mrtav to govori...
- Da dođemo do Drine, i Foče?
- Eto... Tako nešto.
- Znači, granata, četnička. Glupo je reći da mi je sad nešto kao
milo, recimo da mi je malo lakše.
- Ko god ti bude ikad pričao da je Zaima neko ubio, slobodno mu reci
da laže. Suđeno mu bilo da pogine na kraju. Tobe jarabi, kao da Bog se nije
slagao s ovim primirjem. Zaim je sto puta rekao da nema kraja rata dok ne
izađemo na Drinu, da nam to niko neće pokloniti, da moramo puškom i nogom doći.
Živio je za dan kada će se to desiti. I eto, kao da nije htio živjeti ako toga
neće biti.
- Da. Dobro rečeno. I vidiš, nešto i meni sada oblijeće glavu...
- Šta?
- Sad sam skoro siguran da ovo primirje ostaje. Da je kraj rata.
- Kako?
- Sjećaš se onih nekih priča s početka rata, te ovaj vidio, prorekao
ovo, onaj ono. Sjeti se i priče o samo dva „prava“ šehida. Jedan gine na
početku, drugi na kraju rata. Ko je taj što je poginuo na početku ne znamo.
- Drugi je Zaim.
- Da...
