Zima nikad proć, sabah nikad doć,
samo tekbir čuje se kroz noć:
„Allahu ekber! Allahu ekber!“
Duga zimska noć, majko moram poć,
rodna gruda pradjedova
to me zove u pomoć!
Ako se, majko, ne vratim,
nemoj me zalud čekati...
Pusti jednu suzu tihu
i prouči mi fatihu,
nek me ona isprati!
Samo još jednom da mi je,
ispred džennetske kapije,
da na krilima ezana
stigne mjesec Ramazana,
iz naše čaršije
Nijet veliki, zulum dušmanski,
sabur, nam i inat u nama,
silan bosanski.
Duga hladna noć, valja meni poć,
rodna gruda pradjedova,
evo, zove u pomoć!
Čuvaj mi sestru, pazi je,
jer, majko, jednom da mi je,
vidjeti iz zemlje rosne
kako šćeri moje Bosne
sad rađaju gazije!
Samo još Bosne da mi je,
pa da me sevdah opije,
da me bude pjesme stare,
i mujezin sa munare,
sa bijele džamije.
Samo još Bosne da mi je,
pa da me sunce ogrije,
da me bude pjesme stare,
i mujezin sa munare,
sa Bijele džamije!
/ Benjamin Isović /
Iščekivanja vijesti s ratišta nije bilo. Više smo mislima bili uz
ponoć, kada bi primirje trebalo da zaživi. Barem u toj nekoj svojoj prvoj fazi.
Možda je razlog tome što su četnici promijenili taktiku u odnosu na
posljednjih par dana. Iako smo bili spremni i na njihove juriše nije ih bilo.
Orijentisali su se da zadrže ono što drže, dok su naše položaje zasipali
granatama.
Bilo je i u tome nešto neobično. Mi nismo vjerovali toliko u
primirje da smo mine štedili. Četnici kao da su uvjereni da će ovo primirje
prerasti u trajni mir pa su riješili da ispale sve zalihe.
Sve je nekako mirisalo na to da se do kraja dana neće ništa
značajno desiti. I da će vjera i sumnja u trajni mir biti jedino o čemu ćemo na
kraju dana razmišljati.
Kada je telefon zazvonio nisam bio blizu. Ali sam gledao u Abida
Hajdarevića koji se javio. Potom je pogledom malo prošarao okolo i onome ko je
zvao rekao kako trenutno tu nema onog koga traži. Znao sam odmah da je tražen
Jakup Mekić.
Abid je zatražio poruku koju će Jakupu prenijeti kada se ovaj
vrati. Poruka nije bila duga, u sekundi se značajno izmijenio izgled Abidovog
lica. Nije bilo sumnji da je neko poginuo. Pokušavah se sjetiti ko bi bio
toliko blizak Jakupu Mekiću. Jedino što mi je na um padalo je da je to neko
koga svi dobro poznajemo, a s obzirom i na Abidov izraz lica.
- Poginuo je Zaim Imamović. Na Čelini. – Abid ovo reče tiho, znajući
da će uslijediti duga šutnja svih nas.
Šutnju je prekinuo Fudo Bećirbašić. Pitanjem ko je javio tu vijest.
Nakon što je Abid rekao da je to bio Baja Bajraktarević, Fudo je
klimuno glavom kao da je baš takav odgovor i očekivao, potom je dao i svoj
komentar:
- A ko bi drugi. Nažalost, s tim se Baja ne bi zajebavo. Samo ne znam
kud je poletio. Bogami, ne bi tako da smo uzeli Kragujevac. Kalinovik...
Fudo je još nešto rekao, za sebe. Onako kako ćemo i svi ostali
uraditi.
Kad bi pogledom otišli do nekog drugog vidjeli bi ono što osjećamo
na sebi. Svi jednako žalimo Zaima, kao da nam je najrođeniji. Suza nema, znamo
da bi nas Zaim prekorio zbog njih. Nikome nikada nije to rekao, ali nam je
ponašanjem davao do znanja. Kroz glavu mi zuji rečenica da se za herojima ne
plače, ne znam je li to Zaim rekao, je li iko. Ne smijem ni ja, ne znam ima li
to smisla.
Neko je pitao Abida je li rečeno kako je poginuo. Abid govori da
nije. Da nije ni pitao.
Glibo Fehim ističe kako to i nije bitno.
Razmišljam o tome. Prisjećam se jednog, rijetkog intervjua sa
Zaimom, objavljenog u „Ljiljanu“. Iako
sam prestao puno vjerovao novinarima, znam da hoće dodati, zbog
tiraža... taj intervju sam pročitao nekoliko puta. Kao rijetko kada imao sam
oba razloga, da sumnjam ali i da zapamtim.
Prisjećam se i kako sam ja jednom bio u uredništvu „Ljiljana“,
prijatelji su sugerisali jednom novinaru da ja budem u nekom od brojeva. Zbog
prijatelja nisam htio odbiti. Ali, zbog sebe nisam htio ni pričati onako kako
novinar želi čuti. Novinar je bio Kovač, 'naš' Gačanin, moram priznati da je
bio korektan. I kada je rekao da nije siguran da će intervju biti objavljen,
takav kakvim ga je interfonom snimio. Ja sam bio jasan, odmahnuvši rukom dao sam
do znanja da me nije mnogo briga hoće li biti objavljen, odnosno da je meni
važnije bilo reći sve šta mislim.
Tek nakon izlaska iz redakcije malo sam se svađao sam sa sobom.
Nisam se nametao ali mi je laskala pomisao da ću „izaći u novinama“ i to u ratnoj
uniformi, maštao sam o zadovoljstvu i radosti meni dragih osoba, ponajprije
onih koji su vani (a tamo dakako imaju i više vremena i prilika da čitaju) i
možda sam zbog njih trebao biti suzdržaniji po nekim pitanjima. Ali bi to
značilo da idem protiv sebe, protiv svojih razmišljanja, sumnji. Što izgleda
nisam mogao.
Imao sam svoje razloge, jedan od njih je što je ranija posjeta te
redakcije našoj brigadi već pokazala dva lica. Sam tekst je bio afirmativan,
dao je prilično istinitu sliku o nama, uvažili su to što smo sebi dali titulu
„ljuta“ prije nego smo dobili počasnu viteška, ističući da nam je ta titula i
sada draža. Ipak, novinar je pretjerao u želji da pomene što više naših boraca
pa je u ime nekih sam govorio, barem su to potvrdila dvojica čije su tobožnje
riječi izašle u tom članku...
Mislim da je situacija sa Zaimom, intervjuem s njim bila drukčija.
Ne vjerujem ni da bi se neki novinar usudio nešto bitno mijenjati, iz
poštovanja samog Imamovića, kao i njegovog pristanka da govori.
Jedna rečenica iz tog razgovora mi se sada još dublje ukopava u
pamćenje, otkrio je Zaim da ga je samo granate strah, ne i metka. Metak je
mali, prostor je veliki, baš tako je to u tom intervjuu Zaim pojasnio.
Razmišljam o toj rečenici, pokušavam pogoditi je li poginuo od onoga čega se nije plašio. Odmahujem glavom, Glibo je u pravu - to uopšte nije važno.
***
Kako je vrijeme prolazilo to je vijest o Zaimovoj pogibiji potpuno
potiskivala sve ostalo. Nikome više nije bilo važno hoće li položaji ostati
kako su trenutno ili će do kraja dana neko da preotme još čuku-dvije. Čak, više
nije predmet razgovora bilo ni iščekivanje primirja. Tek bi optimisti u pogledu
toga, povremeno uzdahnuli kako je rat danas pokazao najokrutnije svoje lice,
uzevši na samome kraju ponajboljeg među nama. Neki su to rekli i drugim
riječima, kako je Zaim poginuo u „sudijskoj nadoknadi“.
Ne znam u kojoj mjeri mi je smetalo to neko neobzirno, šaljivo
komentarisanje Zaimove pogibije, ali se i sam uvijek vraćah istini da je rat
neko posebno, vrijeme drukčije od svakog drugog vremena. Tada su dopušteni i
ovakvi, bezobzirni i neumjesni komentari.
U noć se ušlo tako da nikome od nas nije bilo ni do čega.
Zamišljali smo drukčije ovu noć, slušanje radija uz lagano pokerisanje. Radio
je radio, ali su karte mirovale.
U jednom trenutku je puštena pjesma koju je pjevao Safet Isović, a
čiji tekst je napisao njegov sin Benjamin, i koju smo toliko puta slušali,
uvijek s tim nekim teškoopisivim osjećajem uživljavanja, kombinacije samoponosa
i tuge. Iako smo se tokom dana ponašali uobičajeno noćas je sve drukčije, radio je bio stišan ali je svaka riječ jasno
dopirala do svakoga od nas. Ništa ne može biti tiše od žala i nevjerice.
Nismo mnogo ni pričali, još manje komentarisali. Primirje zaživjelo
ili ne zaživjelo, mi nismo oni koji imaju uticaja. Objašnjavati jedan drugome
koliko mu je žao Zaima bilo je bespotrebno. Pričati o nečemu drugom bilo je
nemoguće.
Kad nemaš s kim pričati a san na oči neće onda ti je razmišljati.
Da bi pobjegao od teških misli prisjećaš se nekih drugih, jednako teških.
Vagaš nešto što se vagati ne da. Dan stradanja sela, rastanak s
najmilijima je ono posebno, ničim nemjerljivo, ni s čim uporedivo. Svaki
rastanak s nekim živim je bio zaseban trenutak, trenutno težak ali predodređen
da vremenom preraste u lijepo sjećanje.
S pogibijama je situacija dakako specifična, tu i vrijeme pogibija
igra određenu ulogu. Početkom rata svaka se teško prihvatala, vremenom je
imunitet rastao, tek bi te poljuljale pogibije onih najdražih. Remzija Čorbo,
Ismet Pačariz, Šeks, Tito, Dževad Tabučić. I te pogibije se brzo potisnu. Otprilike
ih se nanovo prisjetiš kad pogine neko sljedeći jako drag. Tad razmišljajući
shvatiš da ima još dragih koje si nedopustivo previše potisnuo. Azem, Fijo,
Adem i Sifet, Mujo Andelija, Admin Hajdarević, Džo, Šefa...
Jedno im je zajedničko. Uvijek je tu primisao ko je sljedeći.
Možda se po tome Zaimova pogibija razlikuje. Vjerovali ili ne u
primirje prisutna je misao da je on možda posljednji.
