Banjaluko, vatrom izgorjela,
u tebi me cura zanijela.
Zanijela garavim očima,
bijelim licem i mednim ustima.
Garavušo, kad bi moja bila,
moja bi se želja ispunila.
Mila majko, dovešću je sebi,
biće mila i meni i tebi.
S radija stižu vijesti o potpisivanju novog mirovnog sporazuma.
Zapravo se radi, onako kako sam ja to shvatio, o nekakvom predprimirju.
Koliko smo razumjeli više se radi o željama stranaca negoli o volji
naših i srpskih političara. I hrvatskih. Države Hrvatske. Uključena je i ona.
Upravo njeno uključenje daje jednu od prvih nada da bi moglo biti nešto od
ovoga, Hrvatska je svoju teritoriju zaokružila i sada je bezbeli spremna na
prijekid rata.
Još jedna nada tinja uz tu, ako je bio neki dogovor sa Svijetom
onda je on možebiti i podrazumijevao da se time zadovolje, odnosno ne diraju u
Bosnu. U tom slučaju još ostaje da se podijelimo mi i Srbi. Prisustvo Hrvatske
razumijem, dio su onog Vašingtonskog sporazuma, odnosno bit će u našoj polovini
Bosne. A to je ono što mi se ne sviđa, nismo se mi borili za polovinu Bosne.
Želim li primirje, odnosno mir, kraj rata? Naravno da želim, a
nisam od onih koji se pitaju, odlučuju kakav će biti. Vjerujem li u ovo primirje?
Imao sam o sebi uvijek visoko mišljenje, po pitanju konkretnosti. Ovo su dani kada sumnjam u sebe. I želim, i ne želim mir, i vjerujem i ne vjerujem...
Koliko ih je do sada potpisano, malo ko vjeruje da će i ovo
zaživjeti. Nekako više naginjemo da je četničko pristajanje iznuđeno
posljednjim dešavanjima u Bosanskoj i Hrvatskoj Krajini, da im ovo više dolazi
kao predah. Prognoze o tome dokle bi taj predah trebao trajati idu od nekoliko
hefti pa skroz do narednog proljeća.
Više se i ne sjećam ličnih osjećaja u tim prethodnim situacijama.
Ako bih trebao zaokružiti jednom rečenicom to bi bilo da sam uvijek želio,
navijao da je istina, ali negdje dublje osjećao da nije. Mada moram priznati
kako je sve to bilo jako kolebljivo.
Tako i sada, ima i onih koji optimistično govore da je ovo baš taj,
sporazum koji će postati trajan. Oni se povode upravo time da u posljednje
vrijeme četnici trpe velike gubitke, odnosno činjenicu da mi preuzimamo
dominaciju. I ja sam to uzimao kao plus šansama da sporazum stvarno zaživi, pa
ipak sad ja imao i svoj razlog da u to ne vjerujem.
Nikako mi se nije uklapalo što sporazum nije predvidio automatski
prijekid vatre, već odabrao drugi datum. Kao da je dato neko vrijeme da sve
strane pokušaju još nešto osvojiti...
***
Uglavnom, o primirju se priča, a na mnogim frontovima je življe
nego ikada. Čuli jesmo i za nekakve procente, ali i to je ono što nam je mnogo
sumnjivo. Ako su već teritorije razdijeljene, čemu onda borbe koje traju. To se
pitamo među sobom, a slušamo što nam Komanda naređuje.
Neko je stigao biti umjereno šaljiv, nema kraja ratu dok neko nekog
ne zbaci s Treskavice. Ne možemo i mi i četnici ostati ovdje.
Trenutno je težište na borbama na, i oko Lupoča. Lupoč, Čelina,
Čardak, Kragujevac su kote koje treba uzeti kako bi priča o Treskavici bila
završena. Zapravo, njihovim bismo zauzimanjem imali i Trnovo u rukama.
Razumljivi su četnički napori da nas u tome spriječe.
Nema niko da samo vjeruje u primirje, kod svakog je prisutna manja
ili viša doza sumnje. Time se jedino može objasniti ovo što se dešava. Čini mi
se da su sve ofanzive dosad, bilo četničke bilo naše, bile dugo pripremane,
planirane, izvođene tako da za najviše par dana dadnu jasnu sliku o ishodu. Ovo
mi više djeluje na sporadične, spontane pokušaje da se u zadnji momenat napravi
bolja pozicija za nastavak rata, koji će uslijediti. Ili, opet što neko reče „ko
će se sad navikavati na mir!?“
Puno toga nam nije jasno. Prisjećam se kako sam reagovao na
informacije kako kreće fudbalska liga. Meni je to bio siguran vijesnik
završetka rata. Radovao sam se tome.
Prisjećam se i da sam ugrabio pogledati tri utakmice iz tog, prvog
prvenstva, igrane u Jablanici. Društvo mi je pravio Izo, koji i nije toliko
zaljubljen u fudbal i kojemu je sve to skupa izgledalo pola nestvarno, pola
glupo. A koji se slatko smijao tom mome poređenju, fudbal kao vijesnik kraja
rata.
Vijesti koje su stizale iz Krajine upućivale su me u suprotnom
smjeru. Sada sam ja onaj koji se smije, istina gorko.
Nisam želio kraj rata. Ne, dok ne oslobodimo Banjaluku. Kasnije, i
Foču. Toliko sam puta kazao da za mene kraja rata nema sve dok je moja Foča u
četničkim rukama. I još je gradova koje bismo morali osloboditi. Pa tek onda
pregovarati. Ako bi se eventualno nešto i davalo četnicima to bi mogli biti
samo ti neki rubni gradići prema Srbiji. Nikako, ono što je uvijek bilo
bosansko.
Ovo me navodi na razmišljanja ispravnosti postupaka naših
političara. Zašto se je sada uopšte išlo na pregovore. Ako se je i moralo
tebalo je biti mudriji.
Četnici su odbili tolike mirovne prijedloge. Samo treba postaviti
pitanje zbog čega. Izvijesno je da su se osjećali superiorniji, i nije im bilo
stalo do mira. Sada su uloge promijenjene, zbog čega se mi ne ponašamo kao oni
toliko puta. Mogli su naši govoriti da jesu za prijekid rata, ali da o tome
treba da odluči parlament. A parlament ne bi trebao žuriti s prihvatanjem.
Moglo se, opet kažem kao četnici toliko puta, naći neko u
parlamentu ko će zanovijetati, tražiti dodatne garancije. Biti za mir, ali ga
razvlačiti dok smo mi u naletu. Nekoliko oslobođenih gradova u Krajini nije
previše izmijenilo situaciju u globalu.
Još uvijek četnici kontrolišu veći dio, još su u poziciji da
postavljaju kojekakve uslove. Treba ih svesti na tridesetak posto teritorije,
koliko ih je i brojčano, tek onda ozbiljno pregovarati. A i tada najprije dobro
razmotriti je li okupirana teritorija može biti još smanjena.
Iako me mnogi oko mene osuđivaše zbog često ponovljenih riječi da
ne vjerujem u kraj rata iz razloga što ga trenutno i ne želim, činjenica je da
nisam jedini koji je baš tako razmišljao...
Naša manjina je bila posebno ponosna kada na radiju čusmo slična
razmišljanja nekih upućenijih, između ostalih i bivšeg komandanta naše Armije
Sefera Halilovića. Oni ističu kako je opšta praksa da se pregovara kada si
slabiji, dok se odugovlači, izbjegava pregovaranje kada bolje stojiš.
Ipak, najviše su u pravu oni koji govore da mi samo bespotrebno
razbijamo glavu, da se nikada mi borci nismo ništa ni pitali, vjerovatno ni
toliko naš vojni i politički vrh. Bit će kako Velike sile odluče, odnosno kako
je Bog namjerio.
Naše je čekati. A i kada čekaš ne treba to činiti skrštenih ruku.
Da je doista tako potvrđuju informacije koje dolaze s pješadijskih
položaja. Stalno na jednom pravcu napadamo, na drugom se branimo od četnika. I
to je ono što nije kao ranije.
Čak su i rezultati borbi varijabilni. Zapravo, nekako uvijek sada
pobjeđuje onaj koji napada. Smjenjujemo se na čukama. Jedan dan uzmemo dvije,
izgubimo jednu. Sutradan osvojimo jednu, izgubimo dvije.
Sinoć smo se radovali viješću da su naši osvojili Kragujevac. Tokom
noći je upućena jedinica koja je jutros trebala uzeti Čelinu. Uvezivanjem te
dvije kote s Čardakom koji konačno čvrsto držimo bili bismo sasvim blizu cilja.
Ostao bi samo Lupoč, iako najdominantniji ne bi u takvom položaju mogao biti
dobro branjen. Nakon uzimanja Čeline i Lupoča možda bi nam i dobrodošao predah.
U međuvremenu bi četnici možda sami napustili Trnovo.
Možda i previše ima, tih - možda...
Nije sve išlo kako smo planirali, željeli. Naši su vrlo brzo i
efikasno uzeli Čelinu. Međutim, u isto vrijeme je četnička elitna jedinica
očajnički pokušavala da povrati Kragujevac. Na kraju su i uspjeli.
Ništa nismo promijenili. Držimo dvije bitnije kote, četnici dvije.
Što je Lupoč još u četničkim rukama to je ta četnička prednost, ipak koliko sam
razumio Kragujevac je lakši za osvojiti nego Čardak pa se može reći da smo u
suštini trenutno u egalu.
Imamo još par dana do početka primirja. Hoću da vjerujem da će biti
dovoljni da povratimo Kragujevac a sačuvamo Čardak.
Lupoč (dio), zimi
