Seja kose raspletala, brata žaleći
što na mutnoj Drini pade, Bosnu braneći.
Drino
vodo, valovita, bučna, ponosna,
Bosno moja, bregovita, zemljo junačka!
Vodio je div junake ljute Krajine,
prolazio mutne vode, lovne planine.
3-4. oktobar 1995.
A na Drini kad je teška borba vođena,
tu je seja izgubila brata rođena.
Drino vodo, valovita...
Spleti guste pletenice, sejo ponosna,
koga rodi kršna Bosna taj umrijet zna.
A sa gora slobodnijeh or'o širi let,
Bosno moja, zemljo mila, za te vrijedi
mrijet!
Drino vodo, valovita...
/Rade Jovanović/
Čudno se osjećam. Glavom mi zuji kako je ovo sasvim normalno, i da
je samo stvar u tome da ja nisam navikao na tako.
Sinoć smo došli s odmora, a rano jutros je krenula naša ofanziva.
Cilj je Lupoč, i još neke kote okolo. Čuo sam od nekih da je sada, odjednom
Lupoč ključ, bez njegovog uzimanja ni ostalo nema smisla. Dakle, prvi cilj je
osloboditi Lupoč, pa tek onda i još te ostale kote u blizini.
Nije izostajanje tih sporednih napada ono što je meni neobično, što
mi nedostaje. Upravo je tok glavnog napada ono na šta nisam navikao.
Istina je da su četnici predosjećali našu ofanzivu, da su
operativno jednako razmišljali, da su se na Lupoču dobro utvrdili. Svejedno, mi
smo tu uputili elitne vodove nekih sarajevskih brigada.
Uz našu artiljerijsku podršku očekivao sam da akcija završi kao
svaki put do sada. Da iznenadimo četnike i za nekih sat-dva ih zbacimo s
Lupoča, ili pak da u tom vremenu procijenimo da faktor iznenađenja nije prošao,
da su prejako utvrđeni te da se povučemo. U tom bi slučaju novi napad išao
sutra ujutro, ili za nekoliko dana.
Suprotno od naviknutog ovaj put nismo probili, ali ni odustali.
Samo nekoliko minuta nakon povlačenja javljeno je da pokušavamo ponovo.
Pola sata kasnije dobijamo informacije da krećemo i u treći napad. Prestao
sam brojati koji put po redu jurišamo. Bio sam sumnjičavo sretan da za sve
vrijeme nisam čuo da imamo ijednog poginulog. Pominjano je nekoliko ranjenih.
Neka jeza me povremeno posjećivala. Očekivao sam taj glavni,
najjači udar, i bio spreman da dođu vijesti o više poginulih.
Znam da to nije korektno ali mi se podsvijest iskrivljivala u
smislu da mi je bilo drago da naša brigada nije u ovome napadu. Bit će mi lakše
kada dođu vijesti o poginulima.
***
Ni noć nije pokolebala naše jurišnike. Iskoristili su je da se
sasvim približe do četničkih rovova. Zora je svitala uz još jedan naš napad. I
konačno je došla dugo čekana vijest, Lupoč je u našim rukama.
Bio je to signal i za nas artiljerce, odnosno ostale jedinice.
Međutim, desilo se još nešto. Nisu četnici tek tako nespremno
dočekali pad Lupoča. I oni su noć koristili. Uputili su neku svoju diverzantsku
jedinicu prema našim položajima na Kragujevcu. Razumijem momke koji su tamo
čuvali liniju. Ko bi očekivao da u jeku naše ofanzive četnici mogu tako da se
odvaže. Iznenađeni njihovim napadom naši su se povukli.
Gubljenje Kragujevca je sasvim poremetilo radost zbog uzimanja
Lupoča. Tek se može reći da gotovo ništa nismo uradili. Jeste Lupoč
dominantniji, ali to do izražaja dolazi tek u kompletu s Kragujevcom. Možda sam
ranije drugačije čuo, pogrešno razumio da je Lupoč dovoljan.
Razmišljam o današnjem danu. Šta možemo očekivati? Da mi krenemo u
povrat Kragujevca, četnici u povrat Lupoča?
Mogu razmišljati, nikako nešto predvidjeti.
Malo sam popustio misli, prolazeći pored Ahma Pača čuh da izgovara
jedno meni dobro poznato ime.
- Šta pominješ Dževada Tabučića? – pitah vidno zabrinut.
- Tako je ime tom jedinom što je poginuo na Lupoču.
- Dževad Tabučić? Jesi li dobro čuo? Je li iz Mareva? – pitanja
postavljam rastrzan.
- Baš o tome pričamo. I ne znamo da Tabučića ima gdje drugo do u
Kozjoj Luci. Baš je to peh, sarajevska brigada a jedini poginuli naš. Možda je
živio u Sarajevu...
- Nije. Znam ga odlično. Sjedili smo četiri godine skupa u školskoj
klupi. Bio je sprva na Grepku. Onda mu je porodica otišla za Hrasnicu, tamo se
valjda priključio Bošnjačkoj. E kad su formirane ove lahke brigade njega je eto
odvelo u jednu od njih. Divan, neustrašiv momak. Jedan od onih za koje nije
moglo biti dileme kakav će borac biti. Nedavno sam sreo Ragiba Muslima i baš
smo i o Dževadu pričali. Tada sam Ragibu kazao kako se malo čudim da nije već
poginuo...
***
Uzdahnuo sam duboko i osamio se. Nije bilo smisla da se grizem za
jezik.
Želio sam se prisjetiti nekih doživljaja. Ni to nije baš išlo kao
više puta ranije, ili se meni tako barem činilo. Ranije sam puštao da sjećanja
sama dolaze, sada sam pokušavao da biram. Pred očima mi je u uniformi, na
Grepku kada se nas desetak tu zadržalo noseći puške s Igmana, ili kad su nas
oni pristigli i pomogli u nošenju ranjenog Kijevljanina... a ja hoću one slike
ranije, kada smo se upoznali i skupa sjeli u klupu.
Pomisao na pismeni iz matematike za koji se nisam bio dobro
spremio, tri lagana zadatka sam uradio, preostala dva prepisivao od Dževada, na
kraju jednog sam upisao tačan razultat dok je Dževad malo pogriješio, natjerala
mi je suze na oči. Profesor Mašić nije mogao ne primjetiti sličnost između naša
dva pismena, ali je grdno pogriješio pri ocjenjivanju. Ja sam dobio peticu, dok
je na Dževadovom pismenom stajalo „prepisano“. Jesam, bio sam zagolican zbog
takve nepravde, razmišljao sam o priznanju.
Vidio sam tada u Dževadovom pogledu nešto što samo rijetki imaju.
Tim pogledom mi je jasno upućivao da je besmisleno to o čemu razmišljam,
krivica nije moja već profesorova. Nije u tom pogledu bilo mnogo ljutnje ni na
profesora, bilo je tu samo inata da kasnijim radom razuvjeri Mašića, da ga
natjera da sam shvati pogrešku. U tome je uspio.
Brišem suzu koja je pošla, da bih čuo kako mi Dževad govori da se
ni sada ne ljuti na mene. I kako me podsjeća da sam i sam jedne prilike bio
žrtva pogrešne procjene profesora. Šefik Prgo, profesor fizike, pokušao je
podesiti sebi bolji raspored časova prebacivši dva s nama - s petka na srijedu.
Bio je jako ljut saznavši kako se pet nas pobunilo zbog nama preteškog
rasporeda i da smo preko razrednog starješine Mlađenovića kod direktora
izdjejstvovali da se raspored vrati na staro. Prgo je pogodio četiri
buntovnika, samo je u meni pogriješio.
Ni ja tada nisam izdao Jesenka Jekca Ajanovića već sam stojički
podnio da dobijem ciljanu jedinicu. Nuđeno nam je da je upiše onako ili da pak
odgovaramo. Nismo imali izbora, uvijek je bilo dovoljno teških zadataka koje
niko od nas pet nije znao.
Sjetih se i ekskurzije. Prvo mi dođe noćno kupanje koje smo izveli
Dževad, Vahid Klinac i ja, te još tri djevojke iz razreda. Noćno, i nudističko.
Koje pamtim po ljubomori nekih kojima se nije dopala naša odvažnost da se oglušimo
o zabranu noćnog kupanja, i koji su nam namjerno iskvasili odjeću. Doduše, samo
nama trojici. Djevojke su pošteđene. Pamtim zbog face koju je razredni
starješina pokazao vidjevši kako se mokri vraćamo u hotel. Bilo mu je malo
nejasno da smo toliko mokri, a nije baš ni progutao laž da sam se ja okliznuo s
mola te da su me Dževad i Vahid spašavali.
Pamtim s ekskurzije i partiju šaha koju Dževad i ja igrasmo nakon
što smo popili malo više crnog vina. Mozak nam je još uvijek savršeno
funkcionirao ali je motorika bila totalno izdala. Kod par poteza sam se mučio
da potrefim pješaka kojeg kanih pomaći, nekad bi mi i dosadi mašiti pa bih
vukao onog kojeg sam uspijevao dohvatiti. Uvijek sam govorio da mi je žao što
poteze te partije nismo i zapisali.
Sjećam se i...
Ustajem i ponovo prilazim Hamu. Pitam ga je li siguran da je ime i
prezime poginulom Dževad Tabučić.
Otužno me pogledao ali i iskreno potvrdio.
Mrzim rat. Mrzim ga jer uzima one najbolje.
Dževad Tabučić
