Alija se do jezera krade
da ustr'jeli utvu zlatnih krila.
Iz jezera nešto progovara:
„Nisam vila, da mi str'jelaš krila;
Već djevojka od zla pobjegnula:
Mlad me prosi, za stara me daju!“
Nismo
se zadržavali. Željeli smo što dalje od Čagošte. Sad je šuma bila nešto gušća,
pa smo brzo napredovali. Zaustavljamo se tek na njenom kraju.
Kratko
da predahnemo, više da malo uživamo u raspoloženju koje nikad nije bilo bolje.
Stigli smo se i našaliti. Tako smo svi, u očima nekog drugog, prilikom
pretrčavanja podsjećali na kornjaču, divlju svinju, psa jazavičara, Mehovu
kobilu...
Livadu
ispred i nismo smatrali opasnom. Iako je bila duga dvjestotinjak metara, iako
se s nje vidjelo još jedno srpsko selo, sve je bilo dovoljno daleko. Zapravo,
pred nama bi trebala biti još samo jedna moguća opasnost.
O
tome je i Džemo govorio, na sljedećem zaustavljanju:
-
Uskoro ćemo na put koji dolazi sa Štavnja. Ići
ćemo njime, kako bi se brže kretali, i kako bi zavida stigli na Trebovu. Ako
nas mrak ufati, mogli bi zalutati. A ne znamo ni ima li iko na Trebovoj. Zato
bi morali stići prije mraka. Ako bude koga, dobro je. Ne bude li, idemo dalje.
Prema Neretvi, a onda prema Konjicu.
Nisam
puno vjerovao u priču zvanu - Konjic. Razmišljali smo o tome i ranije, sami nas
trojica, ali i dok smo još svi bili u selu. Uvijek mi se to činilo puno daleko.
Svakako bih radije volio nekog naći na toj Trebovoj.
Prvo
moramo savladati i Štavanjsku cestu. Malo me iznenedila. Čuo sam da je služila
samo za izvlačenje šume i građe, pa nisam očekivao da je ovako široka. Samim
tim i nimalo bezopasna!
Još
nas je brinulo i što na njoj nigdje nismo mogli vidjeti nikakve tragove. Čak ni
tamo gdje bi ih moralo biti. Ne bi trebali biti prvi koji ovamo idemo. Da li su
ostali znali za neki drugi put, manje opasan, ili su im planovi skroz
drukčiji...
Mi
idemo dosta hrabro, prilično sigurno. Bez komentara.
Do
raskršća. Blizu je i akšam, pa vremena puno i nemamo. Džemo i Nail pokušavaju
što brže se orijentisati. Nijedan nisu sasvim sigurni. Ne pomažu ni tragovi
konjske i ovčje balege, kopita i papaka. A vrijeme prolazi... a moraju se
odlučiti!
Nakon
desetak minuta Džemo priznaje:
-
Bogami, Jazo je bio u pravu. Ovaj vodi u Vrbnicu.
Moramo se vratiti!
Nije
bilo vremena. Nešto smo čuli! Kako smo se, po dogovoru, uvijek držali same
ivice puta, uspjeli smo za tren se skloniti. Iz šume smo osmatrali, strahovali
i nadali se. Mrak je već bio osjetan, a i mi dovoljno uvučeni u šumu, samo smo
mogli razaznati kako se radi o jednom čovjeku, na konju i s puškom, ali ga
nismo mogli poznati, niti on nas primijetiti. Samo smo ga pogledima ispratili.
S Trebove je išao put Vrbnice.
Sačekali
smo povratak tišine. Zaključak je da se, najvjerovatnije, radi o četniku. Pošto
mirno ide, sve nam ukazuje kako na Trebovoj nema naših.
Naš
se plan mora promijeniti. Svjesni da noćas nikud ne možemo, otpa i želja da na
Trebovoj konačimo. Moramo izabrati drugo mjesto. Ovo nam se činilo dosta
opasnim.
***
Povukli
smo se dublje u šumu. Mufo se priključuje onoj trojici kako bi što pametnije
prosudili. Potrajalo je bar dvadesetak minuta. Čuli smo tihi šapat ali ništa
nismo mogli razumjeti, niti smo mi ostali primijetili kakve nove pokrete putem
s kojeg smo maločas sišli. Tek, kad se tridesetak sekundi ništa nije čulo,
znali smo da su nešto smislili.
Nail
nam je prišao i objasnio:
-
Šta nam god Dragi Bog dadne... Malo ćemo naniže,
do puta za Basariće. Prvi Memo, s pištoljem, a Jako, s puškom, zadnji. Skrećemo
prema Basarićima. Tamo bi, valjda, morao neko biti. Ne znamo, vidjećemo. Valjda
ćemo nešto čuti. Ne bude li, pritajićemo se. Negdje ćemo prenoćiti, umorni smo.
U zoru, nastavljamo. Negdje ćemo se probiti, Konjic – Konjic!
Dosad
su nas dobro vodili. Kako bi bilo da sad nešto komentarišemo...
Srećom,
put o kojem je Nail govorio nije bio daleko. A, od Mufa sam saznao da ni
Basarići ne bi trebali biti negdje na kraj svijeta. Nada da će se naš put
završiti na Trebovoj, već me napustila. Ne želeći novo razočarenje pokušavao
sam da ništa i ne razmišljam. Jednostavno, odlučio sam samo biti dio kolone!
Nisam
se ni čudio ni divio krajoliku kojim smo prolazili. Sami prijelaz iz šume u
nešto što je ličilo na livadu za mene je samo predstavljalo potvrdu da su
Basarići sve bliže.
Ni
to što mi se geografija okrenula, što mi se pričinjavalo da idemo suprotno od u
sebi ranije stvorene vizije, nije me moglo natjerati da počnem razmišljati.
Samo sam gledao pred noge, i u pete Kemure, koji je i dalje išao ispred.
Ko
zna kada bih primijetio sitni korov iznad, i da li bih se ikad upitao čemu može
poslužiti plot ispod, da iz korova nije zagrmilo:
-
Stoj! Bacaj puške!
