Šta se čuje iza grada, đido,jado;
Šta se čuje iza grada, more đidijo!
Il' je svadba, il' je kavga, đido, jado;
Il' je svadba, il' je kavga, more đidijo!
3/4. juli 1992.
Nit' je svadba, nit' je kavga, đido, jado;
Nit' je svadba, nit' je kavga, more đidijo!
Već djevojka kara momka, đido, jado;
Već djevojka kara momka, more đidijo!
Zahirova kuća je bila tik uz šumu. Dovoljno nam je bilo dvadesetak koraka, da je se dohvatimo, pri čemu smo se na svaki treći okretali. Iako su stari ljudi govorili da ne valja, mi smo morali.
Nismo mogli odoljeti da još koji put pogledom obgrlimo mjesto našeg djetinjstva i svih naših radosti. Mrak je činio da nam se Trošanj čini onakav kakav je i bio, svih noći prije. Tih i miran.
Ipak, umjesto bećarca, čuvenog na daleko, ovaj put nas ispraća odvratni miris paljevina. Jedino što nam pruža jasnu sliku stvarnosti i govori da moramo dalje.
Prvi koraci u šumi trebali su značiti i naš prvi veliki iskorak na stazi slobode. Koračamo brže, ali opreznost ne gubimo. Idemo glavnim planinskim putem, zasjeda je još moguća. Nemamo izbora. Samo hrabro, samo naprijed. Idemo u borbu s mrakom, lošim putem i vremenom.
Na mrak ne možemo mnogo uticati. Posebno Enver, kao prvi. Na mjestima zastaje, nogom ispituje da li put gdje krivuda, da li su neka žila ili kamen ispred. Ja gledam u njegove, Mufo u moje noge. Da ne napravimo kakvu glupost, a da što manje vremena trošimo...
Pitanje je bilo samo trenutka kada će neko od nas odroniti i prvi kamenčić. Koliko god da je bio sitan proizveo je toliku buku da su nam se srca tako skupila, i postala zajedno manja od onog odronjenog kamenčića.
Olakšanje, golemo kao Kurcov krš, stijena ispod koje upravo prolazismo, javi se u našim dušama, pošto shvatismo kako ona buka nije doprla do zlih ušiju.
Izmicali su nam se kamenčići, uvijek bi zastrijepili. S novim olakšanjem nastavili. Tek, poneko Memovo upozorenje da probamo biti pažljiviji, ali svejedno, moramo dalje.
- Memo! – učinilo mi se da Mufo sad, prvi put, Envera zovnu nadimkom – stani malo!
- Šta je bilo?
- Ništa. Nego, brate, znaš i sam, ovo su „Počivala“. Nikad niko ovuda nije izašao, ni sišao, a da nije ovdje počinuo. Nećemo ni mi! Znaš: „Bolje je da selo strada, nego adet!“. Selo su nam uništili, adete nedamo! Počinimo. Minut - minut!
- Ovim putem idemo do Voznika – Memo prista na kraći odmor, ali ga iskoristi i da još jednom ponovi plan – dalje nećemo, na smijemo. Moramo naviše, uz Voznik, nema nam druge. Ali, molim vas, tad posebno pažljivo, otvorite šestere oči. Ako ih ima, tu su negdje. Nemojte da zbog jednog kamena svi stradamo!
Ja sam ćutao. Mufo nije. Smetalo mu je stalno Memovo upozoravanje da budemo tihi, da pazimo, činilo mu se kako nam to ponavlja kao da smo djeca... u jednom je momentu skoro vrisnuo:
- Ja tiše i pažljivije ne mogu! Neka me ubiju!
Memo je oćutao. Ustao je i krenuo dalje. Znao sam da dosta dugo ni riječ nećemo progovoriti.
Do Voznika inekako. Ono što se sad vidjelo, s obzirom na vrlo uočljivo bijelo kamenje, od koga se Voznik, ko zna otkad, i sastojao, natjera me da po prvi put posumnjam da ćemo uspjeti. Prošao sam nekoliko puta ovuda, uvijek danju, i uvijek sam se divio Vozniku. Nikad mi se nije činio ovako strašnim! Pod nogama osjećam i sijeno, koje se zbog mraka nije vidjelo, ali koje me i toliko ohrabri. Kako god bilo strašno istina je da su ovuda, niz Voznik, ljudi svlačili sijeno, u balama, na zadnjoj bi neko uvijek i sjedio, i uvijek su uspijevali!
Znači, možemo i mi. Sem toga odluka je donešena ranije.
Nema odustajanja. Iako sad odranjamo i veće kamenje, a i češće. Čak i neko koje je prijetilo da pogodi onog iza. Meni je jedan, veličine šake, proletio tik kraj glave. Tad sam se naježio, ako bi se neko otisnuo - ko zna gdje bi se stigao zaustaviti! Tako, da ono manje što bi nas pogodilo u nogu, ili okrznulo, sem svoje buke nije predstavljalo nama bitnu opasnost. Sve vrijeme smo išli četveronoške, puzali uz brdo...
Na sreću, ovaj potpuno kameniti dio Voznika nije bio previše dugačak. Kamenje se više nije onako bijeljelo, bilo ga je manje, ali je sad bila teža borba s mrakom, a činilo se kako je postalo još strmije.
Čak, više nismo bili ni sigurni u pravac kojim idemo. Tako je Memo, na naše iznenađenje, ali i odobravanje, odlučio skrenuti i popeti se na jedan, jedva uočljivi piklić, koji ćemo odmah ocijeniti kao čudo prirode, stvoreno upravo zbog nas!
To stjenovito ispupčenje nije bilo površine veće od nekoliko kvadrata. A u podnožju, tri drveta. Za svakog po jedno. Poprilično tanka, ali će izdržati. Ovo je i jedini način da se možemo malo odmoriti, i to kad smo osjećali da polako gubimo snagu.
Nije baš idealno, ali bolje nije moglo biti. Zalegli smo, redom kojim smo i išli. Svaki je nogama upro u „svoje“ drvo, kako se ne bi otisnuo naniže. I piklić je bio prilično strm, ležali smo poluuspravno. Ali, valjda će drveće izdržati!
- I ja sam se umorio – poče Memo, čim se smjestismo – ako bi nastavili, ne bi dugo izdržali. Samo bi najebali. Na vrh, svakako, ne možemo stići prije zore. Još do nje ima jedva sat, sat i po. Bolje da se probamo malo odmoriti. Ako uspjednemo, malo i zaspati. Makar vi, ja znam da neću moći. Probaću na jedno oko...
Saslušao sam ga, potom se pokušah bolje namjestiti. Onako kako bih mogao zoru dočekati. Ako zaspim, zaspim!
Ali, prije nego i pokušah, osjetih da nismo sami! Na njima dvojici primijetih da su čuli isto.
Jasno smo čuli korake. Probam ocijeniti, prvo, da li se primiču ili odmiču... Sigurno - primiču, ali ko bi to mogao biti? Da je neko od njih morao nas je ranije primijetiti. I, otkud bi se našao baš ovdje? Mora da ima neki put s druge strane... Možda je i neko od naših!? Neko ko je došao na istu ideju kao mi, samo je ovdje došao ranije. Mora da nas je čuo, poznao glas, u suprotnom bi bježao negdje... Ko je - da je, uskoro nam je saznati.
Zaustavljamo disanje. Memo čvrsto steže pištolj. On je spreman... a ja bježim od jednih misli - nikako mi se ne bježi! Ko bi nazad, poslije ovolikih napora.
Koraci su bliži. Ako je neko naš, što se već ne javlja?
Umjesto svega što smo očekivali začusmo samo tupi udarac i bolno piskutavo skomutanje. Po pokretima Enverovog tijela znao sam da je udario neku životinju. Koju?
Mufo je brže razmišljao:
- Bogati, je l' to bi kizme?
- Jes, majku li mu njegovu. Prepade me, vas sam bio pretrn'o!
- A... udari li ga to?
- Jesam, vala, triput, sve nogom u guzicu!
- Ti nisi normalan – Mufo je i dalje bio sasvim ozbiljan.
- Zašto?
- Jebeš kizme... Najebali smo ako dođe krmača!
Ma koliko da je Mufo bio ozbiljan, i koliko god da je imao razloge za to, svi smo znali kako se divlje životinje ponašaju kad im neko dirne mlade, ja i Memo nismo izdržali a da se ne nasmijemo. Smijali smo se bar pet minuta.
Eto, tačno toliko smo uspjeli zaboraviti na svo zlo koje nas je pritislo...
Lađenici, ostatci
kuće Zahira Barlova
