Majka Fatu kroz tri gore viče:
"Jesi l', kćeri, ubjelila platno?"
Fata joj se kroz sedam odziva:
"Nisam, majko, ni do vode došla!
Dragi mi je vodu zamutio!
Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti,
samo stani, ja ću započeti.
Tamnica mu moja njedra bila,
sindžir-halke moje b'jele ruke,
bukagije moje belenzuke!"
I sad bih, vjerovatno, duže pred očima čuvao likove Edhema Dede Barlova i Ferida Pekasa da mi Mehmed rukom ne dade znak kako je vrijeme da i mi malo prilegnemo, a da babo i Mufo stražare, osluškuju. Posebno raspoloženje - da i dalje prebiram po mislima, nije me napuštalo.
Nije bilo smetnji da to nastavim i u bajti.
Nismo se mogli vratiti uobičajenim poslovima. Istina, morali smo glumiti kao da jesmo. Da ne bi Srbi šta posumnjali! To su bile instrukcije Komande čete, koja je, poslije one noći, iako na nešto drukčiji način ipak nastavila aktivnosti. Rečeno nam je da se danju što više krećemo, sastajemo, razmjenjujemo informacije. Noću smo opet, samo s manjim brojem pušaka, organizovali straže. I jedno i drugo smo činili s ciljem da ne dozvolimo da u slučaju napada budemo skroz lak plijen.
Takav život se odlikovao monotonošću, poput života u rezervatima. Srbi su nam, tek jednom heftično, omogućavali da nas nekoliko ode do grada po cigarete i druge potrijepštine. Koliko god da nam se nije išlo, radi odbacivanja sumnji koristili smo to, uglavnom šaljući žene.
Ipak, informacije koje su one donosile nisu bile pouzdane, ni potpune. Jednog dana je odlučeno da, pored nekoliko žena, put Foče pođemo i Senad Pekas i ja.
Kako sam prvog čovjeka okupirane Foče lično poznavao, a držao da nas još vezuje nekakvo prijateljstvo, tražio sam da ja budem taj koji će obaviti poslove u Opštini, s obzirom da nije dozvoljavan posjet više od jednoj osobi.
Mirno sam pokucao i sekretarici rekao da trebam lično Radojicu Mlađenovića. Rečeno mi je da pričekam, kao i dvojici uniformisanih vojnika: jednom vodniku i jednom kapetanu, koji su ušli odmah iza mene. Tek tada sam osjetio prisustvo nekog straha. Koji je nestao tek pojavom Radojice i činjenicom da je, vidjevši nas, prvo se sa mnom rukovao. Uputio me u prostoriju desno, naručivši i kahve.
Čuo sam kako galami na one vojnike, ali i da im je potpisao ono što su tražili.
Kako sam bio izgubio dosta vremena iščekujući taj naš susret znao sam da razgovor neće biti dug. Zato sam na upit „da li sam živ“ požurio odgovoriti pitanjem u vezi mog druga iz školske klupe Dževada Tabučića, poštujući to što nas je Radojica, kao razredni starješina, obojicu vrlo cijenio. Tako sam doznao kako su u Kozijoj Luci Muslimani prvi napali Srbe, da je tamo sve popaljeno, da su neki pobijeni, ali i da su neki izbjegli prema Goraždu.
Pustio sam ga da se pravda kako nije ovako očekivao, a niti želio. I djecom se zakleo da bi sad najrađe pobjegao odavde na kraj svijeta, samo da može. Njegovo pravdanje sam skratio podsjećanjem kako sam dobar poznavalac bosanskih poslovica pomenuvši jednu vrlo prikladnu. Koja kaže kako „Onaj ko se u kolo ufati, ima da igra dok kolo svira... ili dok ostane bez nogu!“
Tu osjetih i priliku da provučem pitanje zbog kojeg sam i najviše bio kod njega. Odgovor me nije oduševio, očekivao sam kako će situaciju na Tjentištu opisati približniju našim nadanjima.
Saznanje da je Tjentište blizu da stopostotno preda naoružanje sigurno bi na mom licu otkrilo razočarenje, da Radojica odmah nije dodao kako je sličan dogovor bio skoro postignut i s Jelečacima. Međutim, kao došao im neki major, i umjesto da se ispoštuje dogovor postavljena je zasjeda srpskim oficirima, pregovaračima, koji su bili pošli na preuzimanje oružja, pri čemu je bilo i smrtno stradalih. Priču o Jeleču završio je napomenuvši kako ga više nema, jer poslije toga - pregovora više nije bilo!
Ovo mi, donekle, zadrža potreban izraz lica. Pružio sam mu ruku i zatražio savjet šta mi je činiti, ostati u Trošnju ili pobjeći bilo gdje!?
Iznenadio me i korektnošću i konkretnošću. Pomenuo je nekakav sastanak u Gacku, na kojem će se donijeti odluka da li će vlast u gradovima ostati civilna ili će je preuzeti vojska. Ako radio javi da ostaje civilna vlast garantira mi bezbjednost. U suprotnom, sugeriše mi Božju pomoć!
Taj naš razgovor sam, taj dan, ispričao na desetine puta. Ponovio još nekoliko puta, samo dva dana kasnije. Kad je radio javio - da smo prepušteni na Božju milost!
Večeras mi se čini da sam trebao još mnogo puta. Bez obzira što nisam nailazio na razumijevanja, skoro kao i danas dok prepričavah san. Nije me san podsjetio na taj boravak u Foči, tačnije kasniju šetnju selom, ali možda postoji skrivena veza.
Rekao bih da su, iako mi to današnja šetnja ne potvrdi, i okolnosti donekle izmijenjene. Ne sasvim, i ne znam zašto ali u ovom prebiranju misli trenutnu situaciju vidim kao lanac kojem fali jedna karika. Iako se broj onih koji sve glasnije zagovaraju napuštanje sela osjetno uvećao još je nedovoljan da se zaista i realizuje. Tek su događaji koji su uslijedili u narednim danima našu svijest skoro objedinili. Nedostaje još da se složimo gdje i kako...
Pomisao da ćemo to, možda, izvesti već narednu noć tjerala me da pokušam zaspati i koliko-toliko se odmoriti.
***
San me svlađuje, dok mi još iz podsvijesti dopiru slike posljednjih događanja. Opet sam se, kao i svi drugi proteklih noći, borio s vlastitom savješću.
Samo par kilometara od nas, desetak ljudi i mladića je zaklano na Drinskom mostu na Brodu, također lojalnih kao i mi. Svjedočenje jedinog preživjelog, Esada Mujanovića, koje je u eter poslao novinar Šemso Tucaković, razaralo je našu svijest.
Što je morala biti dovoljna opomena. Tokom pregovora oko predaje naoružanja pozvani smo dati delegaciju, tri čovjeka koji su išli obići dva primjera sela. Pokazano je i Đuđevo, čiji su hrabri mladići odbili predati puške, svih deset je nakon nekoliko sati borbe izginulo. Međutim, Trnovače su bile baš taj drugi, primjer lojalnosti. Lojalnosti koja je završila na Drinskom mostu.
Još jedna slična istina, samo direktno izgovorena od jednog našeg komšije, trzala je razorene dijelove naše svijesti. Stradanje jednog čitavog sela, nama skoro susjednog, Trbušča, trebalo je biti dovoljno da više ne razmišljamo gdje i kako poći, već da odmah, bilo gdje i zajednički, organizovano ili bilo kako, pođemo.
Ali, još nije.
Dogodile su se i neke stvari koje nisu dopuštale da se otvore sve pore u našoj zajedničkoj svijesti. Jedno selo nije stradalo, evakuisano je. Možda je i nama namjenjena ista sudbina?!
A i na Tjentištu nije bilo kako je Radojica meni najavljivao. Nije predato svo naoružanje. I ne samo da o tome slušasmo na radiju nego i dva kovčega već stigoše u naše selo. Stradali od mina. Jedan Gagović i jedan Filipović, brat od strica onom istom Radivoju koji je pregovarao oko naše predaja oružja. Drugi stričević Jovica je, vraćajući se s te sahrane, pokušao da puca na moju strinu i stariju mi amidžičnu. Spriječio ga je baš Radivoje.
Ko zna kojeg će Srbi više kritikovati. Da je njih Jovica tad ubio, mi bismo sad, vjerovatno, već bili negdje, otišli nekako!
Još nismo. Zašto?
Na Tjentištu borbe traju. Možda treba ići gore!? A možda će i oni doći k nama? Gore je velika koncentracija muslimanskih sela, možda će već sutra osloboditi naše selo... Da bar pošalju nekog da nas izvuče...
Možda je u tome tajna moga sna? Možda to objašnjava onu vojsku i one konje u Redžovoj Junđi...
Možda?
Pokušavam dokučiti šta je bolje da učinimo, i pogoditi šta će se u stvari dogoditi. Čitavu noć razmišljam o onom što je već bilo, i ne da mi se zaspati.
Tek sad počeh da mislim o onom što tek treba da se dogodi, i dade mi se...
San me prevari.
Brod na Drini (most na krvavoj Drini)
