S one strane Plive, gajtan trava raste,
po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče.
Momče tužno plače, još tužnije ječi:
"Svaka tuđa zemlja, tuga je golema!
U tuđemu sv'jetu nigdje nikog svoga,
bez oca, bez majke, bez brata, bez seje,
bez oca, bez majke, bez jaran djevojke!"
Podigoh se na noge, kao da želim pogledom doprijeti do navrh sela. Kako, opet, vidim samo mrak, osjećam da pogledom obgrljavam cijeli taj kraj. Od Barice, koja je krajnje desno, do Lađenika, koji su krajnje lijevo.
Rado bih se prisjećao nekih događaja iz ranijih godina, ali slutnja nema namjeru posustati. ipak uspijevam još jednom sebi osmijeh izmamiti. Mrak i udaljenost, sli su dva oka dovoljna da u mislima vidim i Lađenike i Baricu.
Upravo je tako naš vod sa Stupova podijeljen u dva dijela. Zajedno s babom i braćom, odnosno porodicom, smješten sam u kuću Zahira Barlova, u Lađenicima. Za kratko vrijeme, u rođenom selu, po drugi put smo oponašali izbjeglice!
Prvo olakšanje i prva nada su se javili kad je Sejo Barlov, komandir čete, tražio dobrovoljca koji će s Nailom Barlovom put Kruševa, sela podno Zelengore, da izvide mogućnost našeg blagovremenog izvlačenja. Inače su odranije pominjane dvije mogućnosti, od kojih je ona o povezivanju s Jelečom od većine ocjenjivana kao teža, neizvjesnija, tako se pri ovoj odluci javi nas nekoliko. Ipak, logičan je bio izbor Safeta Saja Čorba. Sem što je vrijedan i izdržljiv imao je i vlastitu pušku, a i odlično je poznavao teren.
Što je nada veća, kažu, treba biti spremniji i za veća razočarenja. Takav osjećaj dijelismo njihovim povratkom, mada smo se, s obzirom na jaku koncentraciju muslimanskih sela tamo, nadali baš suprotnom. Njihov izvještaj je kazivao i o neorganizovanosti i gore, još napominjući i kako je situacija s hranom čak lošija nego kod nas, tako da je uočena dobra volja da nas prime bila nedovoljna garancija da se na tako nešto konačno i odlučimo. Narod bi nekako i izvukli, ali hranu i stoku... Sve u svemu, tadašnji krajnji zaključak naših komandeira bio je: „Valja se uzdati jedino u se i u svoje kljuse!“
Tu odluku nam je Sejo saopštio tihim i drhtavim glasom. A da u svom glasu može otkriti još više nesigurnosti i drhtavosti pokazao je već dan kasnije, kada se suočio i s prvim slučajem ozbiljnije neposlušnosti. Jasmin Jako Barlov je napustio položaj u Džikovinama, pravdajući to željom da bude uz svoju porodicu.
Vrijeme, ni u kom slučaju, nije bilo pogodno za treniranje discipline. A kako su Džikovine bile ključna tačka za eventualnu našu cjelokupnu odbranu, na kojoj je raspoređivanje šest ljudi bio minimum-minimuma, jedino ispravnim se nametalo upućivanje nakog kao zamjenu za Jaka.
Sve vrijeme svoga stražarenja u Lađenicima u sebi sam pokazivao divljenje prema toj grupi, koja se skoro svjesno samožrtvovala. Bio sam siguran da se u slučaju napada varijanta njihovog izvlačenja skoro zanemaruje, a istovremeno pružanje svakog jačeg otpora, nama gore, posebno neborbenom dijelu, umnogo povećava mogućnost izvlačenja ka Maluši.
Sama pomisao da mi se pružila prilika postati dio tog, najhrabrijeg tima, izrodila je želju da tu priliku i ne propustim. Isključio sam mogućnost da babo bilo kako utiče na moju odluku, ponudio sam se Seju na raspolaganje. Uz napomenu da mi je potrebna puška, jer njima dolje čovjek bez naoružanja i nije neka naročita pomoć.
Sejo me iznenadio brzinom reakcije. S ramena je skinuo tompson, koji je u selo stigao kanalima SDA, i iz ruku koje su se tresle predao ga meni na zaduženje. Ostalo mi je nejasno da li su mu ruke zadrhtale samo zato što mu bi žao puške koja ga je upotpunjavala kao komandira, ili iz nekih, ipak, prirodnijih razloga. Tek, ja se ubrzo nađoh u Džikovinama!
***
Sabirajući misli koje su šetale od Lađenika ka Barici, dođoh njima tako i do najmanjeg, a kada smo svi u gornjem dijelu sela - i najisturenijeg zaseoka. Nisam ja tek onako odlučio se pridružiti grupi u Džikovinama!
U vremenu geta i straha, ljudi pokatkad govore drugačije nego misle. Ja sam tako razumio komentar jedne od žena a nakon što je odlučeno da se mi iz donjeg dijela sela povučemo njima gore. Kao, trebali smo mi ostati prvi na udaru. Znam da su neki bili skloni zaključiti kako je nešto drugo poguralo moje srce, nisam se protivio da takva priča i kruži ali je to bio zapravo moj indirektni odgovor na onaj prigovor o našem uzmicanju. Što sam htio već dokazati javljanjem za put u Kruševo. Dok sada razmišljam o svemu tome draže mi je što mi je pružena ova druga šansa.
Sjedoh na lišće, kao da želim ponovo, bar na trenutak, osjetiti olakšanje slično tom kad bijah u Džikovinama toplo prihvaćen i svjestan kako sam tu dobrodošao. Uzdahnuh, kao kad se čovjek i želi prisjećati dana na koje će uvijek posebno gledati, kao jedne od sjećanja najvrijednijih.
Nas šest, vjerovatno, nikad više neće davati takvo poštovanje i osjećati isto, kao tada - među sobom. Niko ne zaslužuje posebno mjesto u toj priči, ali se ne bez razloga prvo prisjećam Huse. Govoriti o njemu prije polazilo bi se od toga kako s dobrim dijelom komšija nije govorio, s nekima i duže od decenije, ponajprije zbog malo drukčijih pogleda na naš seoski život... A i prvi je prihvatio beznačajnost takvih odnosa, još onog dana kad se posljednji put vratismo s posla, obišao je cijelo selo samo s jednom namjerom, da svima pruži ruku i unaprijed međusobno halali, ističući kako niko od nas ne zna kamo sve ovo dalje vodi!
Izet Čolo je prvi bio u prilici da primi njegovu pruženu ruku. Kao Sejov zamjenik nije se dugo nećkao. Možda je već tada znao značaj odnosa koji moraju vladati u Džikovinama. Tako ih je i gradio, jednako prema svima kao i prema svojim sinovima Ademu i Sifetu.
Ja generacijski bijah bliži Sifetu, ali druženjem svakako Ademu. Razvijasmo ga i jačasmo igrajući fudbala, a posebno pišpila, u kojem smo, bez lažne skromnosti, bili skoro savršen tandem, ponekad žaleći što o tome nije vođena preciznija evidencija. Nama, tako, i nije bilo teško da i sada savršeno sarađujemo, samo smo širili spoznaje o međusobno sličnim shvaćanjima različitih, pa i mnogo ozbiljnijih situacija nego što se to može desiti u jednoj partiji pišpila.
Sa Sifetom me, ipak, vezivala jedna druga nit, koju spoznah baš tih dana. Jedne me noći nemalo iznenadio pjevušeći pjesmu koju sam ja posebno volio, za koju sam i emotivno vezan. „...Zaplakaće moje oči, uvek kad se tebe sete...“ pjevušio je zanemarujući moje prisustvo, da bi, postajući njega svjestan, pokušao da se iskoriguje, prelazeći na onu za koju sam i ja znao da je često iz duše zapjeva „Daj da jedno popusti, a da drugo oprosti...“. Pravio sam se da samo njega slušam ali sam duboko u sebi i nastavio ondje gdje se sam prvotno zatekao „... blago tebi kad si takva, s kim god budeš - voleće te!“. Jaranstvo koje u narednim danima izgradismo ni tuce djevojaka ne bi porušilo, a ne jedna, o kojoj su pjevale obje ove pjesme, bez obzira iz kojeg od naša dva grla izlazile riječi!
Latif Lato Odobašić će, svakako, u mojim prisjećanjima biti zabilježen i kao neko za kojeg sam do prije ovih dana bio skoro lišen osjećanja da bi nas dvojica nekad mogli ostvariti neki prisniji kontakt. Ipak, biće da je problem bio u tome što se nas dvojica nikako nismo stigli naći u situaciji da se bolje upoznamo, inače bi znali da ništa što je moguće - nije nemoguće!
Svi zajedno smo bili više od zbira svih pojedinačnih odnosa, postojećih i korisno nadograđenih, ili tek ostvarenih i odmah nekoliko puta uvećanih!
Ne čudi da je uhodavanje izostalo, samo sam uskočio na Jakovo mjesto - ostalo je samo dolazilo. Zarad tih još boljih upoznavanja prihvatio sam i da mijenjam kuće u kojima bih noću malo odspavao. Svakako da se s posebnom sjetom prisjećam odmaranja, onih u Husinoj kući. Nikako zbog rakije, nju je ionako svaku večer iznosio, svaki put iz različitog godišta, a jedini je u selu imao takvu kolekciju; jer se i ona ispijala po prihvaćenim pravilima: po gutljaj pri izlasku na smjenu, gutljaj pri povratku i gutljaj-dva između. Nego, mogao sam malo drukčije razmišljati o situaciji povezanoj s mogućnosti i da poginem, da mi makar malo manje bude žao zbog toga. Konačno sam legao u krevet o kojem sam toliko puta maštao...
***
Želim, neko vrijeme, zadržati pred očima sliku tog kreveta, kasno dosanjanog. Međutim, kao da mojim mislima upravlja neko drugi! Neko, ko ih rzo usmjeri na dane kad se to nepovratno promijeni, spriječi da se dogodi ono što je trebalo, a možda bi se i dogodilo, te učini da sad žudim za djelićem onog što se, ipak, dogodilo.
Besmisleno mi je sada postavljati pitanja, tragati za odgovorima koje ni onda nisam mogao dokučiti. I da dođem do nekih odgovora ne vidim smisao u tome, ono što smo već uradili trebamo i ostaviti iza nas.
Radivoje Raša Filipović i Nebojša Nešo Pavlović došli su s bijelom maramom i vijestima koje će, bar mene, duboko uznemiriti. Prisustvo „Belih orlova“ i „još nekih vojski“ stanje u Foči doveli su do toga da SDS, koja je sad preuzela potpunu vlast, organizuje pregovore sa svim okolnim selima i naseljima - oko predaje naoružanja. Naveli su primjere nekih koji su na red došli prije nas, kako onih koji su prihvatili i već se vraćaju redovnim poslovima tako i onih koji su takav prijedlog odbili i sada su „sravnjeni sa zemljom“. Nama je dat rok od 24 sata, pritom nam je ponuđeno i da nekoliko naših predstavnika, a prije konačne odluke, s njihovom pratnjom posjeti neka od tih mjesta.
Po povratku, u Barici, te noći je održavan sastanak.
Više od jutrošnje posjete dvojice Srba mene je pogodila naša tiha transformacija iz vojne čete u civilno, odnosno stranačko društvo. Kako sam jedini, bar javno, isticao kako se nisam odrekao socijaldemokratske ideje u korist nacionalnog identiteta to sam u sebi brzo donio odluku da se neću izjašnjavati ma kakvi prijedlozi konačne odluke bili!
I sad se te noći teško prisjećati. Toliko diskusije, otvorene, glasne, oštre, a najmanje konkretne, vjerovatno više nikada neću doživjeti. Samo se riječ nekoliko pojedinaca korektno slušala, dok se u svim ostalim slučajevima istovremeno moglo čuti po nekoliko glasova. A, baš ti pojedinci od kojih se očekivalo da budu najkonkretniji govorili su s najviše uvijanja. Ako se od njih očekivalo da preuzmu ukupnu odgovornost oni su vješto pokušavali od nje pobjeći.
Vođena odgovornošću, ili njenim izbjegavanjem, diskusija je vodila samo ka jednom pravcu - predaji oružja. Istina, usporavalo je nekoliko govornika, čiji glas se čuo koliko i moje predugo ćutanje. S tim da sam ja, ipak, ugrabio priliku da nešto kažem. Ali i to „Ako već moramo predati oružje nek bude u cilju dobijanja na vremenu“ rekao sam kao samo sebi.
Kada je, pred samu zoru, konačno došao i prvi pomirljiv prijedlog, da se preda samo ono oružje za koje Srbi znaju, i sam se zapitah „Zar je toliko trebalo“!?
Griješio sam! Kao da su tek tad nastali pravi problemi. Od insistiranja da se, po svaku cijenu, preda svo naoružanje, do prijetnji pojedinaca kako će lično ustrijeliti svakog koji ga preda. A onda, i - obrnuto. Tiho, da ne treba oružje predati, do prijetnji pojedinaca „kako će lično prijaviti svakog koji pušku ne preda!“
Malo svitanje zore, malo razum, učinili su da se, na kraju, ipak, makar i na „ho-ruk“ nađe prijedlog koji će ići na glasanje.
Moja ranija odluka da ne učestvujem u glasanju jedini je razlog što i sam nisam digao ruku za „da se preda svo oružje za koje Srbi znaju, a da se ostalima ostavi na lični izbor i ličnu svijest... uz da mora biti predato bar nekoliko i takvih pušaka: pravljenih, od SDA dobijenih ili vlastitim novcem kupljenih!“
Brzo je postalo jasno kako će takav prijedlog proći. Ipak se išlo na pojedinačna, javna izjašnjavanja. Mada sam to dočekao na izlaznim vratima nisam propustio da krajem oka zabilježim dva glasna protivljenja!
Džikovine
