„Oj moja, oj moja,
ružo rumena,
što si se, što si se
rano razvila?“
„Razvi me, razvi me
rano proljeće,
ubra me, ubra me mlado
djevojče!
Metnu me, metnu me
sebi u njedra,
tu sam ti, tu sam ti
mlada uvehla!“
Bješe
problema kroz ne baš gustu šumu, i ne previsoko šipražje, zbog visine jašućeg
položaja a što prevari, oslabi koncentraciju. Zategne se koja grana, dobijemo
poneki šamar. Ali se sve trpi, sve će se dati izdržati. Nije gore nego kad se
ide pješke.
Posebno
to osjećam kad je počelo spuštanje naniže. Istina, i na ovom trebam zahvaliti
svom drugu. On misli umjesto mene. Kad god dođemo do mjesta na kojem treba veći
iskorak, on zastane da ja malo povučem tijelo nazad, da ne osjetim tu strminu.
Jedino
bih situacije postajao svjestan kad bi se ponovo oglasio neko ko nije imao
ovoliko pametnog konja. Nisu to više bile psovke, samo refleksni uzvici. I već
kroz par sekundi se sve to zaboravljalo.
I
u tome sam tražio ono što je dobro. Sve više sam uvjeren kako noćas nećemo
imati nikakvih drugih problema. Toliko me je to uvjerenje zanijelo da sam skoro
zaboravio na vrijeme. Čak mi se čini kako ni huk Bistrice nisam poznao kad i
ranije. Kad sam ga bio svjestan, već smo bili sasvim blizu.
Sad,
i oni koji su na konje galamili trebaju se dobro ugristi za jezik. Ovako lako
Bistricu nikad više nećemo prijeći.
Ovdje
su konji pametniji. Ne samo da jedni druge ne upozoravaju kako se trebaju
ponašati, ne moraju se sazuvati, gurati, juriti onog ispred da ne umakne,
razmišljati kako će i kuda, kad prijeđu. Sve to oni znaju, i ne griješe.
Kao što bez i jedne greške i cestu prelaze. I to, veomo brzo. Već su uhvatili ritam, sigurni su da je prethodni prešao, u dva koraka se uskoče, i u još desetak nas prenesu na drugu stranu, a sve prije nego se mi stignemo okrenuti bilo lijevo ili desno.
I nije im tamo potreban odmor, niti da se prebrojavaju,
niti im je uopšte bitno je li neko došao pred nas. Oni znaju gdje su pošli,
gdje nas trebaju donijeti.
To
će i uraditi, tako da ni ne osjetimo strah. Ako ga je bilo prije, to je zato
što njih nismo poznavali. Svaka životinja, valjda, predosjeća.
Nisam
sasvim siguran u to, nije više ni važno. Dalje nam predosjećaji nisu potrebni.
Na slobodnoj smo teritoriji, čak ni o putu ne trebamo da razmišljamo. Imaju
zaduženi za to: „kud konja jednom provedeš, i za deset godina će znati proći“.
Još
kad je miran, možeš se potpuno opustiti. Ako si umoran, smio bi malo i
odrijemati...
***
Snažan
bol osjetih na licu. Kao da me neko dobro ošinuo granom.
Ne
boli, kad vidjeh da je počelo svanjavati. Da smo Mrežicu prošli, toga se kao
sjećam, ali za livade iznad - i nisam siguran. Mora biti da jesmo, čim idemo
šumom - i naniže. A i zora nije naglo došla. Bar dva sata sam bio u polusnu,
ali i najmanje sat spavao!
Pogledah
u Desno Krilo, da se uvjerim kako mi njega nisu promijenili. On je, i čini mi
se kako mi se izvinjava zbog ovog. Ko zna, možda je već izbjegao nekoliko
sličnih situacija, možda me je i sad nekako pokušao upozoriti, probuditi.
Iako
nije kriv. Ja sam zaspao, on mi je to samo omogućio. A nisam trebao, nisam
toliko umoran. Opet, mogu reći i da sam dobro prošao. Mogla me je ovakva grana
naći i na nezgodnijem mjestu, kad sam već siguran da me moj drugar nikada ne bi
sam zbacio.
Pogledah,
imam li krvi na licu. Bridi, ali krvi nema. Dobro je, želim ponosno ujahati na
Grebak. Poznaće me, sjetiće se po jakni. Još kad me vide na Desnom Krilu, i
zavidiće mi! Baš sam vojničina. Delija na konju! Samo da još bacim jedan pogled
niza se...
Tek
me sad zabolje. Ne od šamara one grane, već kad vidjeh kako mi fali poklopac od
čuturice. Inače, služi i kao čaša. Nije mi ni zbog jednog ni zbog drugog, jeste
zbog samog izgleda. Čuturici poklopac nije neophodan, niti meni čaša, ali ovako
izgleda ružno, glupo, kuso.
Nisam
smio zaspati! Samo sam pomislio kako bi to bilo lijepo, a eto - prevarilo me.
Bijesan
sam na sebe. Ne znam imam li šta, ali bih puno dao da je i ovo dio sna, da mi
se ovo nije dogodilo. Čak sam nekoliko puta
pogledom pretraživao i sebe i konja, sve u nadi da sam pri zadnjem
korištenju čuturice poklopac zaboravio vratiti na mjesto. Znao sam da nije
tako, ali bih toliko volio!
Bijesan
sam, a od bjesnoće se i sam sebi nasmijem. Umjesto da jedino budem sretan što
smo bez problema skoro stigli, ja samo što ne zaplačem za jednim limenim
poklopcem, koji mi i ne treba.
Valjda
me je stid ovakav ući. Skidam čuturicu s kaiša i mećem je u ranac!?
Svakom
se ovo moglo dogoditi. Na kraju, dovoljno je da se ne pokazujem ovakav do prve
noći i prilike, negdje ćemo već spavati. Kao da neće biti umornih, pa da bude
problem od nekog ukrasti. Neka poslije taj lupa glavu gdje mu se i kako to
desilo!?
Ideja
mi se ne čini lošom, a plan izgleda sasvim jednostavan. Nemam koga pitati, sem
Desno Krilo. Ako ga znadnem razumjeti.
Možda
je, ipak, pametniji od mene. Ili mi se čini, ili odmahuje glavom. U svakom
slučaju, u pravu je. Izgubili smo poklopac, pa šta. Kome bude bolo oči, neka
pogled skrene. Dok se ne navikne.
Bolje
i to nego da postanem lopov. Zbog čega, zbog limenog poklopca!? I, još i da se
sazna! Pa ako mi nešto bude, da se poslije priča kako sam zaradio tad i tad...
Vraćam
čuturicu za pas, a Desnom Krilu priznajem:
-
U pravu si, stari moj, jebeš poklopac! Samo što
nismo stigli, trebamo ujahati ponosni – micao sam usnama, kao da mu govorim.
Znao
sam da me ne čuje, ali se nadah kako me razumije. Tako mi se i, učini kako je i
on nečujno zarzao.
Naravno
da me razumio, kako bi me, inače, i nasavjetovao!
