Moj mjeseče, moj stari
putniče,
dosta li sam s tobom
putovao.
Ti si sjao, ja sam
konje krao, 25.avgust 1992. ukrao sam vranca i
zelenka.
Na vrancu ću vojsku
vojevati,
na zelenku djevojku
dovesti.
Četiri
puta sam prešao Bistricu, po dva puta s obje strane. Već smo blizu Trebovoj pa
mogu osloboditi misli, te se tako lakše baviti onim što smo upravo prošli. Ima
posve logičnih stvari, a koje mi u trenutku djeluju neobične.
Bistrica,
poput svih drugih rijeka, ima svoje dvije obale. Koje u ovom vremenu imaju
neobičnost, razlikuju se u zavisnosti od toga s koje se strane približavaš
rijeci.
Obje
strane Bistrice pokrivaju četnici, što znači da zasjedu mogu postaviti na bilo
kojoj. Ipak, nekom svojom logikom došao sam do zaključka kako se naša osjećanja
i nisu sasvim poklapala s ovom činjenicom. Osjetio sam kako smo svi oprezniji
kad prilazimo Bistrici, slobodniji i opušteniji nakon što je prijeđemo.
Razmišljajući od kuda dolaze takvi osjećaji dođoh do toga kako je uzrok što
rijeku doživljavamo kao ključnu tačku na našem opasnom putu, podsvjesno držeći da
su mostovi najvjerovatniji četnički izbor za zasjedu. Mi ne smijemo preko
mosta, ali gaz je blizu. Za koji znaju i četnici. Naša osjećanja su podređena
toj osnovnoj činjenici, iako smo već doživjeli suprotno. Doživjeli smo tragično
iznenađenje, zasjedu gdje je nismo očekivali. Ja tada nisam bio dio kolone, ali
sam kroz svoja četiri prelaska pokušao osjetiti nedoživljeno.
Prvi
prelazak sigurno neću zaboraviti, dugo ću pamtiti mnoge detalje. Ne samo iz
razloga što mi je to bilo prvi put, nego i što to bi jedini put bez puške,
posebno jer je uslijedilo nakon te prve, za sada i jedine zasjede.
Bijah
jedan od rijetkih u koloni koji nije bio i u vrijeme zasjede, moja osjećanja su
morala biti donekle drugačija, blaža. Čuvši da se otvara mogućnost novim
dobrovoljcima nisam razmišljao nikako glavom nego srcem, željom. Riječ strah
sam podsvjesno dozvao tek kad je saopšteno kako će većina ići bez ikakvog
naoružanja, tačnije tek prvih nekoliko će imati pištolje. Da ne padnem pod
stvarni osjećaj straha sem srca i želje, prizvah nadu i vjeru.
Ne
znam da li bih mirnije prošao sve da ne bi problema koje imasmo u Jelečkom
katunu. Valjda sam tad posumnjao u osjećaje koji su me doveli na spisak, u
kolonu, a znajući kako su slični problemi onu noć vratili Aliju Čorba i mog
brata Mufika, prije same zasjede. Mirnijim osjećajima sam se vraćao tako,
uzimajući kako je sudbina sve već predodredila, pa i to da ja, na neki način,
zamijenim brata.
Prvi
problemi, noć, tišina, nepoznato, svjesnost da se približavamo mjestu gdje je
zasjeda već bila, strujali su mojim tijelom iskušujući moju odanost nadi i
vjeri. Prodori hladnog znoja potvrđivali su prisutnost doze straha, koja je u
području same zasjede naglo iščezla. Bez problema sam mogao sebe uvjeriti kako
strah nisam ni u trenutku osjetio, već da je u onoj udolini zapuhao hladniji
vjetar.
Tačka
gdje se vratio osjećaj straha, jači i hladniji, bila je rijeka Bistrica. Mračna
i turobna slika mosta kraj kojeg smo prelazili, kod svakog prisjećanja vraća
dio onog hladnog znoja. Izlazak na cestu i pretrčavanje preko nje bili su
koraci ka mirnoći, sigurnosti, koji su dodatno samo pojačani saznanjem kako su
nas tu čekali borci s Grepka, naše osiguranje za koje nismo znali.
Povratak
i moj drugi prijelaz preko Bistrice praćeni su kolebljivim olakšanjem da je i
Major s nama, te uz iskrenu vjeru u činjenicu da smo ovaj put svi s naoružanjem
davali su osjećaj slobodnijeg kretanja. Pomalo neodgovorno zadržavanje u
Mrežici, nekoliko nedaleko palih granata, nije uzročilo osjećaje straha.
Putem
sam se najviše zanimao brigom hoće li mi konj pod teškim teretom izdržati,
brigom koja je u strah prerasla tek pri prelasku rijeke. Ovaj put sam podvlačio
crtu kako je to više posljedica upravo brige za teretom, usljed čega sam
kasnije i zaključio kako je konj izdržao tačno dokle je morao. Zapravo sam, čim
smo rijeku prešli bio i uvjeren u to.
Sadašnji
dolazak s Trebove je bio ugodan, jahao sam mirnog konja, možda čak vjerovao i u
njegov, konjski instikt.
Opet
je Bistrica jedino mjesto gdje sam razmišljao šta bih i kako u slučaju da ćemo
naići na zasjedu. Druga obala, mirnoća jača od početne. Takva da sam neko
vrijeme i drijemao jašući!
Noćas
sam znake nemira osjećao već s ove strane, utiska da smo preglasni, da možemo i
sami privući neprijatelja.
Trenutak
kad se utišala naša nedogovrnost sam i doživio sigurnim znakom da smo blizu
rijeke. Tad sam imao takav osjećaj kako se čuju i stezanja pušaka. Prešavši na
drugu stranu nisam se ljutio na one koji bi pustili koju glasnu psovku, čak sam
i ja bio u iskušenju da zagalamim, vrisnem. Nisam imao problema s konjem, ali
jesam s čizmama.
Na
ovoj strani nema mjesta osjećaju straha, ali ima onom kako nijedan prelazak ne
može biti bez nekih problema. Jašući preko Videža misli su mi bježale u tom
pravcu, šta bi moglo isksrnuti sljedeći put, odnosno do kada ćemo se osvrtati
samo na popratne probleme, da li će baš svaki konvoj imati sreće da četnici
neće, ne žele, ne smiju, na Bistrici postaviti zasjedu.
I
ono što je uvijek bilo izvjesno, od kako sam upoznao Trebovu svaki povratak
njoj doživljavao sam s dobrim raspoloženjem, tom čudnom mojom nervozom prvi put
je poljuljano. Valjda i zato što mi ne pada na um ništa što bi moglo brzo da mi
vrati raspoloženje.
