U čaršiju poslala me nana,
da joj kupim kahve i duhana.
Svu čaršiju obađoh do podne,
gledajući momke mlade, zgodne.
Sad se bojim nana će me tući,
jer se sama ja ne vraćam kući.
Jer uz kahvu i paklo duhana,
evo, nano, vodim i dragana!
/Nikola Škrba/
Odgovaralo
nam jeste, u momentima kada primasmo te informacije. Kako je dan odmicao ja sam
počeo mijenjati raspoloženje, razmišljajući o svemu s više strana. Ugodno je
bilo družiti se s Enesom, biti gost u kući u kojoj je smješten, ali je to
posljedica ipak protraćenog dana kada je u pitanju ono zbog čega smo uopšte
ovdje. Možda to i bude nadoknađeno, no između je sve prisutnija neizvjesnost.
Koja je dolazila s onim drugim razmišljanjima.
Tu
smo, s namjerom da trgujemo, švercujemo, zaradimo. Što nećemo obavljati sa sebi
sličnima, već s čovjekom koji brine o svojim borcima. Ovdje sebi postavljam
pitanje kakav je taj komandir, s obzirom da sam upoznao i onih jedne, i druge
vrste. Od tih loših slutnji branih se činjenicom kako naše namjere nisu onakve
kakve mogu izgledati, no ne mogoh ni sebi lagati da je ovo ipak drukčije od
onoga što radih u Bijelom Polju i Neretvici.