LOPOV

Sve što imamo

Božji su dari;

Nešto da čuvamo,

nešto da dijelimo.

Maštu i snove, to niko nikom

ukrasti ne može.

Ja tvoje, ljubav i sreću,

krasti ne želim.

Jedna Božja utjeha

sabur mi čuva:

Lakše je živjeti pokraden

nego kao lopov.

XII - 18 / Računica je još uvijek dobra

Poranila na vodicu Zlata,
za njom Ibro ata igrajući:
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
                                           17. novembar 1993.         
„Nemoj tako, kajaćeš se Zlato!“
„Neću bogme ni žaliti Ibro!
Srma momci, a zlato djevojke;
hoće srma da se pozlaćuje!“

 

                               

I koji su iz Tarčina došli pričaše o civilizaciji.

Njihove priče su bile po mnogo čemu slične, malo uranjeni dolazak zime znači svugdje manje borbi, granata, ali i kada je svugdje glad osjetnija, kada je šverc prisutniji. Upravo su tu njihove priče otkrile jedan naizgled normalan podatak kojim se samo ta dva mjesta malo razlikuju, ali koji će pojedince vrlo zaintrigirati.

Kutija cigareta jučer je u Tarčinu bila četiri, a u Fojnici cijelih deset maraka. I do jednog i do drugog mjesta manje je od po dan hoda, ko ima novca ne treba biti stručnjak iz matematike.

Takav je upravo bio moj rođak Dževad. Imao je njemačkih maraka, fizički je među snažnijima ali renome diverzanta mu nije baš dozvoljavao da lično kreće na takav put. Šljiva Mirsa je već poznavao kao vještog trgovca, još mu je trebao neko od jačeg povjerenja. E, ja sam bio taman takav.

XII - 15 / Jedini preostali način

Pod prozorom procvjetala ruža,
na grančici uz prozor se pruža.
Da ne bi trna ubro bih je,
i na srcu nosio je.
    Pod prozor ću miris uzdisati,
    čarna ružo, ne smjem te ubrati.  

                                                         
Jedno drugom kad nismo suđeni,
zašto da smo tako zaljubljeni.
Bolje da smo u daljini,
nego što smo u blizini.
    Ako, ružo, nećeš moja biti,
    ne ubrana ti ćeš uvehnuti! 

 

Dan je odmicao, tako je snažio naš osjećaj da su i u Komandi svjesni kako je vrijeme takvo da naše angažovanje ne bi dalo željeni efekat. Što je još bitnije, izraženiji je i onaj drugi, osjećaj da vijesti o novim poginulima neće biti. Zajedno je uzrok da smo se skoro raskomotili, sve manje pominjući današnju akciju, više neka prošla vremena, ljepše doživljaje...

Sve prekide, ko bi drugi do - Ševko. Tačnije, poziv radio-stanicom.

Bilo suludo ili ne, značilo to da kreće nastavak akcije, ili nešto još gore, tek se traži i naše djejstvo. A mi nećemo sada još jednom polemisati da li baš treba, i zašto se čekalo da sunce opet nestane a mi se komotno uvučemo ponovo u toplu kuću.

Brzo smo svi na položaju. Izo Zametica, nišandžija, javlja da je udarna igla zaledila, kako su i slutili, očekivali. Bih li ja razmišljao o tome ne znam, srećom da oni jesu. I zbog čega je, za svaki slučaj, igla unaprijed ostavljena u udarnom položaju!

Čim su elementi za gađanje bili zauzeti mi ostali smo završili u skloništu. Kraj minobacača su ostali samo Izo i njegov pomoćnik Refik Kurtović, svima poznatiji pod nadimkom Mazalo.

Ispaljenje se nije čulo. Mina je zastala.

XII - 9 / Kada se izbora nema

„Oj djevojko, mala momo,
ja sam jedan, konj mi jedan,
može l' biti, dušo moja,
konak u tebe?“

„Oj junače, mlad' junače,
ti si jedan, konj ti jedan,
težak će ti konak biti,
ovdje u mene.
                                                               7. novembar 1993.

Težak, brate, nepokojan
i sam od sebe;
Konju će ti zobi biti,
i bistre vode;
Tebi, mladu, nepokoja,
s večer' do zore!“ 

                                    

U jednome nismo pogriješili. Bar su Salja i Hajdar napunili po onaj kanister čiste šljive.

To zadovoljstvo je prekidano sve češćim pogledima ka nebu. Ono što je mirisalo na kišu, po svemu sudeći biće mnogo gore. Naglo se namrači, mutnim oblacima koji će se prolomiti.

Insistiranje na povratku bi bilo suludo. Ne bi nam bilo prvi put da tako pokisnemo, ali je problem mrkli mrak. Mogli bi hodati, ali da ne znamo kuda. Da se vrtimo ukrug, ili da odlutamo bilo kamo.

Kad se izbora nema, brzo se dogovori. Neko će nas već razumjeti, i naći ćemo mjesto gdje jutro da sačekamo.

SONET 66 (Vilijam Šekspir)

Umornom od svega u smrt mi se žuri,

jer vidjeh zaslužnog kako b'jedno prosi,

i nitkova što bogato se kinđuri,

i odanost kako poniženje snosi.

I zlatna odličja o pogrešnom vratu,

i savršenstvo u blatnom besčašću,

i djevice silom predate razvratu,

i snagu straćenu nesposobnom vlašću.

I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,

i zločince kako vladaju dobrotom,

i mračnjaštvo kako mudrošću upravlja.

I kako iskrenost brkaju s prostotom!

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati;

Od nje me tek ljubav može sačuvati.

William Shakespeare (26.4.1564. - 23.4.1616.)

OPROSTI (LJUDSKA DOVA)

Bezgrješan niko nije,

ni sudbine nisu iste.

Zato se na kraju pika

koliko su duše čiste.

Okajati grijehe treba,

što iz duše nisu došli.

Vremena je još dovoljno,

dok životi nisu prošli.

Bog nam dušu dao nije

zbog strahova da se pati.

A i strasti, k'o i grijehe

život ima da naplati.

Sve nam je od Boga dato,

pa i ova ljudska dova:

Uživaj u čistoj strasti,

a kloni se zlih grijehova.

Čistoj duši pun je život,

bojazni od smrti nema.

Ni kajanju mjesta nije,

ni strahu od džehennema.

Ako je ova ljubav grijeh,

kajanje u meni ne budi.

Molim te, ti mi oprosti,

a Bog neka mi sudi.

BB (Kao ogledalo)

Da li minus i minus

uvijek daju plus?

Mogu li dvije tuge

postati jedna sreća?

Kad život te lomi

možeš li prkosom

pokazati da si jači?

Kad stigne te vrijeme

u kojem počneš sumnjati

da prava sreća postoji,

zahvalan si i na osjećaju.

Osjećaji su tek početak,

i ne javljaju se bez razloga.

Ja moj osjećaj

tebi dugujem.

Lijepa i pametna,

prirodna i skromna,

i prkosno nesrećna;

Ispred tebe ja

haman kao ogledalo.

Za sreću pravu

još nam samo fali

Božji Blagoslov...