Kolika noćca noćašnja,
ne mogoh sanka zaspati
od moga jada golema.
Ustadoh, kada napolju
divno kolo je igralo.
U kolu moja divojka.
Od svih je viša i lipša;
Sve moje igre igrala,
sve moje pisme pivala,
u svakoj mene doziva.
6/7. juli 1992.
"Oj, mili Bože, i dragi,
ko bi mi znao kazati
gdje mi je, sada, moj dragi?"
Odolit' srcu ne mogoh,
neg' i ja sađoh u polje,
ali se kolo razmetnu.
Sve leglo drago uz drago,
divojka moja pod ružom.
Kako je tvrdo zaspala,
nit' joj se sniva, nit' misli;
prinesoh na skut divojku,
zagrlih dragu, obljubih!
Nakon dugo vremena prvi put sam zaspao kao janje. Ali, nije bilo ni sudbine ni vremena da se naspavam.
U ono gluho doba noći sručio se na Trebovu silovit pljusak. Za nas, nenaviknute na planinske ljetne noći, došao je neočekivano. Bez obzira što su predvečer oblaci upozoravali, očekivali smo, u najgorem slučaju, nekoliko kapi koje bi i dobro došle - da pokupe prašinu. Ono što nas je diglo iz sna bilo je sve samo ne to.
Kapi koje su padale pred ulaz bile su toliko snažne da su se odbijale i zapljuskivale nas prve na udaru: Aliju, Mufa i mene.
Pokriveni ničim, pri dodiru s prvim kapima bili smo budni. Sijevalo je, pa smo mogli i vidjeti. Bilo nam je jasno čemu smo izloženi.
U prvi mah smo se pokušali spasiti tako, povlačenjem malo u dubinu skloništa. Nije bilo dovoljno. Mogli smo izbuditi ostale, pa da se svi pomjere. Je li vrijedno toga? Ionako smo već prilično nakisli, a sad se moglo i trpiti! Samo da stane...
Pomislih da ćemo zoru dočekati pripijeni međusobno, pokvašenog tijela ali ne i duše. Ponosni što ostale ne budismo!
Izbjegavam gledati u Mufa i Aliju, lažem sebe da nisam mokar kao oni, zurim u strop skloništa. Znam za balvane, pa se nadam da neće kiša protopiti. Zapravo sam uvjeren da ćemo izdurati, bježim se zapitati - kako? I kakvi ćemo biti, nakon što izduramo?
Ipak, sreća pa je kiša počela jenjavati. Već smo se bili počeli tresti od hladnoće, zaboravljajući na ponos. Više nismo ni ležali, sjedili smo. Nismo tačno ni čuli kada je stala, u ušima nam je još lupalo. A kad smo shvatili da je kiša otišla za oblacima više nam se nije ni vraćalo u „postelju“.
- Odoh probati naložiti vatru! – Aliju sam čuo, ali ne i ozbiljno shvatao.
Njegov odlazak je učinio da meni i Mufu bude još hladnije. Jedva sam čekao da se vrati.
Tako da nisam mogao rođenim ušima vjerovati kad čuh lagano pucketanje vatre. Kad se uvjerih, požurih mu se pridružiti prije Mufa.
Izlazeći iz skloništa sretoh zoru, koja je kao i mi, izgleda, čekala da kiša stane. Pomogla mi je da vidim brinu, nastalu pravljenjem skloništa, te da se bez problema uskočim, i odmah nađem uz Aliju, koji je čučeći raspuhivao vatru.
Još nije bila skroz planula, ali je bilo jasno da hoće. Pomogao bih mu, ali još nije bilo potrebe. Umjesto toga razmišljah kako da ga pitam - kako mu je uspjelo. Znao sam da šibicu nije imao, a ognjište, ako se tako moglo nazvati mjesto na kojem nam se sinoć pravila večera, bilo je natkriveno samo uz pomoć četiri kolca i komada najlona. To nije mogla biti dovoljna zaštita, s obzirom da sam vidio da je lug okolo mokar, jedino su u sredini gorjele sitne, tanke, suhe jelove grančice.
Mufo je, očito, znao tajnu, te mu se odmah pridružio u održavanju slabog plamena.
Ja sam se dao na prikupljanje krupnijih grančica, toliko sam i sam znao. Usput sam osluškivao šta oni govore, vjerujući da ću čuti što me zanima.
Nisam dugo bio nestrpljiv.
- Jesi vidio, jebem joj svijeću, jedva sam naš'o nekol'ko žiški.
- Nisi je dobro zapleo. Ko se nado kiši.
- Jesam. Ali je i pljusak bio jak.
Dok su oni još izbirali nešto tanje grančice, od onih što sam im donio, i dodavali na plamen koji se još uvijek jedva održavao, ja u sebi ponavljah prvu naučenu lekciju o životu u ratnim uslovima. Vatru ne treba gasiti, već nešto žara skupiti i prekriti lugom. To se zove zaplitanje vatre.
Klimah glavom, i pogled prebacivah, čas na vatru, čas na Aliju. Mogoh se vatri čuditi, ali se divih Aliji. Bio je to oniski čovjek, ne viši od sto šezdeset pet centimetara, ali veoma čvrste i stabilne građe. Teret godina je nosio kao malo ko iz njegove generacije.
Gledajući plamen koji raste, gutajući moje posljednje sumnje, a osvjetljujući Alijinu siluetu, šapućem sebi u bradu da veličina ljudi nije u visini. Već u znanju, i nesebičnosti.
potok, donji tok
