Prođoh kroz goru, ne
znam kroz koju;
pođoh na vodu, ne znam
na koju.
Sretoh djevojku, ne
znam čija je.
Ja je upitah, neće da
kaže...
„Ja sam djevojka,
neznana momka!“
„A ja sam momak, ružin
pupoljak,
ti si djevojko, ruža
rumena!“
Kada smo, konačno, imali željeno, očekivao sam
zabrinutost na Buljanovom licu. Nije, međutim, izostajala ni na mom. Bio sam
spreman na kritike.
Izgurali smo stado na mjesto gdje je zakazan
sastanak. Dvije grupe, ne tri!
-
Otišli su! –
Buljan je požurio sa zaključkom.
-
Nije moguće –
hrabrio sam obojicu – vidjeli bi da nas nema. Zvali bi, ili nas tražili.
Pogledali smo put sunca. Ni tu se nismo slagali.
-
Možda ova brda i
doline zavaravaju – ja sam i dalje vjerovao – možda još nema četiri, možda smo
prvi stigli.
-
Ne budali.
Najmanje je pet!
-
A, možda su se
još razdvajali, možda se skupljaju. Oni su, sigurno, otišli dalje.
Buljan me gledao s nevjericom. Učinilo mi se da,
polako, iz kože hrabrog mladića ponovo ulazi u kožu zabrinutog djeteta.
Djeteta, koje u mene gleda kao u nekoga kome
je spremno da vjeruje, ali od koga i očekuje da riješi sve njegove
probleme.
Da i sam ne bih odmah povjerovao kako smo, makar
i iz nelogičnih razloga, zaboravljeni, pokušah prebrojati naše stado. Imali smo
tačno sedamnaest krava, pedeset i četiri ili pet koza i... više od tri stotine
ovaca. Komešale su se, miješale, bilo ih je nemoguće izbrojati.
Zato je ono u šta sam sumnjao postajalo sve
izvjesnije!
Zalud smo se okretali. Zalud pogledavali na sve
strane, zalud čekali.
Sve češće pogled bacasmo u pravcu puta koji je
vodio uz šumu. Vidio sam da Buljan odavno razmišlja o tome.
Bilo je vrijeme da mu priznam:
-
Šta misliš da
izađemo na Vitu Baru. Sigurno nas gore čekaju.
Ako sam osjetio kada se iz hrabrog mladića pretvorio u zabrinuto, uplašeno dijete, onda sam sad gledao kako tom djetetu malo treba za pokazati radost. Nikad neću saznati šta je o meni mislio posljednjih pola sata, siguran sam da je sve to u sekundi zaboravio. Mirovanje ovdje je, valjda i opasnije od kretanja.
Opet, nije sve išlo glatko. Petnaest minuta nam
je trebalo samo da stado utjeramo u šumu. I kroz nju smo se kretali sporo.
Kada je, konačno, trebalo ići lakše, kada smo imali
još samo livadu ispred sebe, tada nam pomoć sunca više nije ni trebala. Tako da
mnogo ne brinusmo što nam se učini kako se akšam prebrzo spuštao.
***
Zadnja jeza je mene prošla nakon što ugledasmo katun na Vitoj Bari. Još uvijek nismo imali dobar vidik, ali je osjećaj kazivao kako je sve u redu.
Na trenutak ostavljamo stado, idemo mjestu gdje i
jutros zastajasmo. Prvo smo pitali o onome noćas. Suze su sve govorile. Još ih
se vratilo, ali mnogi nisu. Vjeruje se, ko se vratio - vratio.
Rekli su nam i o našima. Prošli su. U dvije
grupe! Prva, sa svega stotinjak ovaca, jako davno, druga prije oko sat, s nešto
više od dvije stotine.
Odgovorom smo i bili zadovoljni, i nismo.
Svakako, ovi ovdje nam nisu znali objasniti gorčinu koju smo sad osjećali, ali
bi nam mogli dati nešto da pojedemo.
Buljanu se i žurilo, upozoravao je na Orufu i
mrak, a ja sam se lomio. Bio sam se zarekao da nikad ni od koga neću hljeba
zaiskati. Prigovoriću i sebi na baksuzluku, od svih koji su nam pomagali ja se
sastavio s jedinim koji uza se nije nosio nikakvog torbička. Brat Ramo je,
želeći mu pomoći, za obojicu nosio, u konjskim bisagama.
Srećom, Buljan je bio još gladniji. On je i
zaiskao.
S halalom smo darovani čitavim trećakom hljeba,
koji su domaćini momački natrpali kajmakom. Malo neobičan ukus, u ovom slučaju je bio
posve nevažan. Dovoljan, tek da se ja prisjetim Hedove zeljanice.
Ponuđeni smo i varenikom, no Buljan je odbio. Ja sam ipak odlučio popiti jednu čašu. Toplo, jako planinsko mlijeko ispuni mi dušu. S mirisom na još, ali ispoštovah i Buljana. Nemamo vremena. Trebamo ovaj dugi dan sretno privesti kraju.
Osjećaj kako smo veliki baksuzi mi sada zamjenjujemo suprotnima, smatramo se sretnima, počašćenim od sudbine. Uvjeren sam da će nam zavidjeti kome budemo pričali o ovom ručku, dočeku ovih ljudi, koji sigurno nisu mogli ovako ugostiti četrdeset ljudi. Ali dvojicu jesu.
Zahvalili smo se, i gutajući krupne zalogaje
nastavili dalje. Stado nas je slušalo. Ponosni, zadovoljni i siti, ubrzo
prelazimo prijevoj s kojega se vidjela Orufa. Mada se akšam gubio u spuštanju
mraka jasno smo uočavali začelje kolone koju je predvodio Fudo. Svi naši
strahovi su nestajali.
iz
štala su četnici najprije popljačkali stoku
