Zablejala jagnjičica:
„Imala sam čobanina;
„Imala sam čobanina;
Pasla travu po planini,
pila vodu pod smetove,
plandovala pod borove;
Sad se čoban oženio,
Sad se čoban oženio,
svako dobro poželio.
Pasem travu putačama,
pijem vodu po brkljama,
plandište mi pod plotište.“
Put je dalje vodio lijevo, suprotno od mjesta
noćašnje zasjede. I dovoljno daleko. Svakako smo i krenuli u susret nepoznatom,
opreza nam ne bi smjelo nedostajati.
Pola sata, koliko smo još imali livadom,
iskoristili smo za posljednje dogovore. Zadržaćemo se samo u obilasku najvisočijih
sela, podijeljeni u ne više od dvije grupe.
Ja sam se, tek sad, više raspitao o samom Borču.
Od Mufa sam saznao da je puno drugačiji nego sam ga ja zamišljao. Ne jedno
selo, njih nekoliko, a svako kao Trošanj, ili još veće. Prostor na kojem se
proteže, s jednog se mjesta ne može ni sagledati.
Zanimalo me kako je, onda, tako lahko pao. Na to mi pitanje niko ne bi mogao odgovoriti, ali se Mufo odvažio nagađati. Spomenuo je historijske podatke, od kojih su neki meni bili nepoznati.
Priču o tome kako „nijednog rata nije pao“, davno
sam naučio. Mislim da su vijesti o njegovom, i padu Fazlagića Kule, umnogo
uticale i na stalno prisutnu anemičnost u našem selu, kad se često ponavljalo
„kako nam spasa nema čim su pale takve tvrđave, koje nije uspio osvojiti ni švabo,
ni četnik, ali ni partizan“. S nevjericom se prihvatila činjenica da je u Borču
prestala da živi nadaleko čuvena junačka, ustaška krv.
S uzdahom se prisjećalo
i priča onih, koje su i naši najstariji jedva pamtili, a koji su tvrdili da
protiv Austrougara nije prvi ustao Gavrilo Princip. Već - Borčani! Taj je ustanak brzo ugušen. Glavni ustanici su
pobijeni, uključujući i one iz Doline Sutjeske, te Crne Gore, koji su bili
došli pomoći. Ostatak Bosne je tada mirovao... Najhrabriji Borčani su pobijeni,
ali su ostali njihovi potomci, njihova krv.
Slijedili su i „Gavrilov ustanak“, digli se i
protiv švapskih fašista. Ali, ovo je, po svemu sudeći, rat drugačiji od prethodnih. Pade
mi na um jedna od često slušanih, priča o Mufovom dedu Šabanu. Bio je cijenjen među Borčanima,
ali je poštovao i svoj komšiluk. Komšijskoj djeci je oblačio dimije, kako ih
Borčanske ustaše ne bi poubijale. Prije nekoliko dana, te komšije su mu ubili
bolesne ženu i sina.
Nije Borač što je bio. O tome Mufo nagađa. Kaže,
Tito ih je odlučio kazniti. Nije dozvoljavao da se taj kraj razvija, potomke
heroja je tjerao da odlaze. Oni koji su ostajali bili su premoreni teškim
životom. Privrženiji kući, štali i imanju, ali ne više onih gena, ponosa i
inata.
***
Tiho smo ušli u šumu, još tiše izašli iz nje.
Prizor koji mi se ukazao, potpuno me ohrabrio.
Koliko su oči mogle dobaciti, smjenjivale su se livade, pašnjaci, šumice, sela
i zaseoci. Borač je bio veći nego sam ga i poslije Mufove priče zamišljao.
Ali, tek sad mi nije jasno zašto je pao. Bez
ispaljenog metka.
S ovog se mjesta nije moglo ni naslutiti gdje je
Gacko, grad kojem je Borač pripadao. Nije se ni nazirala glavna putna
komunikacija, prema Foči. Iza leđa je stigao Bešović, a ovdje i Bošnjaci Gacka
i pomenute Fazlagića Kule. Umjesto da pomognu, pričali su o stravičnim
zločinima u Gacku i okolini. Valjda je tako bilo. Moralo biti, šta li...
Fudo je odveo grupu u kratko izviđanje, mi smo se
nagledavali područja ispred. Očekivati četnike je bilo malo vjerovatno. Za
osvojiti cijelo ovo područje trebalo bi im malo više vojske. Gacko daleko, a
svaki usputni zaselak, svaka kuća ili štala, svako drvo ili grmen, svaki kamen
je mogao biti opasan po njih.
Vidljivi su bili tragovi rijetkog granatiranja i
avionskog bombardovanja, uglavnom u nižem području. Nije to moglo otjerati
Borčane. Vita Bara nije bila bezbjednija, samo je pružala bolju pogodnost
eventualnog daljnjeg izvlačenja.
Pogled vratih, nekoliko puta, šumi prema Vitoj
Bari. Nekoliko puta još, ne mogoh da vjerujem.
Misli mi sad presiječe Fudo, pozvavši nas da se
spustimo još stotinjak metara. S konja je saopštio šta je imao:
-
Mirno je.
Dijelimo se u dvije grupe. Ja, s jednom, idem lijevo. Ramo, desno. Nemamo
potrebe žuriti, vremena je dovoljno. Kad nađete neko stado, prvo dobro vidite
ima li koga u blizini, čuli ste Majora. Šta našli da našli, saberemo se ovdje
oko četiri!
Jasno, još samo da se podijelimo. Volio bih s
Mufom. Ali se on trenutno zabavio hljebom, kojeg je našao u kesi obješenoj o
neku šljivu, kišom potpuno nadojenog:
-
Da mi je gdje
naći kak'e vatrice, da ga osušim!
-
Ne bi, valjda,
to pojeo? – zanimao se Alija.
-
Ih, nadošo bi on
„ko duša“!
-
Hajdemo, onda,
vidjeti u nekoj od kuća, možda nađemo kak'e šibice.
***
Gledao sam za njima, nije mi se tako gubilo
vrijeme, a da bih se našao u istoj grupi, krenuo sam prema prvoj livadi desno,
u kojoj se čulo malo stado. Buljan je išao za mnom.
Lako smo svih dvadesetak ovaca savili u zaravan
u dnu livade. Buljan je ostao čekati, a ja sam zašao u obližnju šumicu. Nije
bilo nikog. Stado je bilo naše.
Iz te šumice, ako se tako može nazvati ovih
nekoliko rijetkih drveta, u strani ispod, primijetio sam puno veće stado.
Najmanje pedeset ovaca. Izgledalo je da su i one same, pa sam Buljanu dao znak da
potjera ono stado kako bi ih spojili.
Bio sam sav zadovoljan, nije me više zanimalo u
čijoj ću grupi biti. Osjećaj me gonio da se popnem na uzvišenje, tu pored nas.
Pružila se malo pa nepregledna zelena dolina.
Desetine raznih stada, bezbrižno je paslo bogatu planinsku travu. Vukla me ta
bezbrižnost. Životinjsko predodređeno čulo, da se mire sa sudbinom. Od svojih
vlasnika su ostavljeni na milost četničkom nožu. Osjetio sam se kao neko ko ih
spašava. Prevešćemo ih tamo gdje ćemo se o njima brinuti, bar dok budemo
mogli.
-
Idemo prvo
stjerati one koze... one su, valjda, najposlušnije – rukom sam pokazivao dva
mala, odvojena stada, samo nekoliko minuta od nas.
Bez većih napora i to smo obavili. Buljanu sam
dao da ih priključi ostatku, dok ću se ja pobrinuti za petnaestak krava, koliko
ih je ukupno ovdje bilo.
Nije išlo kako sam mislio. Namučila me brdovitost
terena.
Buljanu je bilo teže. Njega je mučilo
iščekivanje. Već mu je bilo dodijalo. Predložio je da još pokupimo samo najbliže
stado ovaca.
S tim se nisam slagao. Želio sam ih sve. Ne
toliko zbog gramzivosti, koliko zbog čudnog osjećaja da tako treba. Zahvaljivao
sam Bogu - što me danas poštedio patnji i bolova. Hodao sam skoro normalno.
-
Ti samo budi
ovdje i čuvaj ovo, ja odoh po ostalo – predložio sam.
-
Nećemo stići!
-
Ne boj se. Ako
malo i zakasnimo, čekaće nas!
Nije me poslušao. Krenuo je i on sa mnom.
Ponovo smo na onom brežuljku. Različitim
pogledima smo prešli cijelu dolinu. Moje oči su vidjele samo prekrasna bijela
stada, koja samo čekaju nas i naše kratke zamahe tankim prutovima. Buljan je
negdje uočavao vrijeme koje će nam nedostajati.
stado ovaca na Zelengori
(Stog)