Oj, đevojko, ovčja vareniko,
umrijeću, popiti te neću,
a puknuću, poljubit' te neću!
Odgovara lijepa đevojka:
Groš bih dala da ne sretnem plava!
Dva bih dala da me zagrli,
a četiri da me ne poljubi!"
Ipak smo ušli. Svi Beširevići su još uvijek živi
i zdravi. Njihov katun je prilično daleko odavde. Ovo su predstavili kao
Zavidež, što je još jednom potvrdilo sve Buljanove pretpostavke. Objasnili su i
zašto je ovdje malo više ljudi, Jeleč ja sav pogorio, mnogi nisu imali svoje
kolibe, tako da su tu većinom izbjeglice, cio šator u blizini, ali i po
kolibama...
Pričao sam i ja našu priču...
Prije završetka, pred nas je servirana velika
šerpa s mlijekom. Iznesen je i ogroman hljeb. Crni, baš onakav kakav ja najviše
volim. Ovaj je bio još slađi, od nekog krupnije mljevenog brašna, kao iz domaće
vodenice, ako to još postoji.
Smijao sam se u sebi, razmišljajući kako ću još
jednu večeru pamtiti kao - najslađu. Za razliku od zeljanice i uščulog kajmaka,
vareniku sam obožavao. Zato sam u sebi nekoliko puta ponavljao „Zavidež“, da
zapamtim gdje mi se ovo dogodilo.
Jeli smo brže nego završavali priču. Osjećao sam
da u očima naših domaćina djelujemo kao da smo u vrletima Zelengore proveli
cijelu heftu, a ne samo jedan dan.
Udrobili bismo nekoliko zalogaja, nismo imali
vremena čekati da se dobro potope u mlijeku, pokusali bi ih. Odmah bi lomili
drugi komad, udrobili ga, pokusali... Kada bi počelo nedostajati mlijeka, sad
već ljubazni domaćini bi doljevali...
Progonila me misao pretjerivanja, tražio sam
osjećaj stida. Buljan je meni prepuštao da nam čuvam obraz, a ja sam nakon
nekoliko dana prvi put bio u situaciji da jedem koliko mogu pojesti.
Kada su nam se stomaci počeli buniti, kada nas je
pomučila želučana kiselina, pogledao sam na ono što je ostalo od velikog
hljeba, normalno dovoljnog da najede bar osmero. Da smo mogli, pojeli bi i taj
komadić - da nafaka ne ostaje.
Ako se može uživati gledajući druge dok jedu,
onda su ovi ljudi uživali kao niko nikad. Nestvarno je bilo da su dvoja usta
pojela toliko. Već sam odustao da u dnevniku zabilježim stvarnu količinu hljeba,
bilo me strah da će onaj ko ga bude u prilici čitati početi sumnjati u sve što
u njemu bude zapisano. Zato sam se dogovorio sa samim sobom da ga „prepolovim“,
ali da sa strane stavim i neki znak, kako bi se makar ja prisjećao pune istine.
Ječmenjaču smo popili kako bi malo odmorili naše
stomake, ali i još malo popričali. U međuvremenu su stigli i ostali...
***
Izašli smo pogledati stado, kako naše tako i
njihovo. Bili smo iznenađeni, radilo se o domaćinu skromnog bogatstva. Još je
prihvatio i izbjeglice, sad smo i mi naišli...
Među onima koji su stigli sa stadom bilo je
nekoliko muškaraca, sve između trideset i četrdeset pet godina. Svi naoružani,
uglavnom lovarama. Sigurno im je tu negdje i položaj, a stvarni čobani su
djeca, njih pet-šest. Tek sad sam se stidio naše večere.
Plašila me malo Buljanova reakcija, ali sam ipak
odlučio:
-
Da te pitam,
domaćine... bi li imali gdje, ove naše ovce i koze zatvoriti do ujutro? Da vas
večeras častimo s dvoje janjadi, da ih bacimo na ražanj. Da se zahvalimo na
gostoprimstvu. Nije bitno, gdje budemo ložili vatru tu ćemo i prenoćiti.
Domaćin se malo nećkao, a Buljan bjesnio:
-
Ti nisi normalan
– skoro je vrištao – dogovorili smo se da večeras dođemo na Trebovu. Majka će
mi poluditi što me još nema! Sinoć je možda i kontala da smo negdje zanoćili,
sad će načisto da poludi! Nije problem, nek ljudi uzmu dvije ovce...
-
Nemaš se razloga
brinuti. Sikiraju se i moji... Rat je. Ako dosad nisu poludili, neće ni
večeras. A sutra će im biti još draže kad nas vide. Možeš zamisliti to slavlje...
Drugo, ja ne mogu maći. Nismo naspavani, bili smo pregladnjeli, sad se prejeli,
osjećam da ne bih bio u stanju ni za kozama ići. Zar nije pametnije da se dobro
odmorimo, malo odspavamo, i ujutro, sabahile, eto nas za čas. Ima da nam svima
svane najljepše jutro!
Vjerovatno smo posljednji put bili u prilici da
se ne slažemo. Još da jedan popusti - pa da ujutro, zagrljeni, odmorni i s
pjesmom, krenemo ka Trebovoj...
-
Domaćine,
birajte dva janjeta. Ili ovce, nama svejedno. Ljudi, ložite vatru... Dajte da
negdje pritvorimo ostale...
-
Vi samo sjedite
i odmarajte, mi ćemo sve – reče jedan od pristiglih mladića.
U borbi s mrakom, zaklane su dvije ovce. Vatra je
plamtjela, ražanj se spremao. Stalno se čula dječja graja, povremeno tanka
ženska pjesma ili oštri muški bećarac. Rađalo se neplanirano veselje.
Uživao sam. Znao sam da ćemo ja i Buljan triput
razmisliti kod uzimanja svakog zalogaja pečenja. Zadovoljstvo, ono pravo,
osjećali smo u veselju koje smo mi priredili, sebi u čast!
-
Sudbina je
htjela da s ovim ljudima, prvo, podijelimo radost što smo ostali živi –
obrazlagao sam Buljanu svoje ubjeđenje da nismo pogriješili.
-
Hej, majko
moja...
Jeleč
