III - 52 / Rat ne bira žrtve

Pita Fata Halil-mejhandžiju:
„Je l' moj Meho, noćas ovdje bio?“
 
„Jeste, bogme, Mehagin'ce mlada,
od akšama do bijela dana!
 
Do po noći što je rahat bio,
pred sabah je sahat polomio.
 
Polomi mi čaše i sahane,
a u zoru ode niz mahale.
 
Još je rek'o - ko za njega pita,
nek' uzalud za njime ne skita:
sam će doći, kad ga merak prođe!“

 

 

 

Osjećaj da Remzija ipak ima nešto važno za ispričati nije bio lažan. Poznata je i njegova ljubav prema kaubojskim romanima, onaj koji je čitao bio je izvjesno uzbudljiv, priča koju ima duža je ali je mogla sačekati da on završi s čitanjem.

Nakon što je roman odložen, dovršavajući prethodnu, lakšu priču o Rusu, činilo se kako u glavi preslaže segmente ove druge, bitnije. Sam pomen da su u centru zbivanja diverzanti najavljivao je bitnost, što sam ja propratio podizanjem glave prema njemu.

Sada sam ga podsjetio na to, a on je podigao pogled prema meni. Pogled koji je jasno upućivao kako se u njegovoj glavi dešava neka dvojba, i o kojem bih ja lako donio sud kako se radilo o tome da li treba ili ne treba pričati. Odnosno, da li treba prešućeti pojedine segmente.

Da ga nisam poznavao, sumnjao bih da može ono drugo prevagnuti. Tačnije, možda u podsvijesti i ima neka kolebanja, ali kad krene s pričom znam da će reći sve što zna.

-          Neću ti ja to znati fino ispričati – Remzija nije bio od ljudi koji se dugo dvoume – mogu ja to onako, u nekoliko rečenica, ali možeš ti kasnije naći još nekoga, da ti to bolje...

-          Nemoj zezati. Ko zna kad ću ja stići nekog od diverzanata.

-          Bio sam ja s njima. Kao vodič – Remzija pusti osmijeh u kojem je bilo ponosa, uz zadržani osjećaj da ono što ima ispričati nadilazi njegove sposobnosti pripovijedanja.

-          Što ne šutiš!? Idemo prošetati, to će biti prava priča. Ti samo polahko, kako znaš, ja ću se uz pomoć prirode već uživjeti. Kao kad čitamo neki kaubojski roman.

 

Alija nije mogao biti nezainteresovan, ipak je odlučio vratiti se u kolibu, odmarati. Shvatao je da bi priča mogla potrajati, ponešto nepotrebnih detalja, pa moje zanimanje za još, to će radije preskočiti. Ono glavno će svakako čuti, možda već od onih u kolibi. Ja jesam željan i detalja, ali sam i jedva dočekao osjetiti zaboravljenu ljepotu, istina sad prilično hladnijeg trebovskog predvečerja.

 

   ***

Vrijeme nije bilo za dužu i bržu šetnju, zadovoljavamo se šetkanjem po dvorištu. Iako mu to nije bio manir, izašao mi je u susret, pričao je lagano, izgovarajući i one rečenice koje bi obično preskočio. Rekao bih da je pričom pratio ritam moga zamišljanja.

Prvi smo dio brže zaključili. Admir je svoje inžinjerijsko znanje već potkovao Majorovim besprijekornim rezonovanjem, otkud je i došao na ideju da u jednoj noći izvede dvije diverzantske akcije.

U prvu je otišla glavnina diverzanata, gdje za planiranje druge nisu ni znali. Sve kako bi bili koncentrisaniji na svoj zadatak. Rekosmo uobičajeniji, miniran je jedan od puteva kojim postoji mogućnost da četnici krenu tehnikom na nas. Što je i razlog da te mine još čekaju na aktivaciju.

Nezavisno je pripremljena druga grupa, koju je vodio Šeks. Specifičnost zadatka je što se diverzija radila najudaljenije do sada, gdje je četnici sigurno nisu očekivali. Bilo je bitno da mina aktivira, da im se da do znanja kako oprez, ali i svoje snage moraju držati razvučenijim. Manje važnim je bilo hoće li ko tom prilikom stradati.

Zapravo, samo postavljanje mine je bio produženi dio plana. Prvenstveno je trebalo izviditi nešto šire područje. Nakon ovih uvodnih napomena i nisam bio iznenađen čuvši kako je za cilj izabran rejon Kopilova.

Diverzanti su relativno dobro poznavali put, ipak im je trebao neko ko će ih pouzdanije svesti mostu koji moraju prijeći.

Putovanje iznad, ili ispod Prijeđela, Remzija nije opisivao, niti je mene posebno zanimalo. Mogu sam zamisliti koliko je šume, potrebnih prokresa i puteljaka, koji su se mogli iskoristiti. Tako, sve do primicanja mjestu gdje se treba približiti mostu.

Već se i nad Trebovom navlači mrak, što mi pomaže da se vjernije uživim u slušanje. Ili, u saživljavanje s osjećajima koje su hrabri mladići tada nosili.

Treba se zaustaviti, na pametnoj udaljenosti. Poslati dvojicu da prvi dođu, i zalegnu uz cestu. Da gledaju, i slušaju mrak. Sačekaju, dok ostali razume ukupnu tišinu i pridruže im se.

Kada će, pošto je cestom stotinjak metara do zgodnog mjesta za njeno ponovno napuštanje, sada s donje strane, trčati brzinom i s odstojanjem koji će im omogućuti i prijevremeno sklanjanje, za slučaj iznenadnih pokreta četnika. S tim da je teško zamisliti koliko su koga to vrijeme šibali hladni vjetrovi, jedan svana i jedan iznutra.

Pred kraj su i usporili, niti jedno auto nije prošlo ni dolje ni gore. Nova doza svjesnosti, hrabrosti, uvjerenja da se mora uspjeti.

S ceste se procjenjuje, osjeća novo mjesto za zaustavljanje. Novo gledanje, i slušanje mraka.

Naredno je pred mostom. Četnici su slobodni, sigurni, samouvjereni, ne obezbjeđuju nešto što je duboko u njihovoj teritoriji.

Ne gubi se mnogo vremena prije nego se momci odvažuju iskočiti na most. Koji se prelazi s punom svjesnošću da može označavati i granicu između života i smrti. Svjesnost je podnošljivija kada se zna da se boriš na pravoj strani.

Put od Drine do livada ispod Vladove kafane uspijevam zamisliti kao prikrit, kroz pojas šipražja. Livade su mi sasvim poznate, toliko je mjesta iz moga Trošnja s kojih su se dale gledati.

Gledam trebovski mrak, zamišljam se na našim Selištima. Što odozgo ne bih dvogedom vidio sada mislima gledam.

Šest je momaka zaleglo na izlazu iz šikare. Remzija i još jedan su određeni da čuvaju odstupnicu. Ostala četvorica, uhodana ekipa, pokrivajući jedan drugog se prebacuju, primiču. Svi zajedno čuju još nešto što im diže inat, potreban da i moral dodatno naraste.

U Vladovoj kafani veselje, muzika trešti. Kao da je svadba. Ori se pjesma, čēte - bezbeli piju, vesele se, niko ništa ne sluti. Naša četvorka se može još opustiti, ne moraju biti previše tihi. Ni dvojica iza ne moraju sasvim mirovati. Mogu se i oni pomjeriti malo naprijed. Ne mogu vidjeti kafanu, ovu četvoricu i ne trebaju, ali je i to pomjeranje novi pokazatelj kako će sve s hairom da se završi. Vjera u uspjeh ne da sumnjama da se jave.

Tijelom sam još tu, ispred Šaćirove kolibe, cijelim ostalim bićem sam se protegao od Selišta do onih livada. Pune su međica, ispod jedne su dvojica, dok se četvorica prebacuju preko ostalih. Niti oni remete muziku iz kafane, niti ona njih.

Uvježbanim momcima je dovoljno nekoliko minuta da procijene idealno mjesto za postavljanje mine. Još manje da je postave. Nakon čega brzo, nikako bezglavo slijedi povlačenje.

Predah je na mjestu odstupnice. Bez riječi se informacija da je posao obavljen razmjenjuje za onu koja govori da su leđa čista.

Niz šiblje se spušta lakše i brže nego je bilo ozdo, s obje strane mosta kraće zaustavljanje nego u dolasku. Tek se cestom ide kao i ranije, uz drukčiji vjetar iznutra.

Stiskove ruku će obaviti kada i Belenima leđa okrenu.

Umjesto jednih, stiskove će ponoviti, uduplati. Upravo tu su čuli kako su zadatak obavili.

Već poodmaklu noć je proparao zvuk eksplozije. A bili su na mjestu odakle su razumjeli kako su i rijetki koji su je čuli. S ove strane Drine, možda i jedini. Zapravo, može biti da su još neki, samo su ti povjerovali kako se radi o njihovom, četničkom šenlučenju.

Što je omogućilo diverzantima i lakše izvlačenje i kroz Prijeđel. Uz pretpostavke kako su i oni koji će tamo vidjeti šta ih je zadesilo, najprije pomisliti kako su diverzanti došli nekud preko Kunduka.

Skroz opušteno se nisu smjeli vratiti. Dio osjećanja se uvijek treba odvojiti za oprez. Dio mora biti poseban. Gledao sam na filmovima kako miner diže most, pogađao njegov osjećaj uživanja dok leti u zrak, ovi su momci sličan osjećaj i doživjeli.

Možda bih i volio da je ovdje priča završena. Ipak, tamo gdje sam ja bio nismo stigli čuti sve vijesti sa srspkih radija. Jedne koje sam propustio govorili su i o imenima poginulih od te mine.

Nije da njihovoj propagandi vjerujem, no ne znam zašto bi u ovome slučaju lagali. Makar u vezi jednog, ili dvoje poginulih. Remzija nije lično slušao te vijesti te se ne mogaše sjetiti imena onoga koji je predstavljen kao značajnija ličnost, ja ne insistirah da bude uporniji u prisjećanju, posebno kada reče da drugi nije imenom ni predstavljen, već samo kao njegov šofer. Opet se da isturiti pitanje je li svaki ljudski život jednako vrijedan, ali i istaći razliku da je prvi sam odabrao te noći biti u Vladovoj kafani, dok se drugi zadesio naređenjem.

Dodatno me Remzija zamislio otkrivši kako su, sem njih dvojice, stradale i dvije djevojke. Muslimanke! Navodno, s Broda na Drini. Jedna, ili obje su se prezivale Maslo, ili je barem Remzija tako razumio prepričavanje vijesti, tek ovdje su i neki koji ih lično poznavaše.

Ne znam koliko je sad pristojno nagađati jesu li tačnije priče kako su one dobrovoljno, namjerno ostale s njima, ili se radi o nekim od onih koje su najprije zarobili, potom ko zna kuda sve odvodili.

Još je teže razmišljati o tome šta su sve moguće refleksije, ukoliko je na tome području doista stradao neko ko je od njih označen kao toliko bitan.

Borbu s mislima ostavljam za noć, prihvatam da je Remzija rekao dovoljno, što ću iskazati udovoljenjem da ga upoznam o svom viđenju detalja koje smo saznali na Igmanu, u vezi onih koji su vidjeli slobodu, kao i onih koji o njoj još sanjaju, te Čorba, njegove najbliže rodbine, čiji su svi snovi, najvjerovatnije, prekinuti onog krvavog 3. jula. Nisam to ni mogao pred Alijom, koji ima pravo na više nade nego to slute informacije koje imamo.

 

                                    ***

Pred spavanje sam nekoliko puta ponovio ovo što sam čuo, bez rasprave sa sobom koliko je u svemu istine.

Ne makoh puno dalje od toga da su obje verzije u vezi stradalih muslimanki moguće, tek postavivši pitanje šta su ova dvojica radila gore, pogotovo u društvu muslimanki, bez obzira kako su one na to pristale!

Zato sam, puno više razmišljao o onome što bi se moglo dešavati u budućnosti. Noć nije pametnija od jutra, ali ja počeh žuditi za akcijama s ciljem zarobljavanja njihovih civila. Kako bismo njih tjerali da razmjenjuju, oslobađaju naše.

Špartao sam mislima selom, zalazio u sokake, prilazio izdvojenim kućama, ali i po vrhu sela tražio proplanke pogodne za djejstvo šesetki. Tu šetnju završih dogovorom sa samim sobom da o svemu šutim dok s nekim drugim ne budem o tome pričao. Svakako, znam da za bilo šta treba i Majorovo mišljenje. A kad je tako, onda je zalud žuditi i žuriti. Biće kako on, i sudbina dijelom, procijene da je najbolje!

Nekoliko puta sam prizivao i te dvije, ili tri nevine žrtve. I uvijek sam zastajao na činjenici da svako naše naredno djejstvovanje povlači slične, čak i puno izraženije rizike. Završio sam jedinim mogućim odgovorom: Rat, nerijetko, ne bira žrtve!

                                                                           Kopilovi