Brala bih kupusa,
ljubila bih Jusufa!
Juso, dušo, prežalosti
moja,
što ja nisam tvoja,
umrijeh dušo za tobom!
Pila bih rakiju,
ljubila bih Hakiju!
Hako, dušo, prežalosti
moja, 23. avgust 1992. što ja nisam tvoja, umrijeh dušo za tobom!
Pila bih šerbeta,
ljubila bih Ahmeta!
Ahmo, dušo, prežalosti
moja,
što ja nisam tvoja,
umrijeh dušo za tobom!
U
kolibu nisam ušao kad i Remzija. Nijet mi je bio da u dnevnik ubilježim nova
saznanja, znao sam kako unutra neće biti toliko mira pa htjedoh najprije u
glavi da sve posložim.
U
tišini predvečerja pogled razbacivah po ostalim kolibama, provjeravah tako -
varljiv li je utisak kako je uglavnom suviše mirno. Da li su se baš sve priče još
vrtile oko gromova, zadataka koji su pred nama, ili je većina iščekivala pad
mraka, kada će nekoliko janjaca da u tišini okončaju svoj kratki život. Ne
znam, nisam siguran, vjerujem da još ima onih koji se vješto krijući oglušivaju
o Majorovu naredbu, ali i onih koji se to ne usuđuju. Noć ranije o tome i nisam
razmišljao, kada mi je večera ličila na one ranije. Možda i iz razloga što sam
znao da smo mi od onih koji manje razmišljaju o večeri, više o onome što će se
odvijati poslije večere, u kolibi.
***
Tek
sam jutros tražio razliku. Prisjećao sam se ponovo Grepka, upoređivao, tek se
osjećam komotnim da utiske sredim.
Ljudi
kuhinji prilaze u grupama, ne baš u onakvom redu, ali ni napamet. Nisu vodovi, ali
jesu katuni. Svaki katun, deset minuta. U tom vremenu moraš biti na doručku,
ili ti je gladovati do večere. Ako nisi na dobrovoljnoj dijeti, ili nemaš neku
skrivenu zalihu.
To
je onaj opšti utisak. Još ranije sam čuo tu priču, kako se ipak ne ponašamo jednako.
I da vjerovatno nije po srijedi samo bojazan zbog moguće reakcije Majora,
navodno neki domaćini žale, čuvaju svoja stada. Opet klimam glavom, mada se
mogu zakleti i kako nije Šačir baš jedini koji je odlučan ne razmišljati o
gladi dok ima u toru.
Jer,
ipak dvije stvari se još uvijek veoma razlikuju u odnosu na Grebak. Parčad
hljeba su upola manja, a repeta je nepoznat pojam.
Ono
što još zaključujem, razmišljajući kako to i u dnevnik da ubilježim, jeste da
se ne da osjetiti razlika između jednih i drugih. I mi koji se dopunski hranimo
obavezni smo u kuhinji i ponašamo se gladno.
Posebno,
jer doznajem za takvo ponašanje nekih za koje sam bio prilično uvjeren da
nemaju potrebe. Za razliku od mene, Buljan je išao do Zavideža. Priča koju ću
čuti i podsjeti me na to, več smišljah kako bih ubijedio Šaćira da večeras ja s
nekim odem po svoju prvu od ovaca koje nedavno tamo ostavismo. Ipak umjesto smislene priče ubjeđivanja prihvatam smisleniju činjenicu da će se Šaćir odlučno usprotiviti. „Zar da pored svojih ovaca ja klapam do
Zavideža“, već mi u glavi bubnja kako će mi odgovoriti.
Da
li se Buljan samo pretvarao, glumio kao i mi, mogu vjerovati ali ne i tvrditi.
Tako ću i priču koju mi jutros ispriča Latif Odobašić zapisati onako kako ju je
on i doživio. Zapravo sam ja sedep da se ta priča zaokružila.
Svjestan
je Latif kako su obroci skromni, da je većina više gladna nego sita, te da je i
razumljivo to što su se neki snalazili. Primjer koji je naveo postao je kratka,
šaljiva priča, kojoj smo se obojica nasmijali od srca. Podsvjesno sam mislio da
ću je ja brzo zaboraviti, zbog čega i žurih je zapisati, iako će mi se cijeli
dan kovitlati po glavi, nekoliko puta me iznova nasmijati, katkad se pitajući
primijeti li neko da se uprazno smijem.
Čuo
je Latif kad sam se pitao s Buljanom, tako ga i oslovivši. Svakako mu je to zaparalo
uši, pa me još upita i za ime.
-
Jasmin mu je ime – nisam slutio razloge – a Kršo
se preziva. Ali ga svi znaju kao Buljana!
-
Jebo on baba svoga – morao se nasmijati – znao
sam, sve se kanim da ga pitam. Do prije pet-šest dana nije morao svak dolaziti,
mogao je jedan da nosi za cijelu kolibu. On ti je meni svaki put dolazio i
tražio za trojicu: „Daj za mene, Jasmina i Buljana“. Sad, ja se čudih što je
uvijek sam, te mu dvojice nikad s njim!? Prvo sam kont'o da su otišli po
brašno, al' velim dosad bi došli... Jebo li on baba svoga. Kršo je to...
Sviđala
mi se Buljanova dovitljivost, malo čudila Latifova naivnost, ako nije bila
namjerna, ali me je od svega toga više iznenadilo kad sam pošao u drugi kraj
kuhinje (kad su jutra hladnija svi unutra jedemo, a ovdje je doručak puno
ranije nego na Grepku, prije nego svane), kao i mnogima prije, neko mi je zapeo
za noge!
Jučer
sam više razmišljao o svom povratku, o promjenama koje su trajnije, bitnije, u
kuhinji se nisam zadržavao, i doručak i večeru smo jeli vani, jednostavno nisam
ni primijetio. Jutros sam osjetio, bio iznenađen, zbunjen, ali tek sad
uspijevam povezati to s onim najnevažnijim što sam od Remzije čuo. Jutros mozak
nije mogao da konkretnije radi, iznenađenje je praćeno zbunjenošću što niko
drugi ne reaguje, pa me to dovede prvoj misli, zapravo shvatih to kao poznato
većini.
Kao
što je Latif spontano saznao istinu o Buljanu, tako naš kratki razgovor dotače
i taj detalj. Iz kuhinje, koja donedavno bijaše konjušnica, nije sve uklonjeno,
ostatci jasala su još bili tu. I nisu mi oni zapeli, već nešto živo. Čovjek,
koji tu nikako nije ležao slučajno.
Da,
to je bio Rus. Povezujući to da je tvrdoglavo ležao na podu dok smo ga mi
zaobilazili, poneko kao ja i neoprezno zakačio, sada mogu i potpuno povjerovati u
sve što sam od Remzije o njemu čuo.
Jedino,
dodadoh sebi kako ću u dnevnik dodati još koji redak. Ovako kako i doživjeh,
umalo se ne sapleh o njegov inat i fursat, iako je veliko pitanje hoću li ikad
saznati šta je doista tome prethodilo...
