Majka Zulku sitno pletijaše,
u petero i u devetero.
Majka Zulku divno s'vjetovaše:
„Goji, ćerce, sitne pletenice,
l'jepo će te udomiti majka!“
Taman
što sam se zamišljao u željenoj okolnoj šetnji, pomislio kako će mi i današnji
dan proteći još i u razmišljanjima o događajima koje sam propustio, a kojih kao
i nije bilo mnogo, postrojavanje mi misli okrenu.
Lato
Kršo me je upoznao kako sam, od danas, i zvanično u sastavu minobacačkog voda.
Uz informaciju da uz stodvadeske nisu stigle i tablice gađanja, zbog čega će i
obuka na njima kasniti, kao i prihvat ljudi s Vučeva i iz Jeleča, poslije čega
će tek vod biti kompletiran i raspoređen po oruđima. Po onome što je o meni čuo
ja ću se tad naći u komandnom odjeljenju. Kako reče, sada je saopštio mi
privremenu formaciju.
Kako
ni za gromove ni za šesetke nisu neophodni računači, a pošto nas trenutno s
prijavljenom artiljerijskom vojnoevidencionom specijalnosti ima nedovoljno,
samo ćemo se podijeliti u dva dijela. Stariji će biti na gromovima, a mi mlađi
na šesetkama.
Bio
sam zbunjen, pomalo ljut. Ovo je moralo značiti nastavak razdvajanja nas
Trošnjana, što ja nikako nisam želio. Osim što sam vjerovao kako iza ovakve
odluke mora stajati Major lično, opravdanje pred sobom za to što se neću buniti
uspio sam naći i u činjenici da ću ipak pored sebe imati Zaima i Džema. Možda
kasnije, još i Fadila i Veliju, bez obzira na ljutnju ovog prvog. Lato mu je
šura, želi mu pomoći, koristi činjenicu što nije služio bivšu vojsku, a što je
zapravo i osnov njegovog negodovanja. Ali, neću biti s Mufom...
***
Odmah
smo nas trojica i izuzeli jednu šesetku, da se upoznamo s njom. Tu, tek, bivam
iznenađen.
Na
sve mi je ličila osim na artiljerijsko oruđe. Gledajući neki dan Kemuru, zatim
i Ćuzu, učini mi se kako su oni opasniji - od nas trojice s ovom cijevi.
Drugačije nisam ni htio nazvati nešto što nema lafete, čije postolje nije veće
od prosječne tabakere, pri čemu je još i upola tanje, a što uopšte nema
nišansku spravu. Istina, kvadrant bi trebao biti dovoljan, ali me moje sjećanje
uvjeravalo kako je njegova primjena poželjna samo u slučajevima kad nišanske
sprave nema.
Moje
sumnje u moć ove šesetke nije popravilo ni zavirivanje u tablice gađanja. Još
uvijek sam više vjerovao svojim sjećanjima nego onom u šta me Zaim pokušavao
uvjeriti. Da li mi doista imamo te neke 'lake' mine, koje ova cjevčica može
izbaciti i dalje od dva kilometra? Na osnovu olovkom ispisanih tablica, uz svo
poštovanje prema Zaimu, ja to još nisam bio spreman prihvatiti. Kad je Major
govorio o tome, mislio sam da se to odnosi samo na one šesetke s lafetima!?
Želio
sam da se i nama pruži prilika da probamo, kao što su to na Vučevu uradili, kao
što je dato i ovima na gromovima, prije nego što nas neko natjera da umjesto
četničkih pogodimo naše položaje. Nikako mi se nije varila priča o premalo
mina, kao i o tome da za nečim takvim nema potrebe.
Nakon
što su prošli sat-dva, turbulencije između tog jednog zadovoljstva, da sam
konačno negdje, i nekoliko manjih i većih
razočarenja, dosegle su nivo da sam glasno kazao kako ne vidim svrhu u našoj
današnjoj obuci. Što je imao, Džemo je ispričao za dvije minute. Jedino se može
gađati neposredno, direktnim nišanjenjenjem. Prethodno se odoka ocijeni
daljina, iz tablica vidi ugao koji će se kvadrantom zauzeti, kao i broj
punjenja kojima će se mina naoružati. Uz to, samo još treba vjerovati da su
tablice tačne. Vježbanje oka smo mogli izvoditi i bez nošenja cjevčice, ali nam
je svakako trebala karta. Kako je nismo imali, samo smo mogli nagađati, misliti
kako šest očiju bolje vide nego dva...
Bar
se nismo previše trudili. Brzo smo se složili kako se nikom od nas ovo ne
sviđa. Tek kada dočekamo otklon naših sumnji ove nam se šesetkice mogu
svidjeti. Ali, možemo sačekati koji dan. Ukoliko se ništa ne bude mijenjalo i
ako ovo bude ono čime će naše želje za ponovnim, skorim odlascima prema Trošnju
biti zarobljene, jasno ćemo reći da smo protiv toga. Već sada iskazujući
nepokolebljivu odlučnost da na to ne pristajemo.
***
Kao
da smo slutili da će se nešto novo još danas dogoditi.
Došao
je momak i javio nam da se trebamo odmah pakovati i požuriti magacinu. Vidio
sam nešto dobro u tome. Šta god bilo, činilo mi se boljim od bespotrebnog
izležavanja, uz cjevčicu-minobacač u čiju se vrijednost tek trebam uvjeriti.
Osim toga, opet je u pitanju neka Majorova zamisao, što ne daje mjesta zlim
sumnjama.
Umjesto
da pogađam šta se krije iza ovog poziva, po ko zna koji put volim razmišljati o
Majoru. Dijelim to sa Zaimom i Džemom, tvrdeći kako je to jedan od rijetkih
ljudi koji će sebi zaraditi spomenik za života. Čak, osjećam da mora, kao što
bi mi morali nezaboraviti da je to najmanje što je zaslužio. Zapravo je samo jedno zaslužio više od tog spomenika. Da preživi ovaj rat!
Samo
zahvaljujući njemu, više od tri hiljade civila odavno je na sigurnom. Daleko od
mirisa paljevina, silueta krvi i leševa, i nadvijene kame nad vratom. A krivica
što broj spašenih nije veći, sigurno nije u njemu.
Ne bih još jednom o tome. Džemo i Zaim to ne propuštaju pomenuti, ali se odmah ograđuju kako misle samo na one civile koji su još ovdje, gdje oni pretpostavljaju da ih je pedesetak. Ne čini mi se toliko, ali im vjerujem. Nisam ni u prilici da zavirujem u kolibe, zato se raspitujem o sastavu i razlozima.
Više od polovine su stariji, među njima nekoliko slabo ili skroz nepokretnih.
Nekoliko ih ima što nikako nisu htjeli ni pomisliti da krenu, po cijenu da za
brašno mole. Ipak, Major je najljući bio na one koji su bili otišli, pa se s
nekim od konvoja hrane vratili.
Rekoše
da je tu i dvoje-troje djece, od čega i jedna curica, od desetak godina. Nisu
mi mogli potvrditi da je to Kukova sestra, ali su čuli da jeste Čolpa. Sve sam
bio sigurniji da se nema o kome drugom raditi, htjedoh sebi u obavezu dati da,
čim ponovo dođem do vremena, obavezno posjetim starog jarana i uvjerim se u to.
Znam da je njemu sad najteže, pa se i u mojim očima počeše sabirati prve suze
nakon duže vremena.
Prije
nego to njih dvojica mogoše vidjeti, stigoše me nasmijati. Ispričaše mi šaljiv
događaj, za koji ne bih ni čuo da se okolnosti ovako ne postaviše.
Pred
magacinom sretosmo djevojku koju je ranije bilo teško sresti. Od Boga nije bila
darovana naročitom ljepotom, što je bio razlog da se prije manje pokazivala,
ali i da je odlučila ostati ovdje. O čemu je svoj sud morao dati jedan od
najvećih šaljivdžija, bar tako mi predstaviše momka kojeg su opisali kao
oniskog, šireg i malo proćelavog.
-
„Što ti je život. Moja rođa dočeka da bude među
pet najboljih treba u logoru – Džemo se trudio citirati ga – prije se po danu
nije smjela usuditi ni pomaljati, niko je nije ni primjećivao, bendao za suhu
šljivu. A sad, mogu misliti, noću je gužva pred njenom kolibom!“
Morao
sam se nasmijati, znao sam kako to sugeriše da ih više ni nema u logoru. Za ime
se nisam raspitivao, bilo je vrlo moguće da je i meni rodica...
A
i odmah ću morati i te misli odložiti. Sada glavni logističar, kako je Buzdo
otišao s civilima a nije se vratio, Murat Fulurija nam je mirno saopštio zbog
čega nas je zvao. Večeras kreće novi konvoj po hranu!
