Nije trebalo naročite pameti pa shvatiti našu ulogu u tome što slijedi. Iako sam do sada uvijek isključivo ćutao, ovaj sam put pomislio kako imam pravo izreći svoje neslaganje. Tek sam se vratio, i to s konvojem koji je možda bio najiscrpniji od svih ranijih. Prekratko za nekog ko o konjima skoro ništa ne zna.
Moje
neslaganje je bilo ništa spram iskazanoj ljutnji Murata Fulurije. Najprije je
rekao kako je on sigurno jedan od onih koji najviše cijeni nas Trošnjane, kako
se uglavnom i sam trudio da nas u ovim zadatcima najmanje koristi, a zatim je
posegao za svojim, morao sam priznati - veoma urednim tefterom. Koji me je
utoliko više iznenadio, bio sam jedan od rijetkih koji do sad ni jednom nije
išao! Naravno, nije računao dobrovoljni odlazak po pušku, odnosno usputni
priključak tom jednom konvoju. A i da jeste, opet bi bilo kako je na mene red.
Svakako
i da nisam bio jedini koji s konjima nije znao. Nije to neka prevelika mudrost,
ali se nisam toga stidio. Kao što jesam, sad svojih riječi!
Požurio
sam klimnuti glavom i predvoditi ovu svoju grupicu na zaduženje hrane.
***
Žudio
sam za nečim što bi mi povratilo raspoloženje. Osnov je u tome da je na spisku
i Remzija, od kojeg se ovih par dana skoro i ne odvajam. A sudbina se i dodatno
umiješala. Pružajući Remziji novu priliku da mi ispriča još jednu propuštenu
priču.
Tu
kod Majora danas je bio neki sastanak. O čemu ja i nisam puno razmišljao, moje
pretpostavke su išle da je to isključivo u vezi večerašnjeg zadatka. Imao sam
razlog biti uvjeren u to, ja drugi razlog da neko od Jelečaka dolazi ovdje
nisam očekivao. Remzija nije dijelio moj stav.
Gledajući
ih kako izlaze iz Majorovog šatora Remzija je pustio svoj prepoznatljivi
smješak, koji će zbog mog upitnog pogleda i obrazložiti. Nešto kasnije. Sada je
htio uživati u onome što gleda.
Pred
našim očima, u svoj logor se vraćalo pet momaka, koje je predvodio jedan
plavokosi, predodređen za velikog borca. Kako sam ga, evo i vidio, manje će me
čuditi Remzijine riječi.
-
Svaka mu čast – počeo je kao da ja već znam sve o
njemu – mora da ponovo od Majora traži dopuštenje za neku akciju.
-
To je nešto već radio?
-
Zar ni tad nisi bio ovdje?
-
Ja ovog momka vidim prvi put. Baš je upadljiv,
kad bih ga sljedeći put vidio tek za deset godina, siguran sam kako bih ga
odmah poznao.
-
Ijuh, kol'ko si to ti luft'o...
-
Jesam li luft'o ili nisam, posebna je priča. Manjim dijelom jesam, ali većim... ne bih volio nikad ponoviti. prič'o sam ti, ako si samo pola od te priče upamtio... A da me nije dugo bilo - to ni ne krijem.
-
Ma nisu ništa radili. Nije im Major dao. A i
taj nekakav njihov komandir, strogo se drži Majorovih uputa. I nije mi nešto naočit. A, gledaj
momčine!
-
Oni su od Jeleča? Razumljivo je što im ne da.
Tako i treba. Zna Major čemu je vakat, čemu je još rano.
-
Šta je razumljivo?
-
Pa nije dobro tamo čačkati. Ranije zbog
civila, sad zbog ovog što sada radimo.
-
Je li? A četnici neka rade. Eto, i ta zasjeda
bi. A neki dan četnici upadoše u katun na Radomišlju. Tu i nije bilo do desetak
naših boraca. Isto, kao na Hadžića ravni. Treba i njima negdje upasti tako,
manje bi onda i oni. Dobro je i ovo s minama, ali ništa dok mitraljez ne
zapjeva.
-
Razumijem. Osim toga, ima još naših
zarobljenih. Nije dobro ni zbog njih.
-
Svi smo i to rekli. Al' jebiga, ne možemo ni
samo sjediti. Sjedeći ćemo više izginuti. Niko ne kaže da trebamo, da možemo
napadati, nešta uzimati. Al' šta bi falilo otić' više nekog njihovog sela, i
samo prosuti nekoliko rafala. Bože sačuvaj, nisam ja da se na civile puca. Ali
bi im tako pokazali da i do toga može doći. Eh, još i kad bi se privukli nekoj
njihovoj liniji, pa samo jednoga koknuli, drukčije bi i oni poslije
razmišljali. Vjeruj mi. Sad oni još misle da mi nit' imamo čime, niti smijemo.
A vidiš da ni oni ne udaraju gdje je više naše vojske.
-
To si u pravu. Eno, neku noć, kad se mi
vraćasmo, tamo na Radomišlju, koliko ono rekoše da je bilo naših, samo desetak.
-
To ti i govorim. Samo desetak, uglavnom
starijih, ko zna jesu li imali ijedan automat.
-
Tu mi dođi. Branimo se lovarama i karabinima,
ti bi da napadamo. Jeste u ove dvije ture dobavljeno nešto automata, ali to nam
treba da se bolje branimo. I zbog toga, i zbog svih trenutno zarobljenih, hajde
budi pametan!?
-
Ne može se tu biti pametan. Ili sjediti i
čekati da nas tamane jednog po jednog, ili i njih prvo ogrebati malo po njušci,
pa kad se mogne i pravo udariti.
-
Čime da ih grebemo? Joj, jesi ti zapeo... Nije
ovdje priča šta bi mi, ti i ja voljeli, već je priča šta je realno, šta se
može. Treba se razlučiti ono što smo mi u selu uradili, to je bilo neplanirano,
iznuđeno, i to je ono što se i može. Nije lako ni poslati puno ljudi u takve
dubine, deset ljudi se može uvući, i izvući. Postaviti neku minu, eventualno
koknuti neku manju grupicu. Govoriti o napadu je preuranjeno. Kao što se deset
pušaka ne mere braniti, isto tako ne mere ni deset pušaka napadati.
-
Ko kaže s deset pušaka? Nisam ja rek'o da mi
imamo sad trista pušaka da šaljemo u napad, i da trebamo. Ali, pedeset more. I
ne traže ni oni da napadaju Miljevinu, nego negdje gdje ni njih nema mnogo. Pa
nisu se ni oni svi zgargali u Miljevinu, ili šta znam. To ovi momci traže.
Znaju negdje gdje imaju vojske, hoće samo da im priđu, i malo ih puknu po
ušima. Da hoće Major dati, i ja bih poš'o s njima. Još bih iš'o, sve
pjevajući! “Pjevaj mi, pjevaj, sokole…” – lagano Remzija pusta avaz.
-
Ama, pjevaće soko! Ići ću i ja. Ali, kad Major
odobri.
