Jahao sam konje,
ašikov'o, pio,
ali nikad nisam 'vako
rahat bio.
Gle, visoko sunce
uprlo strijele,
na zumbule plave i
đule bijele.
Na granate smokve,
pokraj šadrvana,
na sevlije vite od
stoljetnih dana;
I tanke munare sred
ravna Mostara,
što se sav bijeli od
rasna behara.
Pa još, kako ovdje
miriše meleča,
i zelena trava od
pamuka mekša;
I bijeli cvijet
trešnje i jasmina,
k'o mahale kuda prolazi
Emina.
Ah, Emina, samo, tu da
mi se javi,
da joj mrsim kosu
uvojaka plavih:
Da izljubim grlo, i
pod grlom što je,
pa san kada tiho
sklopi oči moje,
da me maši kitom
bijela behara,
tada bi mi bio džennet
bez karara!
/Aleksa Šantić/
Ne
znam razloge, ali znam kako dugo nisam bio nervozniji. Kao da su mi se
pomiješali svi osjećaji, proistekli od svega što sam čuo, u borbi s onima koji
naviru zbog onog što me očekuje, zajedno su lako potiskivali sve vezane za ono
što mi je najprije činiti.
Moram
naći sebi konja, a što mi se, u ovakvom raspoloženju, čini najmanje bitnim.
Prošli put sam imao najboljeg, a opet sam najviše nadrljao. Otud mi dolazi i
osjećaj krivice: da sam znao, ili mogao znati, sad bi mi bilo jednostavno.
Otišao bih do pašnjaka, pomilovao svog Lijevog Krila i... vratio ga vlasniku. A
tamo bih tražio drugog, i opet šta me zapadne. Ili, sad bih trebao povesti dva,
jednog da ostavim a da se s drugim vratim...
To,
sigurno neću. Ni pomenuti, mogao bi me neko i ozbiljno shvatiti. Ni s jednim ne
znam kako ću, još manje mi je stalo da se pravdam ili svađam s čovjekom koji mi
je na Grepku onako „izašao u susret“.
Neću
ni žuriti. Znam da i Remzija ide, i on mora po konja, zajedno ćemo. Kad izabere
jednog, pomoći će i meni.
Remzija
me djelomično razočarao. Iako smo živjeli blizu, znao sam da ni njegovi nikad
konja nisu imali, barem od kada moja pamćenja kreću, svejedno sam imao lažan
osjećaj da im je on vičan. Njegovo priznanje kako su njegova jedina druženja s
konjima ono što pročita u romanima i stripovima, obojicu okrenu ka posljednjoj
nadi da se snađemo. Sad nam je jasno da ni Mufo ne zna mnogo više od nas, ali
držimo da će nas on znati uputiti na one koji će nam i pomoći.
Nismo
se vraćali kolibi. Mufo je već bio na ciljanom mjestu, mi se samo pridružujemo.
Grupi, koja se posljednjih dana uvijek skuplja u vrijeme kada treba najaviti
polazak negdje onih kojima je tako zapisano. Dolaskom i Remzije, usuđujem se
reći kako su danas u ponajjačem sastavu.
„Moj
mitraljez, kroz jelovo granje, četnicima svira ustajanje!“ – bećarac je kojim
se počinje, i koji nikog ko se u blizini nađe ne ostavi smirenog. A danas je
još posebniji, zbog osjećaja koji su se u meni nagomilali. Adil Barlov Ada ga
vodi i srcem i dušom, i željom i namjerom, obavezom i inatom... ima u njemu i
hvale za ono što su do sada diverzanti uradili, želje za Zulčićevo zdravlje,
nade za nas koji idemo, strijepnje za sve za koje, iz dana u dan, iz naše
akcije u akciju, sve više strijepimo...
Ranije
sam mislio kako se bećarac ne može ispjevati „na suho“. Sad se uvjeravam u
suprotno. Samo je potrebna prava pjesma, i pravi momci! A ako je Trošanj i po
čemu bio poznat, u bližoj i daljoj okolini, onda je to ovaj bećarac. Obje
vrste, kratki i dugi. Meni je uhu bolje lijegao kratki, ovaj koji je i Ada više
volio. Nekad mi je zadovoljstvo bilo samo slušati, sad žalim što se ne mogu pridružiti.
Nisam od Boga nadaren, da li se moglo naučiti? Makar ova kraća, lakša
varijanta... Taj drugi, duži, manje-više. Njega forsira Fadil Barlov. Znam i
razloge, tu se i mjeri znanje. Njega, od mnogih sam čuo, svako ni ne može
pratiti. Jedan je bećarac poseban, onaj „Pod jablanom ovce plandovaše...“
Njega, do u daleko niko drugi nije ni smio zapjevati, samo Fadil, Hašim
Hajdarević i Ismet Čolo, uz tihu pratnju ko se usudi...
„Aoj
Trošnju, ko ti pije vodu, kad iz tebe Muslimani odu!“ – idealan je za kraj.
Najave. A kad krenemo, opet će se društvo skupiti i zapjevati, koji „još jači“.
Pohvalio
sam Remziju za to kako su „izvukli“ ovih nekoliko bećaraca. Pokušavam ga
nagovoriti da na polasku bude i jedan po mojoj želji. Nije mi mogao obećati, on
rijetko kad počinje.
Zato,
jeste da će mi pomoći oko preuzimanja konja. Nakon što nas je Mufo uputio na
Fehima Gliba. Kojeg ja ne poznajem ali Remzija odlično zna. Pritom je uz
smiješak proiznao kako se za svoga neće previše truditi, kako je njemu skoro
svejedno, da mu ne bi bilo mrsko ako bi se negdje u putu i prevalio. Osim oko
Bistrice. Vjerovao sam mu samo to da mu je skoro svejedno.
***
Izašavši
na kosu s koje se dobro mogao vidjeti najbrojniji konjski pašnjak, prvi put
gledah ljepotu koja mi se ranije nije dala primijetiti. Više od stotinu, odavde
gledano sve lijepih konja, pri čemu oči čovjeka pokušavaju uvjeriti kako ih ima
bar još toliko, bio je prizor pred kojim se moralo zastati. Bar na nekoliko
sekundi, koliko da se sva ta ljepota obuhvati.
Pritom
smo vidjeli i kako se iz te grupe izdvajaju dva konja, s ljudima koji su ih
vodili.
Susreli
smo se na pola puta. Tad sam uočio još dvije stvari. Radilo se o dva potpuno
različita konja, ne samo po boji dlake. Onog bijelog, dakako slabijeg, vodio je
momak kojeg ću voljno upoznati, a razumijevajući gestu Remzije koja je
pokazivala da se radi o onome koga i tražimo.
Dobro
je što nije bilo neophodno da se predstavljam, u društvu Remzije Fehim je znao
ko sam, obraćajući mi se onim uvijek prepoznatljivim prijateljskim tonom
potvrdio je kako jedna moja velika briga sasvim nestaje:
-
Ti si Mufov brat?
-
Jesam –
trudio sam glasom izgledati čvršći neg sam stvarno bio.
-
Onda, ti uzmi Mehovog konja – valjda sam uspio, s
obzirom na Fehimovu direktnost.
-
Kako ću ja znati koje je? – glumio sam i dalje
čvrstoću, ali uz punu iskrenost.
-
Ama, ovo je taj – brzo je Glibo presjekao moju
nepotrebnu zbunjenost.
-
Ne znam. Ne bih da... – nakon par sekundi, ipak
sam zamucao.
-
Ne boj se ništa. On samo izgleda strašan, ja
mislim da u logoru nema mirnijeg! Dijete ga može jahati! Evo, gledaj moju Zeku,
nekad je i ona jaka bila. Šta, godine joj snage odnijele dosta, al' ćudi
nimalo! Ćuptelija bila, čuptelija ostala. Ni sad se svakom ne da, zato ja i
najvolim s njom. Uvijek me strah da se nekom ne otme. Ja sam Buzdu i Muratu
rek'o: Nemojte da nju iko vodi, ako treba ja ću svaki put ići.
-
Vjerujem ja to, samo...
-
Ama, ne snebivaj se. Nemaš frke, ako ga ti ne
povedeš neko će drugi. Kontaš.
-
Dobro, ali mi je sad nezgodno da se s vama vraćam
a da Remzija...
-
Ne moraš s nama – Meho mi je već davao uzde –
odmah ga uzjaši, pravo ga probaj do tamo...
Najradije
bih istog momenta završio na njegovim plećima i galopom odjurio da ne slušam
ono što sam znao da će uslijediti.
Dešavalo
mi se mnogo puta da padnem pod osjećaj „dežavu“- „već viđeno“, ali nikad ovako
slično. Zapravo, ovo i jeste bio jedan drugi osjećaj. Osjećaj ponovljenog,
očekivanog...
Da
nisam dobro osmotrio pomislio bih kako je neko na mom Lijevom Krilu izbrisao
onaj žig. Jednako krupan, vrijedan, i opet kažu „miran“. Opet su ga mnogi
gonili, opet ga ne treba pretovarati!
Zatim,
nikako mi se ne sviđa ime gazde. Je li morao biti Meho!? Na trenutak, požurih
se prepasti kako se radi o istom, onom čovjeku. Jedva se suzdržah da mi iz usta
ne izleti pitanje znaju li oni nešto o Zulčiću. Remzija je rekao kako onog Meha
više nije viđao, a od svoje zbunjenosti ne stigoh se razumiti da li sad bi
kakve njegove reakcije. A gledajući ovog crnog, usuđujem se u sebi reći -
mračnog čovjeka, ako ništa mogoh ga uklopiti u opis onog drugog.
Ko
zna koliko je još Meha ovdje. Ali i toliko drugih imena, moglo je da se ne
poklopi!
Koliko
god me u trenutku ovo uznemirilo, pokušaću mir naći u činjenici kako mi
Remzijina reakcija nije promakla, nego je nije ni bilo. Ako je pak skrivao,
valjda će mi sam to poslije reći. Ako ništa ne kaže, zaključak će se nametnuti,
potiskujući moju nepotrebnu nervozu.
***
Uvijek
je Remzija bio od riječi. Izabrao je konja prvog s reda, tako da smo do večere
imali vremena malo i odmoriti. A Šaćirova koliba je bila idealna za to.
Da
nije bilo moje nervoze, koje se još uvijek ne uspijevam osloboditi. Čak sam
počeo pretjerivati, najednom sam počeo „osjećati“ kako me svrbi između prstiju.
Nije moglo biti od vrućine.
Je
li me strah? Ako jeste, dobro je! Samo da ovo nije slutnja...
Jednom
sam išao, dva puta prešao Bistricu. Prvi put me bilo strah nepoznatog, drugi
put proživljenog i shvaćenog, sada poznatog. Razlika u odnosu na neki dan je
nemjerljiva, Major neće biti s nama.
Dovoljno
da, svaki put kad to sebi ponovim, osjetim isti hladan znoj. I da me misli
odvedu ispod Miljevskog mosta. Tu se rastajem sa svojim uvjerenjem da je mene
Bog odabrao da ovaj rat preživim. Nekako mi se čini kako to važi samo za
Majora.
Nisam
brojao, niti se raspitivao koliko je kolona dosad prešlo, ali se sve manje mogu
otimati utisku kako i tome jednom mora doći kraj. Ali, valjda neće sad. Ni u
našem povratku!
Prisjetih
se zasjede koja je jednom postavljena, koja mi se kao nikad prikazuje kao
mogućom za ponoviti. Posebno, poslije i tog nedavnog na Radomišlju. Onda, ko
zna - možda su Zulčića stvarno četnici presreli...
***
Skoro
sam se obradovao vremenu večere, skorog polaska. Ostavljam crne misli i milujem
svog novog drugara. U njegovom pogledu nalazim utjehu, novo uvjeravanje kako će
sve biti u redu.
Stvarno
je miran. Sluša me. Pomalo mi je krivo što mi nisu rekli njegovo pravo ime.
Mada su bili u pravu, on se ne zove nikako - sam dođe! Razumije te, kada hoćeš
da ga zovneš!
Ipak,
ne znam kako ću pričati s njim. Moram mu, makar sam, neko ime nadjenuti.
Pokušavam se sjetiti kako se zvao Blekov, Markov, konj Kapetana Mikija, Vajata
Erpa ili Laki Luka... Baš mi se ne da, ni jednog lijepog i prikladnog imena da
se sjetim. Valjda ću usput, do tad može biti i „Desno Krilo“.
Kao
što mi nije krivo što moj bećarac nije zapjevan na polasku. Nada više, valjda
ga neću ostati željan. Obećali su, maksuz će, samo za mene, kada se vratimo.
