Pašihana, lijepa
đevojko,
ti si, Pašo, paša na
đevojke.
Istur' Pašo, glavu na
pendžere, 23/24. avgust 1992.
da ti viđu crne oči tvoje.
Da ih pišem na oružju
mome,
a ti moje na đerđefu
tvome!
Nismo
mogli izabrati bolje vrijeme za poći. Kao da smo zbog toga malo kasnili. Već
sam prolazio Videžom, ali nikad ovako.
Mi
malo kasnili, sunce kao čekalo nas. Ono se sklanja dok mi prolazimo.
Milina
nas je bilo vidjeti. Nema nas ni stotinu, ali ovakvi ličimo na čitavu četu. Svi
na konjima, svi naoružani, prilično i opremljeni. Ima svega, automata, jedan
puškomitraljez, po par zolja i erpegeova, bar polovina ima i makar po jednu
bombu, svi kakve-takve rančeve, pokoji prsluk, ponešto maskirno, a lijepo je
čuti kad i poneki ašovčić zvekne.
Ja
se sam sebi divim. Prošli put sam se činio najjadnijim u stroju, još znajući
kako samo prva četvorica imaju pištolje. Nije me bilo strah.
Zašto
da se sada plašim. Svi smo naoružani, a ja zbog svoje jakne još i najbolje
izgledam. Da se ne držim kraja stroja, neko koga bi usput slučajno sreli
ponajprije bi u meni vidio komandira cijele grupe. Još kad bi se razumio u
konje i znao procijeniti ljepotana kojeg jašem! Nevjerujući da ćemo ikog tako
sresti, zamišljam na stotine djevojaka po okolnim proplancima. Kako gledaju u
nas, a ja, naravno, u centru pažnje!
Ipak,
ja znam šta mi je najdraže na meni, osim puške. Moja čuturica. Svako malo,
pogled mi se spusti na desni kuk. Tu je, gdje bi bila!
Ne
žurimo, ne idemo pješke. Štedimo i konje. Zato se imamo vremena i našaliti. Povremeno,
ja i Remzija puške uzimamo u ruke, zatežemo noge u širinu, glumimo Šejna,
Divljeg Bila ili nekog takvog. Požalimo se da nam samo jedno fali za ukupan
osjećaj. Šteta što ćemo u povratku dogoniti brašno, pa su sedla ostala na
Trebovoj. Ali, kako smo ovo već radili nekoliko puta, to se i u samarima sad
prilično snalazimo.
Izlazak
iz Videža je poseban ugođaj. Poklopio se s padanjem sutona. Sad tek izgledamo
opasno. Da je snimiti scenu pa prodati za neki kaubojac! Ne vide se samari pod
nama, sve puške djeluju isto, svi izgledamo slično. Mislim i da smo počeli
shvatati zašto nas je bilo, a više nije strah!
Valjda
smo ranije, uvijek se samo uzdali da nećemo imati problema, kako ne bismo
morali bježati. Za takve stvari biti spreman, znači nerazmišljati o strahu.
Sada,
međutim, o bježanju ne smijemo da razmišljamo. Ako na četnike naiđemo, moramo
prihvatiti borbu. Ako oni budu raspoloženi, kad nas ovakve vide!?
Koristeći
tamu, nekoliko puta sam „vježbao“. Priljubljivao sam se konju uz grivu,
zamišljao kako tako pucam na četnike. Potom sam jednom lagano oslobodio noge,
za slučaj da njega pogode. Prije nego bi me zbacio, sam bih bio na zemlji. I
opet pucao u četnike... Neka, neka meni njega živog!
Mrak
pritišće, puške više nemamo kome pokazivati. Ali nam ih ruke često stežu, da ih
osjete. Ne govorimo ništa onom ispred, ne slušamo onog iza, samo ponekad nešto
došapnemo svome konju. Nekima se otme psovka, svakakvih konja ima. Nije svako
imao sreće kod biranja. Ne želim Remziji sjedati na muku, ali znam kako je brzo
shvatio da ipak nije svejedno. Kao što ja sve više shvatam koliko mi je čovjek
valjao, ma kako mu ime bilo.
Stvarno
ga može i dijete jahati. Vidim da ni svi konji nisu jednako pametni. Znam zašto
ostali zagalame i opsuju, ali moj niti jednom nije stao tako da bi me zadrmao u
samaru.
***
Ne
znam koliko su psovke a koliko pomirljivost konja uticali, ali je vremenom
galame bilo sve manje. Ne mislim da ima i jedan konj koji već bar dva puta nije
prolazio ovuda, znaju i oni kako se Bistrici primičemo.
Ne
znam, nisam siguran, ne sjećam se, nisam razmišljao o tome, da li smo svraćali
u Jelečki logor. Vjerovatno jesmo, kao da nas je sada više. Ali se nismo dugo
zadržavali, samo da nam se priključe. Jesu li nam samo pratnja ili i oni idu po
brašno, ni o tome neću da razmišljam. Važno je da smo svi s konjima, da ćemo na
vrijeme.
Nisam
se mislima mučio ni kada smo se negdje zaustavili. Moje je jedino da jašem, ili
da sjedim na samaru. I da slijedim ostale.
S
obzirom da smo sjahali bilo je jasno da će ovaj odmor biti nešto duži. Ja se
nisam ni pokušavao orijentisati, samo sam mogao pretpostaviti da smo pri vrhu
one livade koja je iznad Mladog gaja.
Sjahao
sam, ali uzdu ne popuštam. Kao da se bojim da mi neko ne otme, ili zamijeni
konja. Nek odmor traje koliko neko misli da treba, ja se kao nikad odmaram u
potpunosti. I misli sam zaustavio.
