III - 61 / Taman smo na vrijeme

Prošetalo zlato materino,
po zelenoj bašči daidžinoj.
Šetajući, crnu zemlju ljubi:

„Crna zemljo i zelena travo,
što me nisi prekrila odavno,
da ne gledam jada po sokaku!?

Od momaka i od djevojaka!
Drag me gleda, a dajo me ne da,
drag me hoće, a dajo ga neće!“

 

Tek je počelo svitati, prerano je da smo stigli. Ne čudim se dugo, od nekog saznajem da smo svratili u logor Kljunjana. Tek me popustila ljutnja zbog izgubljene čuturice, pristiže me druga. Zbog čega nam treba ova pauza, pa bilo bi i lijepo što niko nikad ne bi brže stigao.

Da li je neka nova nevolja na vidiku, da li je negdje u blizini bilo četničkih napada, očekuju li se možda kakva granatiranja? Jesmo li nekog ranije već sreli, je li taj neko predočio te novosti koje nas zaustavljaju? Možda je moguće, ali ne mogu povjerovati da sam i tako nešto prespavao. Moram se prisjetiti dešavanja od prije nekoliko dana, štošta se komplikovalo, što se u trenutcima dojmilo nevjerovatnim, kontam kako bi ponavljanje sličnih dešavanja bilo previše i od sudbine.

Šta god da je po srijedi, zaustavljeni smo. Očekujem onda, zbog svih svojih osjećanja, možda već ovdje cjelodnevni odmor. Počeo sam tragati za zgodnim drvetom za kojeg bi privezao svog drugara, pružajući mu mogućnost da se napase, a bježeći od svih drugih razmišljanja.

-          Boga ti, kako 'no tebi ime – obrati mi se onaj Mufov jaran – ne mogu da te zovem „Mufov brate“!?

-          Asim – odgovorih mirno, osjećajući kako mi želi još nešto reći.

-          Ako si i upola k'o Mufo, fin si. Ne znam, samo, treb'o te malo naučiti s konjima.

-          Kako, kad ni on nije viješt.

-          Nije samo to, raditi s njima – osmjehnu se – iako me je i to čudilo, ali makar se treba znati kako i oni imaju dušu. Kao sve životinje, jednako kao ljudi. Pogledaj ovo, sve je dojahalo dovde, i sad samo konta kako da svojoj guzici ugode. Briga njih što ćemo, možda, odmah dalje. Otrgnuće konji koju travku usput, nije to problem, ali misli li iko od kad oni nisu vode pili!?

-          Dobro, al' ako ćemo odmah ići... je li voda daleko?

-          Nije. Ima izvor odmah 'vamo!

-          Kako ti kažeš. Ja što ne znam, i volim da slušam... Nego, tebi ono bi Fehim ime?

-          Fehim. Jeste. Fehim Glibo! – smiješkom je kazivao kako misli da meni to ime zvuči neobično, arhaično.

-          Fehim, baš rijetko ime. Ali je meni veoma drago. Možda si od Mufa čuo da imamo još braće, od kojih se jedan zove baš Fehim.

-          Znao sam da ima dosta braće, ali...

-          Da i ti nisi iš'o s njim u školu?

-          Nisam... Mufo je malo mlađi.

-          Koje si ti, šezdeset drugo?

-          Jok... pedeset osmo. Nego, dolazio je Mufo često u moje selo. Im'o je tu jednu curu, a dolazio je i na sijela.

-          Pedeset osmo!?  Ne zajebavaš? – znao sam da sam dobro čuo, ali mi je Glibo izgledao bar nekoliko godina mlađi.

 

Na trenutak smo prekinuli priču. Izvor, više bara, nije bio najpodesniji da bi s njega ljudi pili, ali je za konje kao stvoren.

Ne bi nam bilo korektno da smo remetili njihovo uživanje. Ćutanjem se složismo kako smo zaradili dosta sevapa, iako je zasluga samo njegova.

-          Stvarno su bili ožednili – kad su otprilike bili gotovi, bio sam spreman poći nazad.

-          Neka, polahko. Neka otkinu koji zalogaj trave, pa ćemo ih ponuditi još jednom. Nećemo zakasniti, ako su i pošli, stiće ćemo ih...

 

Poslušao sam ga. Ne razmišljajući odmah da je možda i svjesno odugovlačio. A što mi se vjerovatnim učini vidjevši mu zadovoljni izraz lica, zbog činjenice da ćemo za ostalima nastaviti na odstojanju. Uz nastavak priče, kroz koju mi njegove namjere postajaše sve jasnije.

-          Polahko, da ako odaberu one koji će goniti minobacače!? – nije dugo čekao i da mi to prizna.

-          Kakve sad minobacače – međutim, tek me u potpunosti zbunio – nije zar da ćemo ih dobiti još?

-          Da, hoćemo... Imaju i sad nekakvi, oni mali, šesetke. Al', jebi ti njih. Gdje natovare šesetke, tu će i mine! Gule sanduci, guli i ono željezo. Najlakše je dvije-tri vreće brašna, ne boj se ja ću ti pomoći da fino natovarimo, i onda ideš s pjesmom.

-          Ko ti to reče? Kol'ko ima tih šesetki, pa neki dan je nešto dotjerano!? Neke su, kako sam čuo, i na Vučevo date. I kod nas imaju tri, ama nešto tanko mina...

-          Jebo ono, ove su prave. Imaju sve, postolja i noge, samo manje. Reče ovaj jedan momak. Ne znam, meščini reče da ih je šest.

-          Znam ja kakvi su ti. Nisu ni oni puno teški.

-          Zajebi ti to. Ne znaš ti koji su ono džohari. Čim vide dobra konja, gledaju da mu dušu izvade. Imam ja i boljeg konja, njega krijem. Što da ga džaba lomim, ko će mi zafaliti. Od mene je dosta i ova Zeka. Nije ni ona loša, malo je postarala ali... Uglavnom, znam da mi je neće pretovariti. Može ona bez problema sto kila odnijeti gdje hoćeš. Samo je treba fino natovariti.

 

Odustao sam od daljnjeg razgovora o ovome. Bojao sam se kako me previše podsjeća na neki dan. A ne bih volio da se ponovi. Opet, hoću i da vjerujem kako se slučajno ne prijateljujem s Glibom. I ovo može biti samo novo potvrđivanje uticaja sudbine. Da sam bio sam, ne samo da bih patio konja, nego bi me i prevarili. Ovako sam siguran kako ću ovaj put puno bolje proći.

Zato smo, nakon kraće šutnje, mijenjali teme. Pričao mi je malo o tim svojim druženjima s Mufom. Ponešto sam i ja kazao, o sebi, o Mufu, o selu, što ga je zanimalo.

Vjerovatno najbolji dio našeg razgovora odnosio se na Glibovo raspitivanje u vezi svoje preporuke za konja kojeg vodim. Znao je da me nije lagao, znao je koliko je konj tih i poslušan, no trebala mi je lekcija da ubuduće i sam znam takve stvari cijeniti.

Volio bih i da je duže potrajalo. Ipak je njegova intuicija kazala kad je vrijeme da ubrzamo, i pođemo provjeriti koliko  smo sarađivali sa sudbinom.

                                   ***

Vratilo mi se raspoloženje. Taman smo na vrijeme. Za sve drugo su konji već odabrani, mi ćemo kao i većina - brašno.

Raduje me i dobijenih sat vremena, za odmor ovdje. Jesam očekivao cijeli dan, ali mi i tako štošta nije jasno. Tek se brzo odlučujem kako to vrijeme iskoristiti.

Objašnjavam Glibu gdje ću, i da uzme hranu za mene ako je budu dijelili, a ja galopiram Grepku. Nije me više briga hoću li onog čovjeka sresti, jedna me druga želja vuče!

 

 

 

 

                                                            šume Zelengore