Moja draga, moja mila,
na vratima bila.
Na vratima, na
vratima,
među kanatima.
Od meraka i sevdaha,
dućan otvorila.
Po dućanu, po dućanu,
biser rasturila:
Da ga kupe, da ga kupe
sandžački bećari!
Razgovor
će nam služiti i za kraćenje vremena. Kojeg ni ne znamo koliko ćemo imati ali
koje, postaće nam jasno, ipak će biti bez dodatne hrane.
Nakon
što smo Alija i ja razjasnili neke Mufove neodumice u vezi s onim što je već
čuo o našem putovanju ka, i boravku na Igmanu, gdje je i sam s nevjericom, ali
ipak dužnom pažnjom, poslušao moju priču o spavanju u hodu, došlo je na red da
pričamo o ovih desetak dana provedenih na Grepku. Bolje rečeno, da pred njim
svedemo utiske, s obzirom kako posebnih dešavanja nije ni bilo.
Slično
je i on poslije govorio o tome šta je aktuelno na Trebovoj. Gdje je potencirao
da nekih bitnih novina u odnosu na vrijeme kada smo otišli i nema, aktivni su
povremeno diverzanti a ostali još uvijek u procijepu između ugodnog odmora i
sumornog iščekivanja. Dodavši da je na neki način sumornost koju smo osjećali
potisnulo ono što zovemo navikom. Boravak žena, i uopšte civila, nosilo je
jasne prednosti, no i više briga, ovo drugo je prihvaćeno s olakšanjem a na
prvo se naviklo.
Prvi,
glavni krug prepričavanja je bio gotov, u međuvremenu mi je Kemura donio
lanč-paket, što je bilo vrijeme da ja ponovim svoju težnju da napravimo
zajedničku sofru. Mufo se nije protivio, makar govori da će ostati uz svoje
stavove, naglasivši još jednom kako je ovo ipak vrijeme, prilika da s kilažom
dodatno slabi. Zadovoljit će se dijelom koji je lično prozvao „mišji otrovi“,
radi se o kesici s nekim hranjivim, sitnim tvarima koje i oblikom podsjećaju na
Mufovu aluziju, ali što veličinom teško da bi upotpunili jedan mišji dnevni
obrok. Dovoljno je tek da svaki put kad pozoba nekoliko tih granulica osjećaj
gladi donekle obuzda.
Osjetila
se njegova odbojnost spram ovakvim obrocima, no što je moralo malo i njega
privući jeste zajednička sofra. Tostove, zamjenu za hljeb, a koji su kao četiri
neukusna keksića prepušta nama. Ipak će uzeti po zalogaj-dva iz svakog od
obroka, zbog tog uzvišenog osjećaja zajedničke sofre ali i zbog činjenice da se
u jednom paketiću našao dodatak. Malena bočica, koja sadrži nekakve začine, i
mogla bi donekle poboljšati ukus i ovim obrocima koje je Mufo okvalifikovao kao
nejestivima. Ja je ranije nisam dobijao, jesam se pitao zašto je nema u svakom
ali ne i dugo razmišljao o tome.
Ovaj
put se trefila kod dvojice nas, što ja smatrah dobrom nafakom pa požurih da to
rasporedim na sva tri. Mufo je okasnio s reakcijom, znao je koliko je ovo jak
začin ali ne i da ja o tome nemam pojma. Tek kada je vidio da hoću otvoriti i
drugu bočicu zagalamio je, rekavši ono što ćemo ubrzo shvatiti i ja i Alija.
Napravio sam duplu glupost. Istresao sam komplet sadržaj i promiješao. Začin je
toliko jak da prvog obroka ni Mufo, koji je poznat kao veliki ljubitelj ljutog
nije mogao pojesti više od onog jednog zalogaja. Mučio se i s drugim, i njeg je
ostalo više od polovine. Onaj treći, najukusniji a koji srećom nisam stigao
upropastiti, podijelili smo Alija i ja. On je imao posebnu gorčinu, bilo mi je
krivo što Mufo nije htio ni okusiti.
Nismo
bili sitiji, a ono što znamo jeste da je dug put pred nama, s upitnikom kada i
gdje ćemo opet imati dužu pauzu. Dovoljan razlog da ostavimo i mi svoje „mišje
otrove“, za povremeno korištenje.
Ćutke
smo razmijenili nekoliko pogleda, što mene brecnu na poseban način. Osjećao sam
krivicu što je ovo ispalo lošije neg je trebalo, ali sam se i prisjetio da
postoji način kako da utisak popravim.
Razmišljajući
kako da to tačno izvedem, javi se još jedna ideja. Trebalo mi je vremena da o
svemu dobro promislim, da izaberem hoću li ih odmah odobrovoljiti, ili na kraju
dodatno iznenaditi.
Dio
mozga rezervišem za to tajno razmišljanje, drugim dijelom pokrećem priču o onom
što mi je djelomično poznato, što mi neće biti teško pratiti. Uzeh od Mufa onu
neobičnu, duguljastu bombu, krenuh je preturati po rukama, izrazom lica
potvrđivah veliku dozu nepovjerenja, navevši tako Mufa da priča o njenim
pozitivnim karakteristikama. Iako je dugačka, spada u ručne bombe, prvenstveno
portivtenkovske, ali kako još jednom naglasi s mogućnošću upotrebe i protiv
pješadije. Vjerujem da je nagađao o njenom ubojnom djejstvu, pouzdanosti i
sigurnosti, no pokazivao sam lažnu zainteresiranost.
Ma
koliko da je bio raspoložen i da izmišlja, nije mogao dugo o tome pričati. S
obzirom da smo Alija i ja imali nove rančeve, već smo Mufa lišili one ružne
torbice, novi vlasnik jednog od rančeva koje je Alija ručno šio postao je on,
ipak se brzo dosjetih šta će biti sljedeće čime ću ga brecnuti. Tražih da
detaljnije zbori o tome kako je Zeku zadužio, te o nevoljama koje mu pravi,
ponudivši ga čak i da se zamijenimo. S teretima skupa, podrazumijevalo se.
Mrzovolju nije skrivao, pa ipak je prihvatio udovoljiti mojoj navodnoj
radoznalosti. Ipak ga u jednome nisam mogao prevariti, otćutao je moj prijedlog
da se mijenjamo. Prepoznao je u mome glasu kako u vezi s tim nisam iskren. Ne
bih ja dao moje Lijevo Krilo...
***
Četničko
granatiranje odavno je prestalo, također je jasno i kako nećemo odavde prije
sumraka, no već je bilo krajnje vrijeme da prelomim u vezi svojih ideja.
Tačnije, glavne a to je da se prošetam do Dragomilića.
Zaključio
sam šta će biti prvo ako im to direktno pomenem. Usprotivit će se, uz
razumljivo objašnjenje, nema garancija da neće biti i novog granatiranja, ne
trebam sudbinu izazivati. Jesmo ovdje izolovani ali udolak u koji smo se
nagurali daje mir, sigurnost za slučaj da četnici i ovuda budu ispalili koji
projektil.
Druga
opcija je da im ne govorim ništa, da se jednostavno iskradem. Ili da slažem da
ću prozvrljati ovuda, potražiti ostale naše iz Trošnja. Javlja se pitanje, šta
ako oni pokažu želju da mi se pridruže. Ideja bi propala, ili bih im i tako
morao reći istinu.
Dilema
je ovako i riješena. Znam da će me odgovarati, ali vjerujem da je i to bolje
nego, ako se i ne bi meni pridružili a ja se zadržao, da me traže po selu,
možda i paniku dignu. A i osjećam se čvrst da ne popustim.
Sačekao
sam da kratkim ćutanjem potvrdimo kako nećemo ni razgovorom, kao ni mislima
mučiti se onim pitanjima koja nemaju odgovor, uzeh to kao vrijeme kada ću
otkriti svoje naume. Već sam u sebi posložio da ću nastojati izbjeći duže
obrazlaganje.
-
Odoh ja do one nane, iskati joj komad hljeba –
odlučnost nisam skrivao.
-
Nema šansi – Mufo otkriva da je i o tome, i u
njegovoj grupi bilo priče – čuo sam da su ranije neki išli, ni čašu mlijeka
nisu dobili.
-
A Krnjo?
-
Kakav Krnjo! Nemoj se s njim porediti. Ne bi me
čudilo da joj je ruku zavrt'o - dok mu nije dala! Ili joj je nešto debelo
slag'o.
-
Moguće – potvrdi Alija – taj je u stanju i u
ciganke dijete isprositi.
-
Vala, ako je Krnjo mogao smisliti neku prolaznu
priču, nisam ni ja bez mašte!
-
Grehota je – Mufo je uporno bio protiv – pomisli
kako je i njoj. Vidi koliko je nas sada ovdje, a nije joj prvi put. Zamisli,
samo, da nam da po čašu vode. Voda bi joj pred kućom presušila!
-
Samo je grehota otimati! Ja neću otimati. Bubnuću
neku priču, ako upali i dobro je. Nana će dati samo što ima, što može halaliti.
-
Ne brukaj se – i Alija me nastavio odvraćati –
samo ćeš džaba ići.
-
Džaba neću ići. Odoh ja malo s nanom popričati.
Znate da sam ja uvijek volio sa starim insanima malo muhabetiti. Drugo, koliko
je god grijeh iskati od onog što nema, tako je i ne dati ako imaš. Ja idem po
taj sevap. Da nanu razgovorim. Bog neka odluči dalje, ako zatražim hljeba, hoće
li to biti moj grijeh, ili njen ako bude imala a ne htjedne mi dati.
Ustao
sam s namjerom da pođem, mada sam još dva minuta morao odbijati njihove
prigovore. Ako sam se još i borio sa vlastitom savješću, suprotstavljajući joj
sve osjetniju glad, dozvolio sam da savjest izgubi.
Na
kraju sam pošao, iako još nisam imao nikakav plan oko priče s kojom ću probati
ostvariti drugi cilj. Ne bi bio fol ni da odustanem.
Ako
se sve i završi samo na razgovaranju nane, možda ću makar dobiti neku priču za
dnevnik. U svakom slučaju, nemam namjeru učiniti ništa što bih sebi poslije
mogao predbacivati, što bih smatrao grijehom i zbog čega bih se stidio.
