Sunce sjaše, kiša
rominjaše,
mome dragom kapa nad
očima.
Sunce mu je sahat u njedrima,
oblak gleda, dora
požuruje:
„Kratak danak, a
putevi dugi,
gora čarna u nebo se
dala.
Hoće mi se dragoj
odužiti, 25.
septembar 1992.
hoće mi je sanak
ugrabiti!“
„Neću, dragi, tri noći
trepnuti,
dok ne čujem dobra
preko polja,
dok ti vidim kapu nad
očima,
šta će mene danak
donijeti!“
„Poranio,
prije zore na četrnaest dana“ – tako mi je, sjećam se, često rahmetli nana
znala reći. I to, uvijek kada bih se negdje bez potrebe žurio. Mada, ni sad
nisam siguran šta je ta uzrečica tačno trebala da znači, niti slutim kako je
uopšte nastala. A, volio bih da ne saznam zašto mi baš jutros pade na um.
Svi
smo već tu, a neka teška tišina svuda oko nas. Neka smo mi poranili, to bi
trebalo da raduje, ali je tišina mogla manje mučna biti. Ili ona nečemu lošem
sluti, ili sam ja lošije volje. Kao da će biti normalnije čim krene pucati.
Crni
priča o selu. Osjeća se sjeta u njegovim riječima, a iz očiju izbija prkos.
Tražio je sinoć, i pustili smo ga, da vidi selo poslije spaljivanja. Za takve
želje svi imamo razumijevanja, ničije nam potvrde nisu neophodne.
I
grupa Pača je išla obići svoje selo. Ista priča, isti i sjeta i radost. Oni su
duše svoje ispunili, a svojim povratkom i na vrijeme, naše brige otjerali.
Brige o njima, a i ove zajedničke koje nam ostaju blaže su. Danju svjedočimo
žestokoj četničkoj ofanzivi na Trebovu, noću i jutrom dijelimo osjećaj kao da
su ovo uobičajeni dani. Tek kad ponovo zapuca shvatamo da ne može dugo ovako,
morat ćemo krenuti u kontraofanzivu ili...
Safet
Madeško je s još dvojicom išao do Sniježnice. Hrane su još dotjerali, zapravo
brašno i tri janjeta. Sa Ćasarom se nisu vidjeli, ali su donijeli poruku koju
su našli. Na Vučevu nisu vidjeli, ni osjetili išta sumnjivo, sad su u jednom
drugom izviđanju. Osjećao sam da će sve proći bez problema, da mora proći. Zato
se i čudim da sam ovako loše volje.
***
Znali
smo četničko vrijeme. Koliko im treba da se naspavaju, koliko za doručak i
kahvu. Ravnajući se prema njima, i mi smo na osmatračnicama bili na vrijeme.
Ono što smo prvo vidjeli, nikako nas nije radovalo. Slutnje postaju jasnije,
više ih je nego i jedan dan ranije. Na stotine, svuda, od Prijeđela do
Tjentišta. I još pristižu. Čini mi se, i kamionima i pješke.
Skoro
pa se čudim da ne dovlače i dodatne artiljerije. Zašto bi, i ovako je imaju
više nego mnogo. Pješadija je problem, nju pojačavaju, svjesni su nemoći topova
spram srca hrabrih branioca. Nemoćna je i pješadija, u broju kojim su do sada
napadali. Zato ih je duplo više, zato će sada svi jurnuti.
Pratimo
cijele čete. Jedna se uvlači u dolinu prema Sutjesci, gdje ima bezbroj uvala u
kojima se mogu pritajiti dok ne dobiju naređenje. Drugu smo zapratili preko
jednog prijevoja, tu su se i oni pritajili. Treća grupa, cijeli bataljon,
stigla je od tunela, od Gacka. Zašli su u šumu, gdje će se i oni sačekivati.
Četvrta grupa, peta, šesta... već su na sličnim mjestima.
Kasniće
s napadom, dok se svi ne rasporede. Koristim to vrijeme da se konsultujem s
Mišom.
Posebno
je nama zanimljiva ona prva grupa. Ako nije rezerva ostalima, onda će krenuti
prema nama. Mišo se s kompletnim svojim ljudstvom raspoređuje u tom pravcu.
Samim tim je ova tišina postala gluhlja, mučnija.
Neizvjesnost
je sve manja. Svakog minuta će četnički napad početi, žešći nego i jedan do
sada, s možda jednom razlikom. Zbog koje sam ponosniji na nas. Da se nismo
Majoru obratili, sada bi se ledili od straha.
Ovako,
razmišljamo o tome da će biti posla i za nas. Osjećanjima možemo upravljati,
spremni smo. A brzo sam razumio radost, olakšanje.
Dvogled
mi je privukao dio grupe zbog koje sam Mišove pokrenuo. Zastali su u udolini
skroz lijevo, sad je jasno kako Sutjesku neće prelaziti. Opet im mi nismo
interesantni, neće nas napadati, samo u većem luku obilaze Tjentište, poslije
odmora će nastaviti, pridružiti se onima od pravca Gacka.
Čudnom
se radošću ispunih. Mi ni danas nećemo biti napadnuti, ali to znači kako će na
drugoj strani biti još žešće. Iako je tamo skoro sva vojska, svoje se radosti
odmah i postidjeh.
Više
se radovah, nego stidjeh. Nismo ih mi odvratili, a možda će nam ovako biti
lakše pomoći našima. Mišovima ništa ne govorim, njima je svakako negdje dan
provesti. Ostali se opuštaju, jedva čekamo poziv.
I
četnici znaju iznenaditi. Pješadija još ćuti, danas je artiljerija prva počela.
Tuku svim oruđima, po svim položajima. Uglavnom po Trebovoj i linijama ispod,
ali se sjete i ove strane, Sniježnice, ali i proplanaka oko nas.
Miran
sam na osmatračnici. Uspijevam hvatati četničke pokrete, ne usuđujem se
pogoditi namjere. Bojim se da mi se samo čini kako nas žele uplašiti. To ne bi
bio razlog da ovoliko pojačaju pješadiju. Sumnjivo je ovo njihovo tek povremeno
javljanje.
U
misli mi dolazi da pipaju, traže gdje smo najtanji. Čini mi se kako im je prvi
pik naš položaj iznad Titove vile. Baš tu je prvo jače zapraštalo, a neko
vrijeme nije pala ni jedna granata. Nisam siguran, ali smatram obaveznim da
obavijestim. Komanda mora znati da mi odavde imamo bolji prijegled, da i ovako
možemo biti od koristi.
Možda
sam duže sumnjao, radujem se da i prije mog upozorenja naši uzvraćaju. Već
gledam te četnike kako se povlače. Što je signal za dvije promjene. Branioci
Oštre Glave su opet pod artiljerijskom vatrom, dok su sada druge četničke grupe
u naletima.
Ne
srljaju ni četnici, sve sam sigurniji da su proteklih dana imali puno više
gubitaka nego su bili planirali. Zapucaju, vide da smo i tu jaki, pa se odmah
povlače. Ne znam da li će ručati u isto vrijeme, ili će ovo trajati do večere.
Meni
smeta što baš danas nikako ne odgovaramo, ni mi ni Sutko. Mučno mi je gledati
nekoliko ovako pogodnih, a ne i gađanih ciljeva. U svakom momentu vidim bar po
četiri-pet mjesta na kojima bi minama mogli presresti njihovu pješadiju. Znam
da Major ima teških briga, ali se čudim kako se u rješavanju bar neke ne sjeti
i nas.
Od
takve stvarnosti se brže i umorih. Odlučih se odmoriti od osmatračnice, što je
prilika za Zaima da i on malo pogleda „šta se to tamo dešava“.
Znao
sam da neću dugo izdržati, da naša zamjena neće vječno trajati, ali nisam
očekivao ni da će tako naglo biti prekinuta. Imao je Zaim šta vidjeti, čim je
stigao telegram koji je počeo sa „odmah gađati...“.
Raskrsnica
na Prijeđelu - stigla su još tri kamiona četnika! Jednima smjena, ili posve
novi, više nije toliko bitno.
Imali
smo spremne elemente, pa sam ih ja odmah izdiktirao Džemu, dodajući samo tri
hiljadita na daljinar, zbog vjetra koji je puhao prema nama. Dok ih je on
zauzimao, ja sam žurno puzao Zaimu, odobravajući mu da i sam ostane. Vjerovao
sam kako je ovo prilika koju mu ne trebam uskratiti.
Skoro
smo vrisnuli, što je Tito i učinio, pošto se jasno vidio ogromni crveni plamen
koji je obilježavao mjesto pada naše mine. Podnožje rejona koji je raskrsnica
obuhvatala. Iznenađeni smo pojasom dima koji je nastao. Sačekaćemo da se
raziđe, ionako je tražena samo jedna mina. Trebalo mu je puno vremena, ali smo
stigli vidjeti neke koji su bezglavo jurili tražeći zaklon iza obližnjeg
brežuljka, za koji bismo mi voljeli da nije ni postojao.
Razlog
da sada i mi vrisnemo imali smo u onome što je postajalo jasnije kako se dim
više razilazio, brežuljka se svi neće dočepati. Trojica četnika su ležali
nepomični, kako samo mrtvi mogu!
Neko
je to gledao i s Trebove, čim je traženo da ponovimo. Odmah smo se ja i Zaim
složili kako ponovo trebamo dodati još tri hiljadita, da izbacimo na brežuljak.
Zaboravili
smo na uranjanje minobacača. Zaim je već bio otpuzao nazad, ali sam ja
razočarano gledao kako nam je usfalio još samo jedan hiljaditi. Pogodila je
brežuljak, ali u podnožje s naše strane, sve gelere vraćajući nazad, na već
poginule četnike. Kako god smo sad bili sigurniji za tu trojicu, to smo malo
vjerovali da je od ove druge stradao ijedan novi.
A
uzalud sam se nadao razumijevanju s Trebove. Tražili su ponovo da gađamo, ali
sada cilj koji mi nismo mogli osmatrati.
Ispalili
smo jednu, i čekali. Negdje je pala, ali nam niko ne javi koliko blizu ili
daleko. Nije traženo da nastavimo, nismo dobili ni čestitke niti smo kuđeni.
Vezista nam nije znao ništa reći, a pitali smo.
Vraćamo
se samo posmatranju. Borbe se nastavljaju, ali s odmicanjem dana sve više
nagovještavaju kako nas ni danas neće uspjeti probiti. Opet sam očima gledao
ciljeve koje možemo i koje bismo trebali gađati, ali sam nekako bio uvjeren da
su sad Sutkovi na redu.
