al ne vidjeh fajde ni
zijana,
nit ja vidjeh svoje
drago lice.
Samo jednom u tri
godinice,
kako dušek po dušeku
stere,
kako meće jastuk po jastuku.
24.
septembar 1992.
A kad leže u meke
dušeke,
kako jeknu, sva odaja
zveknu,
kako huknu, džamli
tahta puknu.
A ja jadan stojim pod
penedžerom!
Da sam drvce, puklo bi
mi srce,
da sam kamen, bih se
rastopio!
Prethodne
smo noći tek pomenuli, a sinoć već ozbiljnije pričali o mogućoj promjeni u
četničkoj taktici. Koliko god nam bilo drago, svako jutro kad čujemo da se oko
Trebove borbe nastavljaju, zato što je to značilo da linije naše odbrane nisu
probijene, bilo nam je drago i što još jedan dan možemo biti sigurni kako plan
ne mijenjaju. Ako to učine, ako odluče da se prvo obračunaju s „balijama“ na
ovoj strani, vod koji nam je poslat može se pokazati kao naša velika greška.
Nas desetak bi imali više šansi da se negdje sakrijemo, svi zajedno nemamo
nikakvih izgleda da bi pružili kakav otpor. Završili bi kao četa Ljubiše
Samardžića u partizanskom filmu „Sutjeska“, četnici ne bi prošli dok bi se i
jedna puška čula, s tim da bi to tako kratko trajalo...
Ne
čudi, zato, naša velika želja da pomažemo koliko možemo. Ako će četnici lomiti
zube, to će biti na drugoj strani. Proći ne smiju, moramo ih natjerati da
odustanu. Nikako da se okrenu ovamo!
Jučer
smo pomišljali da se sami uključimo, ali nas je šapat sudbine zaustavio.
Prećutno smo žalili za još mnogim prilikama koje su nam se otvarale,
pokušavajući shvatiti zbog čega to Komanda nije koristila. Ni Sutkovi nisu puno
gađali, a i pješadijske su borbe prestale nešto ranije. Na četničke granate
više niko ne obraća pažnju, dok god vjerujemo da o našim poginulim ne javljaju
samo zato što ih i nema. Broj ranjenih se popeo na desetak, kažu da još niko
nije teže. Da sreća nije izdala Seja Prazinu, još bismo vjerovali da je sva na
našoj strani!
Sreća
je varljiva, znamo to. Znamo i da ovo ne može vječno trajati. Ili ćemo krenuti
u kontranapad, ili... A nadati se kako će se četnici povući prije zime, nije
realno. To što su malo smanjili napade može značiti da ipak nešto novo
spremaju. Kao što može biti da smo i mi dobili vrijeme i priliku, ako doista
nešto kanimo.
Jutros
je rano Sutkova grupa ispalila četiri mine. Prve dvije su i nas iznenadile, pa
ih nismo stigli vidjeti. Druge dvije smo vidjeli, ali opet nismo znali šta su
gađali.
Imali
smo razloga vjerovati da su bili bolji nego i jednom do sada. Četnici su odmah
njihov položaj zasuli desetinama granata. Za razliku od nas, njih su otkrili
još prvog dana. Otprilike, ali i dovoljno, tako da oni svakako puno više
vremena provode u skloništima. S te im je strane teže, znamo da nam bar u tim
trenutcima dobro zavide i da bi se rado mijenjali. Bez obzira na način na koji
su nam one noći pogledali leđa, nemamo pravo biti tolika zlopamtila. Sve se može
gledati kao igra sudbine, čiji se krajnji ishod još ne zna.
U
ovom momentu je nama lakše, zato od Majora tražimo da pomognemo. Hoćemo gađati
minobacačku bateriju koja je već više od sat vremena zadužena samo za
neutralisanje Sutkove grupe. Bili smo spremili elemente, minobacač, i minu.
Major je procijenio da nema potrebe.
Bili
smo ljuti, više na sebe nego na Majora. Jesmo li morali pitati!?
Nismo,
kao što ne moramo samo gledati. Nije lako. Ovo je sad postalo pitanje časti.
Baš tako sam shvatio ono što sam u vrijeme ručka primijetio na četničkom
haubičkom položaju. Nije samo bilo vrijeme ručka, nego i smjene. I jedno i
drugo obavljaju kao da mi ne postojimo. Svi su ručali, a onda se postrojili.
Hoće smjenu izvršiti kao da su u kasarni.
Požurio
sam zovnuti Džema. Pljunuo je jače nego sam to ja učinio. Ja bih se možda još i
strpio, ili opet obratio Majoru. Džemo je znao da za to nemamo vremena. Od mene
je izvukao dopuštenje, Zaimu je prenio poruku da provjeri koliko je vjetar
pojačao. Za toliko je korigovan daljinar, i Salko je već držao za konopac.
Nisam
odbrojavao, znao sam kako ne može toliko daleko pasti da je ne vidim. Nisam
vjerovao ni za ovoliko da ćemo promašiti.
Podbacili
smo bar stotinu metara. Iako je pravac bio dosta dobar, četnicima je naš
podbačaj bio taman dovoljan, nismo izbacili na zaravan, geleri su zasuli dio na
kojem njih nije bilo. Vidio sam da su svi zalegli, ali i ubrzo ustali i
pojurili ka skloništima. Niti jedan nije ni ranjen.
Ipak,
ne trebamo biti skroz nezadovoljni. Znao sam da je ovaj put sreća bila na
četničkoj strani, vjetar je promijenio pravac, u trenutku ispaljenja je duvao
prema nama. Drugi put neće biti tako. Imamo spremne elemete, samo da četnici
izađu iz skloništa. I da je Major odobrio!
Opomenuti
smo da ne smijemo ispaliti više ni jednu minu za koju ne dobijemo naređenje.
Bilo mi je krivo zbog prve, što je podbacila, puno krivlje što druga nije ni
otišla. Bio sam se spremio, čak i zamišljao kako četnici lete u zrak. A Džemu
je bilo krivo što moramo slušati naređenja, ili što makar nismo odmah ispalili
dvije, možda bi druga izbacila na zaravan.
Nismo
marili što će nas četnici odmah ponovo potražiti, već smo znali kako će to
završiti.
***
Zato
smo bili veoma sretni kada smo nakon sat vremena dobili naređenje da opet
pokušamo, dvije mine na isti cilj - njihovu haubičku bateriju na Đurđevici.
Brza
provjera vjetra, mala korekcija elemenata, i moj pogled na zaravan. Nisam
odbrojavao, samo sam se koncentrisao na četnike koji su bezbrižno tukli po našoj
pješadiji, jednako se šepureći.
Sada
su reagovali na naše ispaljenje, jedni su trčali skloništu, ali je bilo i onih
koji su zalijegali na mjestu. Pomislih kako ih mora biti i u zraku, vjerovao sam da će pasti gdje gađamo.
Sekunde
su prolazile, a meni je postajalo sumnjivo kako su onako zalegli. Sve mi se
pojasnilo kada su počeli ustajati. Drugo ništa niti sam vidio, ni čuo. Ni
bljeska, ni detonacije, ni četnika u zraku.
Slagala
je. Kod četnika je to bila češća pojava, nama je tek prvi put. Sjećam se kako
sam govorio za te njihove da su to bile one koje bi nekog ubile, i da im je
dragi Allah u pravom trenutku oduzimao tu moć. Da bih prikrio malo svoj bijes,
nađoh misli kojima se našalih. Mora da je pala blizu nekog od četnika koji tamo
nisu svojom voljom, koji su silom natjerani. Ako takvih ima!?
Istim
ubjeđenjem uvjeravah sebe da će ova druga potrefiti bliže nekog ozloglašenijeg,
možda i jednog od njihovih vojvoda lično. Dok su i ostali shvatali šta se
desilo, a ja naređivao da ponovimo po istim elementama, u sjećanje sam prizivao
rad njihovog saniteta kad odvozi nekog od komandanata, odnosno vojvoda.
Reakcija
četnika je bila slična, samo su sada imali manje vremena. Bljesak je opet
izostao, ali je detonacija ipak doprla do nas. Tupa, što je značilo da smo
prebacili! Važno je da nije slagala, naši su malo odahnuli, još samo da Major
uvaži da se ona prva ne bi trebala pikati.
Nije!
Za danas je dosta, iako mi tako nismo mislili. Do mraka je bilo dovoljno
vremena, mogli smo bar još jednom pokušati, sa samo malo manjim daljinarom.
Nadoknaditi onu što je slagala. Smio sam se kladiti da bi ovaj put pogodili
ravno među njih. Ali se ne pitasmo, Majorova i Božja su starije.
Možemo
i današnji dan zaključivati, i četnici se smiruju. Svi odlazimo u još jedan
noćni mir, s vrlo neizvjesnim sutrašnjim danom. Nama se nadati da će biti još
bolji, iako mi sebi nemamo šta zamjeriti ni za danas. Prvo nas je vrijeme
prevarilo, drugi put smo ispalili onu koja nije bila napravljena da se
aktivira, a da jeste, treća ne bi prebacila. Sve to je bilo izvan naših moći, u
koje i dalje ni malo ne sumnjamo. Nema nas šta više spriječiti, samo da nam se
sutra dopusti da makar još jednu pošaljemo na Đurđevicu.
