Po mjesečini, kraj šimšira,
tu mi se šeće mlad đidija.
U ruci mu tamburica
sedefli,
sitno kuca, jasno
popijeva, čuješ li?
Ajko, zove me, da mu
dođem na divan.
Kono mila, plav'
zumbule,
za oči tvoje, srce izgorje.
Reci meni, Ajko mila,
voliš me,
da mi srce od sevdaha
ne pukne.
Ajko, reci mi, da ne čeznem uzaman.
Čekaću te do
jeseni,
a, o jeseni, bježi
meni.
Da ti ljubim lice b'jelo
rumeno,
pa da bude srce moje
veselo.
Ajko, dođi mi, pod šimšir na divan.
Probdio
sam cijelu noć. Zapravo, tih nekoliko sati koliko je do jutra bilo ostalo. Kraj
postelje, koja je mirisala čudnim, prelijepim mirisom. Iskrenog zadovoljstva,
posvećene brige, pažnje i njege.
Nije
mi se ni moglo spavati. Jesu se svi redom nudili da me odmjenjuju, čak i neki
Ćasarini. Želio sam, prirodnim smatrao da ovu cijelu noć budem uz Mufa. Faruk
je to smatrao obavezom. Da bdije nad njim, ali i nada mnom. Da ne bih ponovo
Mufu dodao više vode nego mu to stanje rane dozvoljava.
Obojica
smo ga razgovarali. Hrabrili, ma koliko to nije bilo potrebno. Držao se snažno,
i potpuno svjesno. Svjesnije nego ja, koji sam već bio počeo zamišljati da je
ovo samo san, i da ćemo ujutro Crnog zateći živog. Mufova svjesnost se
pokazivala i time što se i sam počeo boriti protiv žeđi. Prihvatao je tih
nekoliko kapi, kojima bi mu Faruk povremeno tek protrljao usne, sada bez
gunđanja i molećivih pogleda. Činilo mi se da je svoju ranu, dok bi mu je Faruk
čistio i previjao, gledao lakše nego ja.
Ja
sam se užasavao. Ni traga rupi o kojoj su mi pričali, u koju je čitav orah
mogao stati. Cijela šaka je natekla, negdje unutra i zatvorila ranu. Vjerujem
da je dio kostiju i pokidanih tetiva iznijela vani. Posao za hirurga, kojeg mi
ovdje nemamo.
Faruk
je činio šta zna i može. Trudio se, toliko da sam bio siguran kako ja nešto
slično ne bih mogao. Zadivljavao me strpljivošću. Štedio je alkohol, gledao da
svaka kap očisti dio rane. Čistio je temeljno, pri tome vodeći računa da ga ni
najmanje ne povrjeđuje više, da ne osjeti ni trun boli uzrokovane
kvalifikovanom nestručnošću. U čemu je imao punu Mufovu pomoć, koji je sve boli
trpio jednako kao i žeđ.
Trudili
su se i ostali. Svakih desetak minuta je neko ulazio. Da ga vidi, da upita kako
je. Sam Ćasara je ulazio pet puta. Nije spavao, obilazio je i radove u šumi.
Vodio računa da nasloni i bašluci budu gotovi na vrijeme.
Uglavnom,
jutro nas nije iznenadilo. Dočekali smo ga spremni, ma šta nam donosilo.
-
Crnog moramo ukopati. Izvući minobacač i
preostale mine. Znam odličan položaj, još bolji od ovoga – Ćasara je bio pun
ideja.
Meni
je ovo pomenuo dva puta. Oba puta je ostao bez pitanja. Odobravanje - da je
njegova odluka gdje ćemo i kako Crnog ukopati. Sličnih je situacija već bilo
ovdje, ginulo se na položajima, daleko od logora i sela. Vidim i da je
prisebniji, da lakše razumije situaciju, a znam i da bolje poznaje teren.
Nikako ne sumnjam ni u njegove
najiskrenije namjere, kad je u pitanju naše daljnje angažovanje. Mogu ja
sumnjati da može postojati bolji položaj od ovog na kojem smo bili, ali nikako
da nema približno dobar koji će u ovoj situaciji zasigurno postati bolji.
-
Vidjećemo, otići ćemo zajedno, pogledati. Ako ti
se ne dopadne, možemo još dalje prošnjuhati. Ima ovuda još finih proplanaka, na
kojima se ona makinja može postaviti – treći put je i ovo dodao, ne zato što je
u mojim očima vidio sumnju, već što je tako doista mislio.
I
zato što se to i podrazumijevalo. Tako ćemo morati i učiniti, sve manje
vjerujem da se mogu predomisliti oko izmještanja položaja. Samo što mi se o
tome nije razmišljalo, znam da će se sudbina već pobrinuti. Ili se već
pobrinula, samo čeka da je shvatimo.
-
Ona budala hoće da ponovo gađamo – Džemo je to
nagovještavao, a da je htio da me iznenadi jutros ništa mu bolje ne bi ni moglo
pasti na um.
-
Ko? Kako? – iako ni on nije spavao, nikako nije
djelovao kao neko kome je ikoliko stalo do šale, ozbiljan je bio kao i ono što
je rekao, pa je moja reakcija bila refleksna, a ne ispunjena sumnjom.
-
Admir. Maloprije je zvao. Munib je preuzeo
telegram, obavijestio Ćasaru, on mene.
-
Šta tačno hoće, znaš li?
-
Da nastavimo gađati. S Kikala!
-
Jebem im... Javio sam šta nam se desilo. Da smo
se povukli, da nismo više dolje, da ne smijemo odozdo gađati, da ćemo danas
tražiti novi položaj...
Zastao
sam. Kako bi stari ljudi rekli, ujeo se za jezik. Pomislih kako je Admir, Major
ili već ko, doista pretpostavio da je moja sinoćnja priča bila samo trik. Iz
razloga o kojima sam i ja razmišljao, ili sumnji da mi je cilj bio dobiti na
vremenu, preskočiti noć. Sad je svejedno, trebam naći način da ih razuvjerim.
-
Tamo je opet krkljanac!? – Džemo požuri iznijeti
jedan svoj zaključak.
-
Mogu misliti. Drobi, čim od jutros im i
artiljerija ovako radi. Baš me čudi da ovdje nisu još ni jednu poslali!? – ovo
vraćanje svjesnosti da nam je svakako odavde se negdje sklanjati, dade mi ideju
za još jedno pitanje – šta veli Ćasara, šta ste pričali?
-
Ništa. Kaže, mi znamo svoje. Ako mi procijenimo
da možemo, on se neće petljati. Jedino je rekao da dobro snimimo situaciju, da
se ne izlažemo. A ostaje, kad budemo htjeli, on će nam pokazati novi položaj.
-
A, šta ti veliš? – trebalo mi je i njegovo
razmišljanje.
-
Šta ja znam. Zbog Crnog, zbog Azema, ja bih gađao
cijeli dan. Dok ima mina. Ali, ti si komandir, šta god ti odlučiš.
-
Pusti to. Idemo prvo do Muniba, da javimo kako
premještamo položaj, kako sad ne možemo, nego poslije... Dok skontamo šta ćemo
i kako ćemo!
-
Čuvajte se – nismo mogli otići da nas Mufo ovim
riječima ne isprati.
Bio
sam zadovoljan. Čim sam telegram poslao, desilo se što smo i pretpostavljali.
Kikalo je zasuto granatama. Pomislih kako je tako i moje razmišljanje završeno
prije nego je počelo.
Spremni
su bili za polazak svi koji su se u logoru zatekli, izuzev Mufa, Faruka i
Ćasare. Jedan konj je natovaren naslonima i bašlucima. Još četiri ćemo povesti,
da u povratku potjeramo minobacač i mine, šator i ostale stvari.
