Još ne sviće rujna
zora,
još ne trepti list sa
gora.
Ne čuje se glas
slavuja,
zoru da najavi.
Ne čuje se glas
zefira,
niti svirka od pastira.
Tišina je, svud okolo,
sve živo počiva.
Neka cvjeta rosno cv'jeće,
nek se kiti s njim
proljeće.
Ja ga neću više brati,
jer nije za mene.
Ja ga neću više brati,
jer ga nemam kome
dati.
Kome sam ga darivao,
zemlja ga pokriva.
Svaka travka u spokoju,
traži makar radost
moju.
Al' od mene ona bježi
daleko, daleko!
Ulazak
u dolinu rađa emocije. Da se jučerašnji dan mogao izrezati iz naših životnih
kalendara, ječale bi okolne homore i stijene od našeg veselja. Ovako, ječe naše
duše.
Dan
se okolo probudio, dolinom kao da se tek šunjao. Kao da je i on imao svoje
razloge, i nije htio biti bučniji od nas. A opet, pripremio je da možemo prvim
pogledom prostrijeti cijelom dolinom.
Izuzev
neispečene janjadi, na koje ne bi pažnju ni obratili da tuda nismo morali
proći, kojima su se neke od sitnijih životinja, uglavnom muha, već stigle
pogostiti, sve drugo se činilo onakvim kakvim smo ostavili.
Ja
sam dio svoga pogleda zadržavao na pojasu od šatora do skloništa. Tražio sam
vidjeti borić, grmen, neki od onih koji su me sinoć šibali, neki kamen koji me
je spotakao. Svega toga je bilo, no sve je bilo mirno, uspravno. Onakvo, kakvo
je uvijek i bilo. Sem uzdaha, ništa drugo nemah sebi reći.
Svoj
pogled stapam s pogledima ostalih, svi gledamo u isti pravac. I koji smo znali,
i koji nismo, jedno smo morali prvo zapaziti. Ja sam još i provjerio kako ni tu
nema promjena. Bidon pred skloništem, bio je s onoliko manje vode koliko je
Mufo posljednji put popio a da Faruk nije kapima mjerio, i koliko je meni
trebalo da obrišem znojno čelo.
Tu
je i nesretna homora. Ona pokazuje razliku današnjeg od ostalih dana, ali je
kakvom je sinoć ostavismo. Zasječena nekih sedam metara od svoga korijenja, ili
tačno koliko je bilo potrebno da naš Crni zauvijek sklopi oči. Haubičkom granatom
koja je potrefila njenu desnu ivicu. Da je pogodila direktno, opet je ne bi
presjekla na pola. Ali bi, u tom slučaju, Crni još bio živ.
Ovako,
noćas je čuvao naš položaj. Posljednji put.
Tek
sada možemo vidjeti i nešto što sinoć nismo stigli. Homora ispred skloništa je
jedina koju je granata nasjekla, ali ih još ima tragove, biljege gelera. Bilo
nam je to odmah jasno, tek sada vidimo. I moramo ispustiti novi uzdah, ukoliko
bi imali vremena uvjerili bi se kako je tih bijelih tragova i više. Ipak, samo
je ovaj jedan krvav.
No,
o svemu tome neka razmišljaju oni koji sinoć nisu bili ovdje. Nas neke čeka
nekoliko obaveznih koraka.
Nikada
neću zaboraviti tihi ulazak u sklonište. Kao da Crnog ne želismo buditi, kao da
vjerovasmo kako nam se sinoć samo učinilo da je poginuo.
Nažalost,
trenutak je tako malo vremena. Brzo ugledasmo širom otvorene, ali bijele i
mrtve oči. Širom otvorene, kao da nas hoće upitati jesmo li se umorili, je li
nam teško dužnost preuzeti od njega. Da nastavimo čuvati i braniti naš položaj,
kao što ga je on sačuvao.
Nije,
Crni! Nemamo pravo na to!
Pođoh
izaći vani, da zadržim suzu koja je krenula. Džemo i Salko su dovoljno vrijedni
da Crnog sami iznesu.
Izlazeći,
pogled mi zasta kod njegove lijeve noge. To malo, sivo na zemlji, izgleda mi
kao pepeo. Od cigarete.
Suza
skliznu.
