Kad sam sinoć ovdje
bila,
i vodice zahitila.
Dođe momče crnog oka,
na konjiću laka skoka.
Pozdravi me, zborit'
ode:
„Dajder, sele, malo
vode.“
Ruka drhti, krčag ode.
Ode na dv'je, na tri
pole!
Krampovi
i lopate već rade. U dolini, nedaleko od šatora koji nam je Crni poklonio.
Volio
je rođeno selo više nego mnogi, prije mnogih bi volio da u njemu sniva vječiti
san. Ali, znam, razumio bi i ovu situaciju.
Kad
već ne može u najvoljenijem selu, može na drugom mjestu koje je najviše volio.
Kada smo još prvi put u ovoj dolini posjedali u krug, zavolio je svaki ovaj
kamen, svaku suhu grančicu, svaki opali i neopali list. Sve što je okruživalo
njega i njegovu braću, kako nas je baš tada nazvao.
Tu
iskrenost prema nama smo ranije shvatili, sad shvatamo koliko je volio i ovo
kamenje, šipražje, lišće... Mi se danas opraštamo s njim, bez mogućnosti da mu
na drugi način zahvalimo na poklonjenom životu, sem što ga predajemo komadu
zemlje kojim je posljednjim prošetao i komadu neba koji je posljednji pogledao.
I
da jutros učinimo ono što trebamo. Jutros, i svih narednih dana. Za koliko ga
nadživimo.
Dužnici
smo mu. Jesmo se halalili, ali na dug zaboraviti ne smijemo. A prije nego s
osmatračnice pogledam da li je danas prilika za vraćanje dijela duga, sjetih se
i svoje puške.
Džemo
je išao za mnom, da se zajedno uvjerimo kako ipak nije sve kako smo sinoć
ostavili.
-
Čovječe, jeste li vi išta sinoć čuli – stigao je
prvi vidjeti da je puška još uslonjena uz isti panj, ali precvikanog kundaka –
vidiš da su oko vas geleri baš frcali.
-
To je jutros bilo, kad su gađali!?
-
Ne bih rek'o. Vidiš da ima rose na slomljenom
dijelu. A ona se digla prije nego su jutros tukli!
-
Ne znam, stari. Jest nekoliko gelera sinoć
frcnulo oko nas, ali bih se zakleo da nije ni jedan toliko blizu.
-
Vi od straha ništa niste ni vidjeli ni čuli!?
-
Ako mi vjeruješ, više se sada ježim. Kad
pomislim...
-
Šalim se. Samo, velim, šteta. Kakva lovara. Ova,
vjeruj mi, vrijedi sad petsto maraka!
-
Sad!? Sad ne vrijedi ni po marke! Jebati je.
Zapravo, njena je vrijednost sad u minusu. Valja mi je tegliti da je razdužim.
-
Da je razdužiš!? Nisi budala!?
-
Trebam nekako dokazati... Doduše, mogu je
odnijeti samo do gore. Neka Ćasara zabilježi.
Nisam
lagao. Moje misli su samo kratko pružene ka onome što se sinoć oko ove homore
desilo, ili onome što se još moglo desiti, brzo sam ih preusmjerio ka onome što
tek slijedi. I tu je manji problem kako pravdati pušku, veći je što sam ostao
bez nje.
Senad
je već bez puške, što znači da na Sniježnici drugih nema. Ima ova od Crnog, no
ne znam imam li ja pravo na nju. Ima sad i Mufov tompson, mislim da mi je to i
obaveza iako mi se nije dopadao. Ali mi se dopada što se neko rješenje može
naći, koje ću makar i s tugom prihvatiti.
Želio
sam to odmah reći Džemu, ali sam ga odlučio ne ometati dok oštećenu lovaru
pretura po rukama. Dalo se osjetiti kako joj se divi, rekao bih više je žali
nego ja, ali osjećao sam kako se njemu također nešto po glavi vrzma.
Odlučivši
sačekati da prvi strese svoje misli kleknuo sam kraj njega.
-
Hej, mogli bi ti i ja jedan dogovor napraviti!? –
nisam dugo čekao.
-
Kakav?
-
Ovako, ja sam svakako sinoć iznio Meškovu pušku,
još je kod mene – dok je ovo govorio i dalje je okretao lovaru, dodatno je
zagledujući – ja ću uzeti nju, a tebi evo moj karabin. Ti meni daš ovu lovaru.
Možda bi mog'o kundak da... ili da ga ostavimo ovdje... Jeb'o i kundak, ko će i
pitati. A cijev je bitna, koliko vidim - ona nije nigdje oštećena. Ja znam i
čija je. Ovo je uspomena... Ja ću cijev ponijeti. Nego, ti za ovo ništa ne
govori. Nemoj ni u onaj svoj dnevnik bilježiti!
Klimnuo
sam glavom. Imao sam još razloga, ne samo bježanje od pušaka Crnog i Mufa. Bez
obzira na teško skrivene razlike među nama, svih posljednjih dana je razvijeno
prvo povjerenje, a potom i drugarstvo, koje je davno nadišlo te razlike, i koje
bi bilo glupo provjeravati još glupljim razmišljanjima.
Meni
je najvažnije opet imati bilo kakvu pušku, Džema i sve druge što više uz sebe,
pa makar zauzvrat morao učiniti i nešto što inače ne bih. Pri tome me usputne
okolnosti ne trebaju puno zanimati.
Posebno, čim pomislim gdje smo, i gdje ću biti
za oko pola minute.
