Kad sam sinoć ovdje
bila,
i vodice zahitila.
Dođe momče crnog oka,
na konjiću laka skoka.
Pozdravi me, zborit
ode:
„Dajder, sele, malo
vode.“
Ruka drhti, krčag ode.
Ode na dvje, na tri
pole!
Krampovi i lopate već rade. U dolini, nedaleko od
šatora koji nam je Crni poklonio.
Volio je rođeno selo više nego mnogi, prije mnogih bi volio da u njemu sniva vječiti san. Ali, znam, razumio bi i ovu situaciju.
Kad već ne može u najvoljenijem selu, može na drugom mjestu koje je najviše volio. Kada smo još prvi put u ovoj dolini posjedali u krug, zavolio je svaki ovaj kamen, svaku suhu grančicu, svaki opali i neopali list. Sve što je okruživalo njega i njegovu braću, kako nas je baš tada nazvao.
Tu iskrenost prema nama smo ranije shvatili, sad shvatamo koliko je volio i ovo kamenje, šipražje, lišće... Mi se danas opraštamo s njim, bez mogućnosti da mu na drugi način zahvalimo na poklonjenom životu, sem što ga predajemo komadu zemlje kojim je posljednjim prošetao i komadu neba koji je posljednji pogledao.
I da jutros učinimo ono što trebamo. Jutros, i svih narednih dana. Za koliko ga nadživimo.
Dužnici smo mu. Jesmo se halalili, ali na dug zaboraviti ne smijemo. A prije nego s osmatračnice pogledam da li je danas prilika za vraćanje dijela duga, sjetih se i svoje puške.
Dužnici smo mu. Jesmo se halalili, ali na dug zaboraviti ne smijemo. A prije nego s osmatračnice pogledam da li je danas prilika za vraćanje dijela duga, sjetih se i svoje puške.
Džemo je išao za mnom, da se zajedno uvjerimo
kako ipak nije sve kako smo sinoć ostavili.
-
Čovječe, jeste
li vi išta sinoć čuli – stigao je prvi vidjeti da je puška još uslonjena uz
isti panj, ali precvikanog kundaka – vidiš da su oko vas geleri baš frcali.
-
To je jutros
bilo, kad su gađali!?
-
Ne bih reko.
Vidiš da ima rose na slomljenom dijelu. A ona se digla prije nego su jutros
tukli!
-
Ne znam, stari.
Jest nekoliko gelera sinoć frcnulo oko nas, ali bih se zakleo da nije ni jedan
toliko blizu.
-
Vi od straha
ništa niste ni vidjeli ni čuli!?
-
Ako mi vjeruješ,
više se sada ježim. Kad pomislim...
-
Šalim se. Samo,
velim, šteta. Kakva lovara. Ova, vjeruj mi, vrijedi sad petsto maraka!
-
Sad!? Sad ne
vrijedi ni po marke! Jebati je. Zapravo, njena je vrijednost sad u minusu.
Valja mi je tegliti da je razdužim.
-
Da je razdužiš!?
Nisi budala!?
-
Trebam nekako
dokazati... Doduše, mogu je odnijeti samo do gore. Neka Ćasara zabilježi.
-
Hej, mogli bi ti
i ja jedan dogovor napraviti!?
-
Kakav?
-
Ovako, ja sam
svakako sinoć iznio Meškovu pušku, još je kod mene – dok je ovo govorio okretao
je lovaru, dodatno je zagledujući – ja ću uzeti nju, a tebi evo moj karabin. Ti
meni daš ovu lovaru. Možda bi mogo kundak da... ili da ga ostavimo ovdje...
Jebo i kundak, ko će i pitati. A cijev je bitna, koliko vidim - ona nije nigdje
oštećena. Ja znam i čija je. Ovo je uspomena... Ja ću cijev ponijeti. Nego, ti
za ovo ništa ne govori. Nemoj ni u onaj svoj dnevnik bilježiti!
Klimnuo sam glavom. Imao sam mali milion razloga.
Bez obzira na teško skrivene razlike među nama, svih posljednjih dana je
razvijeno prvo povjerenje, a potom i drugarstvo, koje je davno nadišlo te
razlike, i koje bi bilo glupo provjeravati još glupljim razmišljanjima. Meni je
najvažnije opet imati bilo kakvu pušku, Džema i sve druge što više uz sebe, pa
makar zauzvrat morao učiniti i nešto što inače ne bih. Pri tome me usputne
okolnosti ne trebaju puno zanimati.
Posebno,
čim pomislim gdje smo, i gdje ću biti za oko pola minute.
pogled
na Vučevo