Po Varoši povaljana
trava;
vaj, Ćamo vaj – vaj, dušo, vaj!
Povaljali gusinjski
bećari.
vaj, Ćamo vaj – vaj, dušo, vaj!
Povaljali, pa se
pokajali.
Ćamo moja, đe ja fala
tvoja?
Što ti uze staroga
bećara.
Zar ne viđe da ti
bećar nije,
usahle ti ruke
obadvije.
Zaim
i ja se odmah dadosmo na sračunavanje elemenata. Čemu želimo posvetiti dovoljno
pažnje, riješeni da pogodimo. Osnovne elemente smo već imali, još smo pokušavali
što preciznije procijeniti brzinu i pravac vjetra, temperaturu zraka.
Provjerili smo i piket, a uračunali i uranjanje podloge u odnosu na broj dosad
ispaljenih mina. Provjerili smo i ostale popravke, na kraju odabrali dvije mine
koje nisu imale težinskih razlika u masi.
Za
sve nam nije trebalo više od deset minuta, poslije čega smo sačekali još
tridesetak sekundi, da ja otpužem do ivice stijena a da Džemo podesi nišanske
sprave, kada smo i pomislili da je sve spremno.
Čekao
se moj znak s osmatračnice. Nije mi se dalo dići ruku, puzao sam nazad.
-
Ne palite još – zaustavljao sam Džema, koji je
plamtio od uzbuđenja i želje da prvu minu što prije umetne u cijev – nego,
hajdete i ti i Zaim, pogledajte koliko bi trebali smanjiti daljinar, malo su se
četnici povukli nazad. Ne kontam zbog čega...
-
Koliko su se pomakli? – Džemo je pokazivao
nezadovoljstvo.
-
Sjećate se gdje su bili, u vrhu one livade, ispod
onog jednog kao zaorka. Sad su na donjem zaorku, samo iznad. Moja je procjena,
oko sedamdeset pet metara. Najbolje da i vi pogledate.
-
Sedamdeset metara? Kolko je to, hiljaditi-dva?
Ali, ako ti hoćeš, možemo i pogledati.
Voljeli
bi da im ovo nisam rekao, ali su i oni jednako željeli da budemo što
precizniji. Osim toga, sad kad su četnici još tu, toliko nam se ne žuri. A i
koji minut više vremena za one koji su na trci prema Sniježnici neće biti
naodmet.
Otišli
su do osmatračnice, samo da potvrde moje procjene. Već nakon petnaest sekundi
ponovo sam gledao sliku od maloprije. Džemo pored cijevi, sa spremnom minom,
dva metra od njega Salko s drugom. Zaim metar dalje, spreman da potrči čim vidi
da su obje ubačene.
Počeh
se tresti u svom grmenu. Umirile su me detonacije naših ispaljenja. Dvogled u
rukama je još malo igrao, ali sam pratio šta se dešava oko našeg cilja.
I
četnici su čuli ispaljenja, osjetio sam kad je taj zvuk stigao do njih. Neki su
zalegli, mada je bilo i onih koji su se još junačili. Smirih se potpuno,
iščekujući trenutak kada će to njihovo junačenje zamrijeti.
Svi
su se nalazili na zemlji, kad sam šezdesetak metara ispod njih vidio ogroman
crni gusti dim. Koji je pravila naša prva mina, kroz dvije sekunde se spajajući
s dimom od druge, koja je pala još nekoliko metara kraće.
Bio
sam spreman odmah se i ja povući, ali sam se natjerao sačekati da vidim koliku
će površinu dim prekriti. Kao nogometno igralište! Bar se meni tako činilo,
mada može biti i malo manje. Za to vrijeme mi nešto posta tako jasno.
-
U pičku materinu! – opsovao sam, ali i odlučio da
nastavim razmišljati putem prema Sniježnici.
Kako
se nismo bili dogovorili, Džemo me čekao. Nema to veze s onom zamjenom pušaka,
već s drugarstvom koje još jednom moram pomenuti. Sačekao me, da upola manje
osjećam strah. Zauzvrat se ponudih da ponesem jednu od pušaka, ili nišansku
spravu, od koje se nikad nije odvajao.
„Evo
pušku, svakako je tvoja“ – nije to rekao, svaka riječ može sačekati, znamo da
se ni četnici neće baviti, ali se i tako mogla shvatiti njegova brza reakcija.
A i nogama je bio brz. Nisam ni ja zaostajao,
pa smo vrlo brzo pristigli Zaima i Salka. U času kad su četnici stali
odgovarati.
Tutnjalo
je Kikalom kao nikad. Srećom, sasvim smo dovoljno odmakli.
Mogli
smo i predah napraviti. Kratki, samo da im predočim rezultat:
-
Danas je Bog bio na njihovoj strani – u trenutku
me dočekao njihov iznenađujući, razočaravajući pogled, zbog čega požurih
nastaviti – sudbina je htjela da bacim pogled prije nego ispalimo, i da vidim
da su se pomjerili. Neko je od njih ovih dana goleme sadake podijelio! Da znam
da je prema našim zatvorenicima u KPD, ne bih tol'ko ni žalio. Jebiga, da smo
ostavili one prve elemente, više bi ih ostalo na onoj poljani nego što bi je
živo napustilo. Ne bi dahli, po sred bi njih. Ovako, podbacili smo. Zadimilo je
haman k'o nogometno igralište, ne bi od haubice onako. Mnogi su zalegli čim su
čuli da smo ispalili, možda je i ovako koji poginuo... Daj Bože, s obzirom na
nagib... A kad pomislim šta bi bilo da sam Džemu rekao da odmah ubacuje mine,
pa ja tek onda poš'o na osmatračnicu... Danas bi u Foči bio dan žalosti!
Nastavljamo.
Naviše, ali i da pominjemo sudbinu. Da je sudbina htjela drukčije, drukčije bi
i bilo. Jedino nam se nadati kako će uskoro ta sudbina zapaziti ove naše oštre
zube.
Tako,
u logor se ipak vraćamo zadovoljni i sretni, koliko takvi možemo biti. Crni je
dostojanstveno ispraćen. Ispalili smo te dvije mine, koje su s Trebove toliko
željeli. Koliko smo mogli, olakšali smo našima tamo. Dokazali smo i da nismo
kukavice. Najbitnije, vraćamo se živi i nepovrijeđeni.
-
Bilo je dobro, samo da ste malo više – Munib
Kovačević nas je prvi dočekao – ima više od pola sata kako vas telegram čeka.
Imali su još jedan cilj za vas. Sličan, ali ga je trebalo odmah gađati. Šta da
im kažem?
-
!? – ostali su opet čekali mene, ali je jedino
što sam odmah znao reći bio duboki uzdah, praćen podizanjem čela, vrćenjem
glavom, i prekrivanjem lica šakama.
-
Linije iznad Tjentišta su pale. Odnosno, tu smo
se malo povukli. Ako je vjerovati, novih žrtava nismo imali.
-
Munibe, imaš tri mogućnosti – sklonio sam šake s
lica, oči zatvorio, ali i glas vratio – ili tima tamo što zaprđuju pošalji
telegram u kojem ćeš ih podsjetiti kako i tamo imaju minobacač, ili onaj u
kojem ćeš im slagati da ćemo uraditi što traže, ili ćeš jednostavno malo
ugasiti tu stanicu, kao da smo još na položaju a baterija nam prazna. Šta god
da izabereš, ja ću isto uraditi: naći ću negdje fina kreveta, odspavati
sat-dva. Kad se naspavam, ravno Ćasari. Da idemo tražiti novi položaj. Do tada
se i baterija napuni. A poslije ćemo i o Tjentištu razmišljati!
Munib
je razumio što je trebao. On nije taj koji me može predomisliti. Kao što nije
kriv ni za šta što mi je upravo rekao. On je radio svoj posao, kao što ja radim
svoj.
-
Aferim! – na polasku osjetih Džemovu ruku na
ramenu, potvrdu da su nam se razmišljanja još jednom podudarila.
-
Aferim nam svima!
