1 - Lakše je biti dio kolone, nego je voditi

„Gdje ćeš biti lijepa Kejo,
da do veče ti dođem?“

„Il ću biti u hajatu,

dukate nizati.

Dukati će zveketati,                                            

po zveketu mi dođi!

Il ću biti u đul-bašči,

bosiljak sijati.

Bosiljak će mirisati,

po mirisu mi dođi!“

Ulazak s Džemom u logor, vrati mi razmišljanje o sadržaju telegrama, budeći žal što i lično nisam bio kad je stigao. Ne bojim se da kasnimo sa spremanjem, Zaim i ostali su  sve pripreme već obavili, ali vjerujem da bih lakše razumio sve ove izraze lica. Toliko tuge nije bilo ni kad su se sela napuštala, pa slutim i prisustvo straha. Neizvjesnost noćašnjeg puta se neće moći zanemariti.

Puno je toga što me još čudi, ali ću na to misliti kasnije. Sad mi je uzeti lične stvari. Ja i Džemo, dok nam ostali pomažu. Zaim nas usput upoznaje s planom: noćas se trebamo spustiti niz Mrkalje, na Sutulijama prijeći Sutjesku, gdje nas čeka vod s Trebove.

U tome nisam primjećivao ništa toliko komplikovano, ponovo se čudim ovolikoj brizi. Ne može biti razlog ni u stvarima koje moramo ostaviti, mi ih tako malo imamo pa ćemo se i njih pola riješiti. Rečeno je da rančeve punimo hranom, te samo onim bez čega se još ovakvo putovanje ne može zamisliti.

Sve kolibe su bile otvorene. Sve što se u njima nalazilo, bilo nam je na raspolaganju. A bilo je birati.

Ja prvo obraćam pažnju na ono što je od hrane najprječe. Zbog činjenice koju moram imati uvijek na umu.

Osim o sebi, ja se jedini imam još o nekom brinuti. Znam da mogu računati i na pomoć ostalih, ali...

Ranac koji mi je Alija Čorbo sašio, tek pokazuje svoju pravu vrijednost. U njega može stati i više od neophodnog. Onaj drugi, manji, zadužen na Igmanu, Mufo će nositi. Prazan.

Najprije sam sve istresao na kamaru. Prebiranje sam počeo dnevnikom, koji se nađe na dnu. Zatim dodajem šatorsko krilo, te nekoliko rezervnih čarapa, jednu majicu i dvoje gaće, na kraju i ono što sam nazivao priborom za higijenu. Ostalo je mjesta i za nešto Mufovih stvari, nije mu prošlo uvjeravanje da se toliko ne trebam opterećivati. Bar jedan par čarapa, gaće i majica.

Džemo je priskočio u pomoć, objašnjavajući kako su oni uzimajući hranu računali i nas. Uvjerio sam se vidjevši sve te vješalice mesa, suhe šljive i kruške, tegle meda i kajmaka, sira i masla, primijetio sam i bočicu pekmeza, te nekoliko manjih teglica domaćih džemova i šogolja. Jedino smo ograničeni hljebom. Ali je tepsijaš, i na dvojicu možebiti dovoljan.

Pomoć sam prihvatio, tako da sam u ranac ubacio još jedan Mufov veš, te jedno ćebe. Opet mu ne dozvoljavajući da se buni. Čak sam razmišljao i da ubacim onaj mantil. Nisam zaboravio da mi je par puta, upravo u sličnim situacijama, jako koristio, ali je presudilo što je bio prilično težak, malo već nagoren, a i „vlaški“ je bio, uzet iz Vrbnice.

Umjesto njega, uz flašu s vodom, kako mi je čuturica od samo tri frtalja, na vrh sam metnuo dvije tegle, s kajmakom i medom. Nisam sumnjao u Džemovu riječ, ali sam imao još neko iskustvo. Na vrhu ranca treba da stoje teže stvari, kako bi bolje legao uz leđa. Sad mi se nije po rancu popreturalo, niti je vremena bilo. Osim toga, vjerovao sam tim svojim leđima.

Ovako opremljeni, s hranom među sobom podijeljenom, ubrzo pristižemo ostatak kolone. S tim da je ono najbolje što sam u nama vidio, bilo obavljeno i prije nego smo mi došli.

Ako sam znao da vijest o pokretu nije toliko davno stigla, da su ovi odavde bili u velikim dilemama šta od tako puno uspomena ponijeti a šta ostaviti, to sam više cijenio vrijeme koje je Faruk imao. Mada je sve vrijeme vodio punu brigu o Mufu, posebno se potrudio da ga što bolje pripremi za put koji nas čeka.

Gledajući način na koji se pobrinuo za njegovu ranu, kako je napravio povez za ruku, koji je čvrsto drži uz prsa, ali je podešen da se lahko popusti kada bude trebalo previjati ranu, što sve skupa neće uzimati suviše vremena, ne mogoh a ne poreći ranije sumnje u to kako je i koliko stekao ovog znanja. Uvjeren sam, za Mufa dovoljno, a koliko okolnosti omoguće. Garantuje to Farukova ozbiljnost, ne samo naučeno, već i kako je shvatio svoju ulogu sanitetlije!

Mrak je već obavijao Sniježnicu, mislio sam kako ću o ovome duže razmišljati. Iznenadih se i čudih da se čelo zaustavilo, a pošto rekoše kako to nije zato što čekaju nas. Čudih se što ne žurimo da što prije Sutjesku prijeđemo, da manje čekaju oni koji su sad dolje. Nestrpljivi, zbog nas.

Odgovor koji uskoro dobijam, odgovor je i na pitanje koje sam već dugo kanio postaviti, a nikako mi se nije dalo.

-          Ne smijemo više Ćasaru čekati – Muradif Madeško, neki ga zovu nadimkom Ibrica, ja sam navikao na drugi, umilniji, makar donekle i neprimjeren vremenu, kao Miša ga i u dnevniku pišem, nije me iznenadio tonom kojim se obratio.

-          A, je li iko išao po njega? – pitao sam, više što je to bila moja želja, nego što sam mislio da je to bilo realno.

-          Nije bilo teorije. Išao je Fudo do ovog prvog mjesta gdje zna biti. Znači da su na Vučevu!

-          Koliko ih je?

-          Sedam.

-          Ako ništa, dobro je da ih nije manje. Valjda će se nekako sami prebaciti, kad skuže da smo otišli.

-          Ostavili smo im poruku.

Razumljivo da je poruka ostavljena, no ovo što se osjeća među nama nije iz brige o Ćasari. Brinemo mi o sebi, a ovo kratko vremena ovdje dodatno me uvjerilo koliko njegovo prisustvo znači. Iščekivanje je bilo nada, vjera da ćemo sigurno uspjeti, sve to je iščezlo u sekundi ovom Mišovom odlukom.

Začula su se učenja bismile, poslije čega nas je većina pomislila da je sljedeće zaustavljanje tek negdje iznad Mrkalja. Otud me više nego prvi put, začudi što nakon pet minuta ponovo stadosmo.

Malo sam osjećao i nervozu. Što još nisam sve stigao povezati, i što se nalazim na začelju, zbog čega bih i ovo objašnjenje trebao zadnji dočekati. Za čega strpljenja nisam imao, pa sam brzo prošao naprijed.

-          Je li to ipak čekamo Ćasaru? – nervoza me još držala.

-          Ne. Imamo dogovoreno svaki sat da se čujemo s Trebovom, a to je za dvije minute. Zbog baterije, ne držimo stanicu stalno uključenu.

Dok je ovo mene umirivalo, primjećivao sam na Mišu uzbuđenost koja neće proći sve dok ne budemo na drugoj strani. Jedino bi ga promijenilo ako bi se Ćasara odnekud pojavio, a što se neće desiti. Prije će ovaj njegov osjećaj prerasti u strah, u izgubljenost u trenutnoj situaciji. Pokušavao sam ga razumjeti, na njegovom bi se mjestu svi isto osjećali. Za razliku što se sada tješimo da je najvažnije samo biti dio kolone.

Nečiji strah je veći, neki misle da je teže biti dio kolone nego je voditi, zbog čega shvatam kako Mišu postaje duplo teže. Komentari koji se sada čuju, samo su nastavak početih gunđanja kada je prva vijest stigla. Iako je upućivanje Muja Pača prema nama bilo smišljeno, buntovnika nije manjkalo.

Atif Bičo je sigurno došao do izražaja. Inače se od Muja razlikovao najviše po tome što je bio manji radnik. Nažalost, i po tome što je za svojim mišljenjem znao povući još par ljudi. Koji ga i sada slijede, mada ja ne čuh da je išta konkretno rekao.

Mujo nije gubio vrijeme da ne iznevjeri sve koji su ga poznavali, pa sam navijao da Munib što brže završi s razmjenom telegrama. Očekivati je da svaki svežu svoj jezik čim krenemo, prije nego nas četnici skuže po galami.

Nisam ni slutio kako će Munibove riječi još podići glas najbučnijima, a šokirati nas ostale.

-          Ne idite na Sutulije, pređite na Suvodima! – Munib je Mišu ponavljao tri puta, dok sam od Mujovog i Atifovog gunđanja mogao čuti.

-          Četnici su postavili zasjedu – čuo sam od nekog ko je brzo razmišljao.

-          Tamo nisu normalni, šta oni misle...  Oni nas zajebavaju... Koja je budala ovo smislila... – broj gunđala se brzo povećavao.

-          Hajdemo, onda, prema Suvodima – bilo je i onih kojima se žurilo.

-          To je i bolje – i koji su te podržavali.

-          Znate li vi gdje su Suvodi!? – Zaim Kovačević ima i nešto lično – ako ćemo preko Suvoda, onda ja neću voditi!

-          Ima ko hoće – Mujo Rizvanović  nas definitivno dijeli na one za, i one protiv.

Zaim Kovačević je dosta vremena proveo na Trebovoj, najbolje zna ovaj put. Djelovao je siguran, pouzdan. Njegovo kolebanje je povlačilo reakcije, koliko i sama vijest o promjeni pravca.

S obzirom da smo otud došli noću i taj mi je put nepoznat, rekao bih kao i drugi. Ali jedno znam, vjerujem Majoru! Zato mi sva gunđanja djeluju nepotrebna, suvišna. Jedno zna, drugo vjerujem, da je Ćasara s nama gunđanja ne bi bilo.

Držao sam misao kako se na polasku nije dobro okretati ali sam mahinalno to uradio. Gore se ništa nije vidjelo ni čulo, osjećaj je kazivao kako sam uzaludno okretao, bunili se ili odmah prihvatili novu naredbu nama je preko Sutjeske bez Ćasare.

                              ispodvučevska sela