da do veče ti dođem?“
Ulazak
s Džemom u logor vrati mi razmišljanje o sadržaju telegrama, budeći žal što i
lično nisam bio kad je stigao. Ne bojim se da kasnimo sa spremanjem, Zaim i
ostali su sve pripreme već obavili, ali vjerujem da bih lakše razumio sve ove izraze
lica. Toliko tuge nije bilo ni kad su se sela napuštala, pa slutim i prisustvo
straha. Neizvjesnost noćašnjeg puta se neće moći zanemariti.
Puno
je toga što me još čudi, ali ću na to misliti kasnije. Sad mi je uzeti lične
stvari. Ja i Džemo, dok nam ostali pomažu. Zaim nas usput upoznaje s planom: Noćas
se trebamo spustiti niz Mrkalje, na Sutulijama prijeći Sutjesku, gdje nas čeka
vod s Trebove.
U
tome nisam primjećivao ništa toliko komplikovano, ponovo se čudim ovolikoj
brizi. Ne može biti razlog ni u stvarima koje moramo ostaviti, mi ih tako malo
imamo pa ćemo se i njih pola riješiti. Rečeno je da rančeve punimo hranom, te
samo onim bez čega se još ovakvo putovanje ne može zamisliti.
Sve
kolibe su bile otvorene. Sve što se u njima nalazilo, bilo nam je na
raspolaganju. A bilo je birati.
Ja
prvo obraćam pažnju na ono što je od hrane najprječe. Zbog činjenice koju moram
imati uvijek na umu.
Osim
o sebi, ja se jedini imam još o nekom brinuti. Znam da mogu računati i na pomoć
ostalih, ali...
Ranac
koji mi je Alija Čorbo sašio, tek pokazuje svoju pravu vrijednost. U njega može
stati i više od neophodnog. Onaj drugi, manji, zadužen na Igmanu, Mufo će
nositi. Prazan.
Najprije
sam sve istresao na kamaru. Prebiranje sam počeo dnevnikom, koji se nađe na
dnu. Zatim dodajem šatorsko krilo, te nekoliko rezervnih čarapa, jednu majicu i
dvoje gaće, na kraju i ono što sam nazivao priborom za higijenu. Ostalo je
mjesta i za nešto Mufovih stvari, nije mu prošlo uvjeravanje da se toliko ne
trebam opterećivati. Bar jedan par čarapa, gaće i majica.
Džemo
je priskočio u pomoć, objašnjavajući kako su oni uzimajući hranu računali i
nas. Uvjerio sam se vidjevši sve te vješalice mesa, suhe šljive i kruške, tegle
meda i kajmaka, sira i masla, primijetio sam i bočicu pekmeza, te nekoliko
manjih teglica domaćih džemova i šogolja. Jedino smo ograničeni hljebom. Ali je
tepsijaš, i na dvojicu možebiti dovoljan.
Pomoć
sam prihvatio, tako da sam u ranac ubacio još jedan Mufov veš, te jedno ćebe.
Opet mu ne dozvoljavajući da se buni. Čak sam razmišljao i da ubacim onaj
mantil. Nisam zaboravio da mi je par puta, upravo u sličnim situacijama, jako
koristio, ali je presudilo što je bio prilično težak, malo već nagoren, a i
„vlaški“ je bio, uzet iz Vrbnice.
Umjesto
njega, uz flašu s vodom, kako mi je čuturica od samo tri frtalja, na vrh sam
metnuo dvije tegle, s kajmakom i medom. Nisam sumnjao u Džemovu riječ, ali sam
imao još neko iskustvo. Na vrhu ranca treba da stoje teže stvari, kako bi bolje
legao uz leđa. Sad mi se nije po rancu popreturalo, niti je vremena bilo. Osim
toga, vjerovao sam tim svojim leđima.
Ovako
opremljeni, s hranom među sobom podijeljenom, ubrzo pristižemo ostatak kolone.
S tim da je ono najbolje što sam u nama vidio bilo obavljeno i prije nego smo
mi došli.
Ako
sam znao da vijest o pokretu nije toliko davno stigla, da su ovi odavde bili u
velikim dilemama šta od tako puno uspomena ponijeti a šta ostaviti, to sam više
cijenio vrijeme koje je Faruk imao. Mada je sve vrijeme vodio punu brigu o
Mufu, posebno se potrudio da ga što bolje pripremi za put koji nas čeka.
Gledajući
način na koji se pobrinuo za njegovu ranu, kako je napravio povez za ruku, koji
je čvrsto drži uz prsa, ali je podešen da se lako popusti kada bude trebalo
previjati ranu, što sve skupa neće uzimati suviše vremena, ne mogoh a ne poreći
ranije sumnje u to kako je i koliko stekao ovog znanja. Uvjeren sam, za Mufa
dovoljno, a koliko okolnosti omoguće. Garantuje to Farukova ozbiljnost, ne samo
naučeno, već i kako je shvatio svoju ulogu sanitetlije!
Mrak
je već obavijao Sniježnicu, mislio sam kako ću o ovome duže razmišljati.
Iznenadih se i čudih da se čelo zaustavilo, a pošto rekoše kako to nije zato
što čekaju nas. Čudih se što ne žurimo da što prije Sutjesku prijeđemo, da
manje čekaju oni koji su sad dolje. Nestrpljivi, zbog nas.
Odgovor
koji uskoro dobijam, odgovor je i na pitanje koje sam već dugo kanio postaviti,
a nikako mi se nije dalo.
-
Ne smijemo više Ćasaru čekati – Muradif Madeško,
neki ga zovu nadimkom Ibrica, ja sam navikao na drugi, umilniji, makar donekle
i neprimjeren vremenu, kao Miša ga i u dnevniku pišem, nije me iznenadio tonom kojim se obratio.
-
A, je li iko išao po njega? – pitao sam, više što
je to bila moja želja, nego što sam mislio da je to bilo realno.
-
Nije bilo teorije. Išao je Fudo do ovog prvog
mjesta gdje zna biti. Znači da su na Vučevu!
-
Koliko ih je?
-
Sedam.
-
Ako ništa, dobro je da ih nije manje. Valjda će
se nekako sami prebaciti, kad skuže da smo otišli.
-
Ostavili smo im poruku.
Razumljivo
je da je poruka ostavljena, no ovo što se osjeća među nama nije iz brige o
Ćasari. Brinemo mi o sebi, a ovo kratko vremena ovdje dodatno me uvjerilo
koliko njegovo prisustvo znači. Iščekivanje je bilo nada, vjera da ćemo sigurno
uspjeti, sve to je iščezlo u sekundi ovom Mišovom odlukom.
Začula
su se učenja bismile, poslije čega nas je većina pomislila da je sljedeće
zaustavljanje tek negdje iznad Mrkalja. Otud me više nego prvi put, začudi što
nakon pet minuta ponovo stadosmo.
Malo
sam osjećao i nervozu. Što još nisam sve stigao povezati, i što se nalazim na
začelju, zbog čega bih i ovo objašnjenje trebao zadnji dočekati. Za čega
strpljenja nisam imao, pa sam brzo prošao naprijed.
-
Je li to ipak čekamo Ćasaru? – nervoza me još
držala.
-
Ne. Imamo dogovoreno svaki sat da se čujemo s
Trebovom, a to je za dvije minute. Zbog baterije, ne držimo stanicu stalno
uključenu.
Dok
je ovo mene umirivalo, primjećivao sam na Mišu uzbuđenost koja neće proći sve
dok ne budemo na drugoj strani. Jedino bi ga promijenilo ako bi se Ćasara
odnekud pojavio, a što se neće desiti. Prije će ovaj njegov osjećaj prerasti u
strah, u izgubljenost u trenutnoj situaciji. Pokušavao sam ga razumjeti, na
njegovom bi se mjestu svi isto osjećali. Za razliku što se sada tješimo da je
najvažnije samo biti dio kolone.
Nečiji
strah je veći, neki misle da je teže biti dio kolone nego je voditi, zbog čega
shvatam kako Mišu postaje duplo teže. Komentari koji se sada čuju, samo su
nastavak početih gunđanja kada je prva vijest stigla. Iako je upućivanje Muja
Pača prema nama bilo smišljeno, buntovnika nije manjkalo.
Atif
Bičo je sigurno došao do izražaja. Inače se od Muja razlikovao najviše po tome
što je bio manji radnik. Nažalost, i po tome što je za svojim mišljenjem znao
povući još par ljudi. Koji ga i sada slijede, mada ja ne čuh da je išta
konkretno rekao.
Mujo
nije gubio vrijeme da ne iznevjeri sve koji su ga poznavali, pa sam navijao da
Munib što brže završi s razmjenom telegrama. Očekivati je da svaki svežu svoj
jezik čim krenemo, prije nego nas četnici skuže po galami.
Nisam
ni slutio kako će Munibove riječi još podići glas najbučnijima, a šokirati nas
ostale.
-
Ne idite na Sutulije, pređite na Suvodima! –
Munib je Mišu ponavljao tri puta, dok sam od Mujovog i Atifovog gunđanja mogao
čuti.
-
Četnici su postavili zasjedu – čuo sam od nekog
ko je brzo razmišljao.
-
Tamo nisu normalni, šta oni misle... Oni nas zajebavaju... Koja je budala ovo
smislila... – broj gunđala se brzo povećavao.
-
Hajdemo, onda, prema Suvodima – bilo je i onih
kojima se žurilo.
-
To je i bolje – i koji su te podržavali.
-
Znate li vi gdje su Suvodi!? – Zaim Kovačević ima
i nešto lično – ako ćemo preko Suvoda, onda ja neću voditi!
-
Ima ko hoće – Mujo Rizvanović nas definitivno dijeli na one za, i one
protiv.
Zaim
Kovačević je dosta vremena proveo na Trebovoj, najbolje zna ovaj put. Djelovao
je siguran, pouzdan. Njegovo kolebanje je povlačilo reakcije, koliko i sama
vijest o promjeni pravca.
S
obzirom da smo otud došli noću i taj put mi je nepoznat, rekao bih kao i drugi.
Ali jedno znam, vjerujem Majoru! Zato mi sva gunđanja djeluju nepotrebna,
suvišna. Jedno znam, drugo vjerujem, da je Ćasara s nama gunđanja ne bi bilo.
Držao
sam misao kako se na polasku nije dobro okretati ali sam mahinalno to uradio.
Gore se ništa nije vidjelo ni čulo, osjećaj je kazivao kako sam se uzaludno
okretao, bunili se ili odmah prihvatili novu naredbu nama je preko Sutjeske bez
Ćasare.
